Pomalo neobičnu priču donosi SLOBODNA DALMACIJA i novinar Siniša Vuković.
Škura predjesenska noć taman što je htjela rasvanućem izjutra dnevu prepustiti novi datum u obasjanju pospanoga sunca što se domalo lijeno imalo popeti nada vrhuške Biokova, kad, još uvijek u tmastoj pjeni oblaka noćnoga smrknuća trenjem vlage, kovač, sveti Ilija, ošine mačem groma istočna pleća otoka Brača, pa oštricom munje zvizne kampanel crkve Krista Kralja u Selcima, zabivši se silinom sve svoje force u gvozdo križa udjenuto u kamenu ružu, kao u zdenac, pedesetak metara više šaliža mjesne kamene pijace.
Kao i većina Selčana, u tu je gluhu uru u mrkloj i mlakoj tmuši spavao i – gromobran. Tobože, kalamita…
Dinamit groma bombom zvuka razbudio je usnule mještane – prvo žene tanahnijeg sna, a onda odma i muške s nešto tvrđim drijemanjem obnoć – eda bi ih pospani gromobran dokraja i rastrijeznio i rasanio. Što nije učinio mlaćenjem čelika u svojoj nebeskoj kovačiji na letećem nakovnju, gromovnik sveti Ilija postigao je infarktom kamenog šiljka zvonika, prsnućem facadâ od klesanih stijena uberenih i izdjeljanih tu, na licu mjesta, na mjestu gdje je podignuta sama crkva, tik uz podzemnu gustirnu za kišnicu: gustirnu štono i nasta berbom kamena za gradnju zdanja crkve nada sobom…
OSTALA JE KRASTA…
Ja sam zvonar crkve Krista Kralja u Selcima… Zato vam sve ovo i pripovijedam, buduć sve vidim odozgo kao na gvanćeri pri trajtamentu, a i zvona od bronce moj su nakovanj, stremen i slušne košćice, bubnjić moj i moj bubanj, pa sve čujem što Selčani govore, i, još gromovitije osluškujem, sve ono na što Selčani ostaju gluhi, umučeni, zaliveni… zaliveni kao fundamenti maltom ili zidovi likadinom…
Nekoć cimbali od mjedi, noćas zvona od bronce, odsvirali su note svetoga Ilije, prenoseć varnicu s ognja nebeskoga, ter izgoreć u crijevu kalamite ni pet metara niže od podnožja križa, otkuda nije bilo dati gromu da se mirno slije i ukopa u zemlju onkraj gustirne, iz koje gustirne, rečeno je, ubereno je stijenje za podignuti crkvu Krista Kralja sve do onamo gore, do kamene ruže, takorekuć zdenca, gdje je udjenut gvozdeni križ na vrh crkve kao onomad onaj drveni, od maslinovine, na Golgoti… Za prituć na nj Isukrsta… Više pročitajte na LINKU
DEMOS MEDIA
