Glumica i saborska zastupnica političke platforme Možemo Urša Raukar Gamulin objavila je imovinsku karticu koja je izazvala veliki interes javnosti zbog brojnih nekretnina koje posjeduje osobno i u suvlasništvu s drugim osobama.
Urša Raukar Gamulin potječe iz bogate obitelji, a imovinu je stekla nasljedstvom i denacionalizacijom, što je i sama navela u imovinskoj kartici, dodatno pojasnila u razgovoru za Index.
Ona je nasljednica Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji je prije 178 godina u Hrvatskom saboru održao prvi govor na hrvatskom jeziku, koji je njezin prapradjed.
U imovinskoj je kartici, kaže, navela sve kako stoji i da je riječ o imovini koju je njena obitelj godinama stjecala svojim radom.
“Sve što imam stekla sam nasljedstvom i u denacionalizaciji. Sva imovina moje obitelji je stečena do Drugog svjetskog rata. Imovina je plod rada nekoliko generacija moje obitelji”, rekla je Urša Raukar za Index i dodala:
“Mislila sam da će biti interes javnosti, ali ne toliki jer tu nema priče. Sve što imam navela sam u imovinskoj kartici, a u želji da ne podcijenim nekretnine, možda sam neke stvari i precijenila. Prečesto sam čitala komentare na imovinske kartice gdje su bile navedene niže cijene, pa bi ljudi komentirali – ako to toliko košta, budem i ja kupio. Zato sam, eto, možda neke stvari i precijenila.”
Dodaje kako je stavila okvirne cijene, do kojih je došla razgovorom sa stručnjacima za nekretnine.
“Kontaktirala sam agencije za nekretnine, a razgovarala sam i s jednim ovlaštenim procjeniteljem nekretnina. Doznala sam koje bi bile okvirne cijene i pošteno sam sve napisala u svojoj imovinskoj kartici”, rekla nam je Raukar.
Također, navela je da je sve imovina njene obitelji stečena do Drugog svjetskog rata.
Nasljednica Ivana Kukuljevića Sakcinskog
Njezin prapradjed Ivan Kukuljević Sakcinski bio je hrvatski povjesničar, književnik, bibliograf i političar, rođen u Varaždinu 1816., a preminuo u Hrvatskom zagorju 1889. godine.
1837. godine postao je suradnikom Ljudevita Gaja, pisao je u Danici te je bio jedna od vodećih osoba hrvatskoga narodnog preporoda.
Napustio je vojsku 1842. i radio kao sudac u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji. U Hrvatskome saboru održao je 2. svibnja 1843. prvi govor na hrvatskom jeziku, zahtijevajući da se on uvede kao službeni jezik u škole i urede u Hrvatskoj.
Nakon njegova govora 23. listopada 1847., u kojem je ponovio isti zahtjev, sabor je uveo hrvatski jezik u uporabu kao “diplomatički”. Kao član najužega vodstva i osoba od Jelačićeva povjerenja, putovao je u susjedne zemlje radi dogovora o suradnji hrvatskoga narodnoga pokreta s narodnim pokretima u tim zemljama.
Do 1860. bio je zemaljski arhivar, utemeljio je modernu arhivsku službu i sastavio njezina pravila. Osnovao je Društvo za povjestnicu jugoslavensku (1850.), u kojem je bio tajnik i predsjednik. Od 1861. do 1867. bio je veliki župan Zagrebačke županije, a od 1865. do 1867. i banski namjesnik. Jedan je od osnivača Samostalne narodne stranke (1863.), u kojoj je pristao uz politiku Ivana Mažuranića te počeo objavljivati list Domobran (1874.). Od 1886. bio je počasni član JAZU-a (danas HAZU). Bio je predsjednik Matice hrvatske.
Bio je poznati književnik te je napisao niz djela od kojih mu je najpoznatije Juran i Sofija ili Turci kod Siska iz 1839. godine, prva hrvatska drama ilirskog razdoblja.