Slobodna Dalmacija objavila je tekst o bivšoj prostitutki, sada zaposlenoj u Centru za socijalnu skrb, što je, ne samo izazvalo podjelu javnosti već i otvorilo niz pretpostavki koje nisu dobre, kao i pitanja, među kojima je i pitanje ravnopravnosti spolova, diskriminacije i kršenja ljudskih prava.
Jedno od pitanja zasigurno je, bi li ovakav tekst osvanuo da se radilo o muškoj prostituciji, o kojoj se vrlo malo priča, kao što se vrlo malo priča i o činjenici da je – potrebno selo da bi se stvorila prostitutka, kako je to netko rekao. Otvara se i pitanje medijskog izvješćivanja o ženama u prostituciji, i teško da ćete pročitati nešto o muškaracima, osim ako se zbog medijske pompoznosti ne radi o nekom poznatom u javnosti.
Razuman čovjek postavlja si i pitanje zašto je tekst uopće objavljen, i što je zapravo pozadina istog. Fokus u tekstu čak nije stavljen na instituciju, i pitanje je li ista trebala zaposliti osobu koja je prekršajno kažnjavanja, već je stavljen upravo na neimenovanu ženu, što otvara i prostor sumnji da je isti namjeran pa čak i zlonamjeran.
Ako postoje podaci, u redakciji, kako se može pročitati, tada je trebalo istražiti i navesti razloge zašto se žena bavila prostitucijom, jer ovaj podatak je izuzetno važan za prosudbu, iako se teško može napraviti razlika između dobrovoljne i prisilne prostitucije.Je li radila samostalno ili pod patronatom nekog svodnika kojemu novac ide, i kojim plaća sve što je potrebno da zadrži žene i djecu u prostituciji. Jesu li razlozi ulaska u prostituciju uvjetovani unutarnjim i vanjskim faktorom, a većinom jesu, od samog odgoja, okoline, a posljedično s tim i strukture ličnosti. Što ako su razlozi bili ekonomski, a većinom jesu. Što ako su posljedica ekonomskih nejednakosti u društvu, kao i ekonomske nejednakosti među spolovima. Što ako je žena odrastala u siromaštvu i imala nedostupno školovanje, što ako je kao dijete bila seksualno zlostavljana. Što ako nije imala drugog izbora, ili je svoj izbor vidjela kao jedino rješenje. Dakle, pitanja je puno, no odgovora nema.
Nadalje, je li netko smatrao potrebnim objaviti nešto o znanju, kompetencijama i vještinama potrebnim za posao koji je obavljala, kakav je odnos imala prema skrbnicima, prema svojim kolegama, i u konačnici nije li sve navedeno u cijeloj ovoj priči ipak najvažnije. Čini se da ipak nije!
Tekst pokazuje i bolno licemjerje društva.. Izravno ili ne, osuđujemo nekoga, a istovremno, i bez ikakvih moralnih i etičkih dvojbi svjedočimo i tako „lijepo“ šutimo o „kulturi“ pornografije, industriji seksa, proizvodnji i prodaji ženskog tijela. Svjedočimo u tišini seksizmu kao nečem najnormalnijem, a nije normalno, jer se radi o jednom od glavnih uzroka neravnopravnosti spolova koji za posljedicu može imati i prihvaćanje nasilja. Sjedočimo povijesno ukorijenjenom problemu neuravnoteženog odnosa moći između muškaraca i žena koji ovjekovječuju slike muškaraca i koji seks kupuju od žena. I nikome ništa. Naprotiv, mediji su ti koji tome nerijetko doprinose, na koje se stalno apelira da utječu na razbijanje stereotipa, i na taj način poništavaju činjenicu kako pitanje stereotipa o određenoj grupi u društvu leži u činjenici da zabranjuje procjenu njihovih kvaliteta i potreba, što uostalom smatra i Europski sud za ljudska prava. Mediji su ti koji komuniciraju s pomoću slika i predodžbi koje utječu na naše emocije i koje stoga mogu oblikovati naše vrijednosti, stajališta i poimanje svijeta. A čemu mi svjedočimo? Ponižavajućoj, uvredljivoj i iskrivljenoj rodnoj slici koja dodatno produbljuje seksizam i diskriminatorsku praksu.
Posao medija je profesionalno i nepristrano izvještavati, raditi u javnom interesu, boriti se proti socijalne isključivosti, a ne poticati je i poštovati ljudska prava pa tako i prava žena, a ona su nedjeljiva.
U čl. 10 Europske konvencije o ljudskim pravima, kroz tumačenje jasno je rečeno kako je Sud spreman medijskim aktivnostima dati veliku mjeru zaštite, ali sve dok novinari „djeluju u dobroj vjeri i u skladu sa novinarskom etikom“. Dakle, zaštita postoji, no tko će zaštti ženu iz ove priče?
Medijsko razapinjanje nekoga tko se izvukao iz prostitucije kao jednog od najgorih oblika neravnopravnosti žena i kršenja ljudskih prava, i iz pakla koji sa sobom nosi fizičko, mentalno, emotivno i duhovno razarenje je u najmanju ruku skandalozno. Možda je i postojala neka početna intencija dobre vjere i u interesu javnosti, no to se na žalost iz samog teksta nije dalo iščitati, naprotiv suprotno.
I naša uvažena psihologinja Mirjana Krizmanić, iako kako kaže „misli da joj ipak ne bi trebalo trajno oduzeti pravo da se bavi ovim poslom, ali uz određene provjere i uvjete“, pokazuje svjevrsno nerazumijevanje kompleksnosti prostitucije, izjavljujući, između ostalog kako niti jedna normalna muška ili ženska osoba ne bi trebala prodavati svoje ljudsko tijelo te da osobno ne bi bila sretna da s njenim najbližim rođakom, sinom ili bratom radi netko tko se time bavio ili se bavi, čime je na žalost i navjerojatnije nesvjesno potvrdila duboko ukorijenjene predrasude. S druge strane moral na koji se se poziva u kontekstu posla koji obavlju djelatnici centra za socijalnu skrb je vrlo složen pojam, podložan raspravi, i to bi naša psihologinja trebala znati.
Čini se da će ipak moral u slučaju djelatnice centra služiti za orijentiranje djelovanja u danoj situaciji. Drugim riječima, moralno je moralno onda kada to nama odgovara.
Dokazano je da žene iz prostitucije žele izaći, da taj izlazak nije nimalo lak te da predstavlja tek prvi korak. Ono što slijedi je otežano pa i teško snalaženje u društvu, otežano nalaženje posla zbog stigme i stereotipa koji dodatno produbljuju nejednakost spolova, i koji su izuzeno štetni kada ograničavaju sposobnosti žena i muškaraca da razviju svoje osobne sposobnosti, nastave svoju profesionalnu karijeru i/ili donose odluke o svom životu.
Ženi je oduzeta i odluka vlastite promjene, one iste koja je jedina stalna, bez obzira u kojem smjeru ide, i čini se da će još puno vremena proći da u nekim pitanjima poput ravnopravnosti spolova živimo po onoj latinskoj -Tempora mutantur, nos et mutamur in illis – Vremena se mijenjaju i mi se mijenjamo u njima.
Iznošenjem određenih informacija o tome gdje je osoba zaposlena, na kojem radnom mjestu, kakve su joj stručne kvalifikacije, kada je utvrđeno prekršajno djelo.., Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova upozorava da članak pomaže u potencijalnom otkrivanju identiteta te osobe, što može imati ozbiljne posljedice na njezin profesionalni i privatni život. U okviru svojih nadležnosoti ddala je i preporuku da se isti povuče. Šteta je za osobu već učinjena i i povlačenje teksta je uistinu najamnje što se može učiniti.
U konačnici tekst, ne samo da predstavlja diskriminaciju po onovi Zakona o ravnopravnostii spolova već i pokazuje nerazumijevanje kompleknosti prostitucije i štetnosti stereotipa koji nigdje nisu toliko zastupljenji kao u prostituciji.
Cijela ova „igra“ u kojoj se žena našla znatno je složenija od onoga što se dalo pročitati, od onoga što razumijevamo no, neosporna je činjenica da sami biramo u što ćemo vjerovati. Tu percepciju i tu subjektivnost koja je odvojena od potrebne objektivnosti treba ozbiljno rješavati, jer svidjelo se to nama ili ne stvari su u našim glavama ipak drugačije posložene od onoga kakve one uistinu jesu.
Ponižavajućoj, uvredljivoj i iskrivljenoj rodnoj slici koja dodatno produbljuje seksizam i diskriminatorsku praksu.
Posao medija je profesionalno i nepristrano izvještavati, raditi u javnom interesu i poštovati ljudska prava pa tako i prava žena, a ona su nedjeljiva.
U čl. 10 Europske konvencije o ljudskim pravima, kroz tumačenje jasno je rečeno kako je Sud spreman medijskim aktivnostima dati veliku mjeru zaštite, ali sve dok novinari „djeluju u dobroj vjeri i u skladu sa novinarskom etikom“. Dakle, zaštita postoji, no tko će zaštti ženu iz ove priče?
Medijsko razapinjanje nekoga tko se izvukao iz prostitucije kao jednog od najgorih oblika neravnopravnosti žena i kršenja ljudskih prava, i iz pakla koji sa sobom nosi fizičko, mentalno, emotivno i duhovno razarenje je u najmanju ruku skandalozno. Možda je i postojala neka početna intencija dobre vjere i u interesu javnosti, no to se na žalost iz samog teksta nije dalo iščitati, naprotiv suprotno.
I naša uvažena psihologinja Mirjana Krizmanić, iako kako kaže „misli da joj ipak ne bi trebalo trajno oduzeti pravo da se bavi ovim poslom, ali uz određene provjere i uvjete“, pokazuje svjevrsno nerazumijevanje kompleksnosti prostitucije, izjavljujući, između ostalog kako niti jedna normalna muška ili ženska osoba ne bi trebala prodavati svoje ljudsko tijelo te da osobno ne bi bila sretna da s njenim najbližim rođakom, sinom ili bratom radi netko tko se time bavio ili se bavi, čime je na žalost i navjerojatnije nesvjesno potvrdila duboko ukorijenjene predrasude. S druge strane moral na koji se se poziva u kontekstu posla koji obavlju djelatnici centra za socijalnu skrb je vrlo složen pojam, podložan raspravi, i to bi naša psihologinja trebala znati.
Čini se da će ipak moral u slučaju djelatnice centra služiti za orijentiranje djelovanja u danoj situaciji. Drugim riječima, moralno je moralno onda kada to nama odgovara.
Dokazano je da žene iz prostitucije žele izaći, da taj izlazak nije nimalo lak te da predstavlja tek prvi korak. Ono što slijedi je otežano pa i teško snalaženje u društvu, otežano nalaženje posla zbog stigme i stereotipa koji dodatno produbljuju nejednakost spolova, i koji su izuzeno štetni kada ograničavaju sposobnosti žena i muškaraca da razviju svoje osobne sposobnosti, nastave svoju profesionalnu karijeru i/ili donose odluke o svom životu.
Ženi je oduzeta i odluka vlastite promjene, one iste koja je jedina stalna, bez obzira u kojem smjeru ide, i čini se da će još puno vremena proći da u nekim pitanjima poput ravnopravnosti spolova živimo po onoj latinskoj -Tempora mutantur, nos et mutamur in illis – Vremena se mijenjaju i mi se mijenjamo u njima.
Iznošenjem određenih informacija o tome gdje je osoba zaposlena, na kojem radnom mjestu, kakve su joj stručne kvalifikacije, kada je utvrđeno prekršajno djelo.., Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova upozorava da članak pomaže u potencijalnom otkrivanju identiteta te osobe, što može imati ozbiljne posljedice na njezin profesionalni i privatni život. U okviru svojih nadležnosti dodala je i preporuku da se isti povuče. Šteta je za osobu već učinjena i i povlačenje teksta je uistinu najmanje što se može učiniti.
Piše: Snježana Nemec
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
