Nasilje je staro koliko i samo čovječanstvo, no još uvijek generacije znanstvenika bave se ovom složenom pojavom. Sigmund Freud vjerovao je da postoji nasilje u ljudima, urođeni “nagon na agresiju”, odnosno neka vrsta prirodne “imaginarne okrutnosti”. Erich Fromm dijeli agresivno ponašanje na benigno kao urođeno agresivno ponašanje nužno za opstanak i maligno koje karakterizira destruktivnost i okrutnost, koje nema svrhe i zadovoljstva i koje je specifično za čovjeka. Tek dvadesetih godina prošlog stoljeća fokus u psihologiji radikalno se pomaknuo s osjećaja na ponašanje i predmet proučavanja postalo je ponašanje, a ne čovjek koji se ponaša.
Ono što je sigurno je činjenica da je nasilje jedno od značajnih nasljeđa ljudske kulture kojemu i danas svjedočimo pa takao i nasilju nad ženama i nasilju u obitelji. Sigurno je da se radi o složenom fenomenu čiji napredak mogu uzdrmati i vratiti korak unatrag razni društveni i ekonomski utjecaji. Upravo pandemija COVID-19, humanitarne krize i migracije potvrđuju navedeno, odnosno bilježi se porast nasilja nad ženama, i otvaraju mogućnosti stvaranja i novog oblika nasilja.
Obično kad se spomene pojam nasilja pomisli se na fizičko nasilje, no nasilje je puno šire i uključuje seksualno, emocionalno, psihološko i ekonomsko zlostavljanje koje prema definiciji Ujedinjenih naroda „rezultira ili će vjerojatno rezultirati fizičkim, seksualnim ili duševnim ozljedama ili patnjama žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili samovoljno lišavanje sloboda, bilo da se događa u javnom ili privatnom životu. “
Kako bi razumjeli razmjere teškog kršenja temeljnih prava žena, kao što su dostojanstvo, pristup pravosuđu i ravnopravnost spolova, statistički podaci možda su najbolji pokazatelji. Primjerice na razini EU, svaka treća žena doživjela je fizičko i/ili seksualno nasilje od svoje 15. godine života, svaka peta žena doživjela je uhođenje, a svaka druga žena doživjela je jedan ili više oblika seksualnog uznemiravanja. Kada govorimo o tjelesnom nasilju, prema istraživanju Agencije EU za temeljna prava procjenjuje se da je 13 milijuna žena u EU-u bile žrtve tjelesnog nasilja, 3,7 milijuna žena u EU-u doživjelo je seksualno nasilje. Na globalnoj razini čak 38% svih ubojstava žena počine intimni partneri. Osim nasilja od strane intimnog partnera, globalno 6% žena prijavljuje da ih je netko drugi partner seksualno zlostavljao, iako su podaci o seksualnom nasilju izvan stalnog partnera ograničeniji.
Statistički pokazatelji u Republici Hrvatskoj prema podacima MUP-a govore kako je u prvih osam mjeseci 2020. godine zabilježeno 5.623 počinitelja prekršaja iz članka 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno 5.623 osobe su primijenile fizičku silu uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda, vršile su psihičko nasilje, spolno uznemiravanje ili su onemogućili žene da raspolažu osobnim prihodima, zajedničkom imovinom ili da se zaposle. U prvih osam mjeseci 2020. godine procesuirano je 1.005 kaznenih djela nasilja u obitelji. U 2020. godini prijavljeno je 168 silovanja. Njih čak 79 silovale su bliske ili otprije poznate osobe. Prijavljeno je i 16 pokušaja silovanja, 83 bludne radnje i 64 slučaja spolnog uznemiravanja. U svim tim slučajevima, žrtve su žene. Od 1. siječnja do 1. listopada 2020. godine 16 žena ubili su njihovi partneri ili bliske osobe, što je uistinu zastrašujući podatak.
Nasilje u obitelji predstavlja jedanodnajvećih izazova svih društava, upravo zato jer je izašao iz privatne u javnu sferu. Žrtve nasilja u obitelji dospjele su u središte pozornosti, uslijed promjene zakonskih propisa, edukacije, jačanja kapaciteta i unapređenja prakse institucija za učinkovitiju suradnju institucija i nevladinih organizacija, što posljedično ohrabruje žene da prijavljuju nasilje nadležnim institucijama i da se za pomoć obrate nevladinim organizacijama koje se bave pitanjima nasilja u obitelji.
Unatoč vidljivim pomacima još je dug put kako bi se postigla nulta stopa tolerancije na nasilje jer put je povezan, ne samo s osnovnim uzrokom nasilja nad ženama, a to je neravnopravnost spolova i još uvijek ukorijenjene društvene norme koje prihvaćaju i toleriraju takvo ponašanje, već i sa drugim faktorima.
Patrijahalan odgoj, predrasude i nerazumijevanje kao posljedica straha od promjena, neznanje, nedovoljna educiranost i informiranost velike su prepreke i kod muškaraca i žena u razumijevanju žena žrtava nasilja i svega onog što iste proživljavaju. Iz navedenog proizlaze i nerijeteke optužbe, pogrdne riječi koje se mogu čuti kad se nametne neminovno pitanje – što se to zapravo događa sa ženama žrtvama i zašto ostaju u takvom odnosu.
Za početak ako ne razumijemo, probajmo uključiti srce i bit će nam, ako ne već jasnije, tada barem nećemo suditi. Potrebno je prije svega razumijevati savjest ili kako je to Kant rekao “praktični um” kojim opravdavamo i analiziramo svoje djelovanje. Kada žrtvi nasilja u obitelji govorimo ili utječemo na njihovu savjest otvaramo i pitanje same savijesti koja nije nimalo jednostavan fenomen. Naime, nije problem znati što savjest hoće jer savjest je vrlo precizna već je problem s njenim glasom. Drugim riječima, tko je zatvoren u svoju subjektivnost, vrlo subjektivno će otvoriti vrata svakom glasu koji mu zvuči dovoljno sugestivno da održi ovo neizdrživo stanje. A to je njihov vlastiti glas, „glas“ usvojenih obrazaca ponašanja kojih se čovjek teško oslobađa. Složit ćemo se, također da je ljudskom biću najteže priznati vlastite greške pa nerijetko bijeg od stvarnosti postaje lakša i prihvatljivija opcija. Govorimo, zapravo o poricanju problema kao jednom od glavnih uzroka. Ako su žene odgajane u patrijahalnoj sredini, ako su nerijetko slušale- šuti i trpi pod svaku cijenu, tada i nasilje postaje prihvatljiv vid ponašanja. Tada se ulazi, kako bi se opravdalo samog sebe i u proces idealiziranja partnera koji ako se ne prepozna, uskoro, metaforički rečeno zagrize se granit. Drugi razlog ostajanja u odnosu sa zlostavljačem je niska razina samopoštovanja koja temelje uglavnom nalazi u ranom djetinjstvu, a kada su nam temelji loši ni nadogradnja ne može biti bolja. Žrtva protekom vremena ulazi u začarani krug iz kojeg više ne vidi izlaz, održava ovakvo stanje građeno na mitovima o muškarcima i živi u nadi da će biti bolje. Naravno, bolje ne dolazi, naprotiv sve je gore i gore jer zlostavljač pred žrtvu postavlja sve veće emocionalne zahtjeve. Upravo, manipuliranje, obmanjujuće i slatke laži zlostavljača, emocionalna klackalica hladno-toplo drži žrtvinu nadu uvijek podgrijanu. Žrtva nerijetko i sebe okrivljuje za ponašanje zlostavljača, i nerijetko se nalazi u ulozi spasitelja, pokazujući empatiju prema partneru, u potpunosti zanemarujući svoje potrebe. Ovo potonje je nešto što se događa puno učestalije nego mislimo, i što je uvjetovano odgojem, odnosno povijesnom ulogom žene.
Emocionalna podrška od bliskih ljudi žrtvi nasilja je važna, no često nije dovoljna. Podrška nerijetko i izostaje, što nas vraća na pitanje savjesti koja u svoj svojoj oštrini izlazi na vidjelo kada šutimo, a vidimo nasilje. Što se tada, u našoj šutnji ili ulozi promatrača sa savješću događa? Savjest nam ne prigovara, što znači da, iako svaki čovjek ima savjest još uvijek ne znači da po njoj živi. Sve navedeno je zapravo u kontekstu razumijevanja težine i složenosti problema s kojima se sureću svi oni koji nastoje promijeniti položaj žena.
Sve u svemu kada se govori o nasilju u obitelji – Dom je, kako je to pokazala UN-ova studija, najopasnije mjesto za žene diljem svijeta.
VicHealth je sažeo pet ključnih kategorija stavova podrške i toleritranja nasilja. To uključuje stavove koji; potiču ili toleriraju nasilje nad ženama, na temelju shvaćanja da je legitimno da muškarac koristi nasilje nad ženom; opravdavanje nasilja, pripisujući ga vanjskim čimbenicima, poput stresa ili opravdavajući da se muškarci ne mogu smatrati potpuno odgovornim za nasilno ponašanje; banaliziranje utjecaja nasilja, na temelju stajališta da nasilje nije ozbiljno ili nije dovoljno ozbiljno da opravda djelovanje nadležnih tijela; poricanjem njegove ozbiljnosti; prebacivanjem krivnje za nasilje s počinitelja na žrtvu ili smatranje žena barem djelomično odgovornima za njihovu viktimizaciju ili za sprečavanje viktimizacije.
Važno je spomenuti i da nasilje nad ženama ima utjecaj na zdravstvo. Naime, nasilje utječe negativno na fizičko, mentalno, seksualno i reproduktivno zdravlje žena. Neminovno utječe i na zdravlje i dobrobit njihove djece, i transgeneracijskim prenosom zapravo dobivamo oštećene ljude čije posljedice se odražavaju ne samo na pojedince već i samo društvo. Dovodi do nenamjerne trudnoće, induciranih pobačaja, ginekoloških problema i spolno prenosivih infekcija, uključujući HIV. Nasilje od strane intimnog partnera u trudnoći također povećava vjerojatnost pobačaja, mrtvorođenog djeteta, prijevremenog poroda i beba s niskom tjelesnom težinom. Studija Svjetske zdravstvene organizacije iz 2013. pokazala je da je za žene koje su doživjele nasilje od strane intimnog partnera 16% veća vjerojatnost da će doživjeti spontani pobačaj, a 41% vjerojatnost prijevremenog poroda. Ovi oblici nasilja mogu dovesti do depresije, posttraumatskog stresa i drugih anksioznih poremećaja, , poremećaja prehrane. Učinci na zdravlje mogu uključivati i glavobolje, bolne sindrome (bolovi u leđima, trbuh, kronične bolove u zdjelici), ograničenu pokretljivost i loše opće zdravlje…
Zaključno, a kako su pokazala i istraživanja, značajni pokretači nasilja nad ženama uključuju nejednaku raspodjelu moći i resursa između muškaraca i žena i strogo definirane rodne uloge. Stavovi koji odobravaju ili toleriraju nasilje prepoznati su kao ključni u oblikovanju načina na koji pojedinci, organizacije i zajednice reagiraju na nasilje. Nasilje koje je staro koliko i samo čovječanstvo traži prije svega razumijevanje ove složene pojave, razumijevanje njegovih uzroka i posljedica, kako na razini pojedinca tako i na razini šire društvene zajednice, i same kulture.
Za reagiranje i sprječavanje nasilja nad ženama neophodan je multi-sektorski pristup, odnosno sinergija svih relavatnih aktera, u suradnji s građanima. Bez sinergije, bez razumijevanja dužnosti i odgovornosti svakog pojedinca teško će se riješiti problem nasilja, odnosno postići koliko-toliko prihvatljiva razina jer do nulte tolerancije na nasilje, uistinu smo još daleko. To daleko povezano je i s našim današnjim načinom života, s nemirnim karakterom modernosti koji donosi narušavanje naše stabilnosti i pogleda u budućnost. Drugim riječima, ljudi sve manje traže rješenja za “velike” probleme jer su koncentrirani na privatnu sferu života, odnosno na strategiju vlastitog opstanka. Riječ je zapravo o okretanju osobnim preokupacijama i odvajanju od zajednice. S druge strane ne treba zanemariti niti druga kretanja na globalnoj razini koja nas oblikuju sve površnijima i pasivnijima, bez potrebe da razmišljamo, analiziramo, kritički se osvrćemo i djelujemo na određene pojave. Dakle, puno je tu faktora koji utječu na same promjene, a posljedično s tim i potrebu dodatnog istraživanja različitih puteva za borbu protiv nasilja nad ženama.
Za sada se čini najbolji put i nadalje senzibilizirati i educirati javnost, osvijestiti da nasilje nad ženama nije privatna stvar već obveza i odgovornost svih nas. Kontinuirano educirati sve relevantne aktere u borbi protiv nasilja, promicati egalitarne rodne norme kao dio životnih vještina i sveobuhvatne nastavne planove i programe seksualnog obrazovanja mladih, sprječavati ponavljanje nasilja ranom identifikacijom žena i djece koja su izložena nasilju. Važno je povećati i broj sigurnih kuća koje će pružati sigurnost ženama, u kojima će stručne osobe osnaživati žene, jačati im samopouzdanje i pokazati kako usvojeni obrazac ponašanja nije dobar te da postoji i drugi koji će im omogućiti da preuzmu odgovornost za vlastiti život. Također je, neophodno edukacijom unutar samih institucija sustavno jačati povjerenje prema istima, stvarati uvjete za jačanje njihove učinkovitosti i bržeg djelovanja, što će posljedično ohrabriti žene da ne odustaju od traženja pravde kako bi počinitelji bili kažnjeni. Kao i uvijek politička volja je ključna.
Piše: Snježana Nemec/demosmedia
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
