Europska unija nerijetko ističe jednakost pa tako i jednakost između muškaraca i žena kao temeljnu vrijednost koja potiče zajedničku brigu o ljudskom dostojanstvu i predstavlja sastavni dio našeg razumijevanja pravednosti i pravde. Jednakost dovodi u korelaciju s mogućnošću sudjelovanja svih u ekonomskom, društvenom i kulturnom životu. Ističe kako cijeni jednakost i toj vrijednosti daje život, stvarajući društva u kojima svi ljudi i društvene skupine cvjetaju, a stvaranje europskog zakonodavstva o jednakom postupanju kao održavanje te temeljne vrijednosti koja osigurava načelo jednakog postupanja te podržava i štiti ljude koji se suočavaju s diskriminacijom. Kada čovjek ovo čita čini mu se da je u bajci oblikovanoj na razmeđi zbiljskog i čarobnog, ovostranoga i onostranoga, težine opstanka i lakoće želja, što je čini privlačnom i otpornom na mnogobrojne pokušaje objašnjenja.
Neosporno je da se pokušava ići u navedenom smjeru, da su pomaci napravljeni te da i dalje treba težiti, no stvarnost je neumoljiva i upravo statistički pokazatelji na razini EU s kojima ćemo se pozabaviti potvrdit će navedeno.
S druge strane dug je još put do ostvarivanja istinske slobode i demokracije, s vječnim pitanjem hoće li se ikada i ostvariti. Još puno treba raditi na ovim vrijednostima koje se karakteriziraju kao zajedničke državama članicama u kojima prevladava pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost između žena i muškaraca. Niti jedna od ovih kategorija nije zaživjela u potpunosti, naprotiv nerijetko se i krše, tako da je realnije govoriti o unaprjeđenju.
I sama Strategija za ravnopravnost spolova 2020. – 2025. ima za cilj „postizanje rodno ravnopravne Europe u kojoj su rodno zasnovano nasilje, spolna diskriminacija i strukturna nejednakost žena i muškaraca stvar prošlosti. Europa u kojoj su žene i muškarci, djevojke i dječaci u svoj svojoj raznolikosti jednaki. ” Cilj je Unija u kojoj su žene i muškarci, djevojke i dječaci u svoj svojoj raznolikosti slobodni slijediti svoj izabrani životni put, imaju jednake mogućnosti za napredak i mogu ravnopravno sudjelovati u europskom društvu i voditi ga. Govoriti o rodno ravnopravnoj Europi i rodno zasnovanom nasilju kao prošlosti poprilično je neozbiljno, koliko god namjere bile dobre. Nasilje pa tako i rodno zasnovano nasilje je društvena pojava koja je oduvijek postojala i koju nerijetko stručnjaci smatraju biološkom osnovom i vječnom potrebom čovjeka da dominira nad drugima, tako da se stavljanje u neki vremenski okvir strateškog dokumenta ne čini baš mudrim, iako se isti određuje kroz šest strukturnih tema koje su ipak realnije.
Govoriti o procesu koji traje, o stalnoj potrebi podizanja svijesti kako bi napravili ljepši i prihvatljiviji svijet, bez diskriminacije, Uniju u kojoj ćemo međusobno uvažavati, bez obzira na spol, naciju, rasu… je ipak realnija budućnost. Sve ostalo za sada je iluzija koja nikome ne treba pa ni u smislu postizanja jednakosti u raznolikosti, istim mogućnostima za sve, koje teško da će se ikada ostvariti. Navedeno postaje još ozbiljnije ako se u obzir uzmu kretanja, odnosno pad povjerenja u EU zbog pandemije COVID-19, posebno među mladima i osobama koje su izgubile posao, među kojima žene bilježe najveći postotak, pokazujući time da su i nadalje ranjiva skupina.
Ono što je za pohvalu u Strategiji za ravnopravnost spolova 2020.-2025. je činjenica da slijedi dvostruki pristup rodno osviještene politike u kombinaciji s ciljanim aktivnostima, a intersekcionalnost je vodoravno načelo za njezinu provedbu. To je prvi put da strategija EU ima za cilj integrirati presječnu perspektivu u njezinu provedbu. Iako se Strategija usredotočuje na akcije unutar EU-a, ona je u skladu s vanjskom politikom EU-a o ravnopravnosti spolova i osnaživanju žena.
Obnavljanjem institucija EU nakon europskih izbora 2019., pitanje ravnopravnosti spolova vratilo se na politički dnevni red, uz snažnu potporu prve žene predsjednice Europske Komisije Ursule von der Leyen i stvaranje posebne Povjerenice za ravnopravnost, Helene Dalli, i za očekivati je da će se više napraviti.
Kada govorimo o potrebi promjena, ubrzavanja procesa uravnoteženja položaja žena u odnosu na muškarce, prije svega potrebna je politička volja, i na europskim čelnicima i nacionalnim vladama da istu pokažu. Na europskoj razini nedovoljnu zastupljenost žena neki pojašnjavaju sporom i nedovoljnom provedbom zakona, čemu doprinosi i nedostatak koordinacije između različitih institucija, kao i slabo podizanje svijesti o rodnoj ravnopravnosti među izvršnim tijelima političkih stranaka, što zasigurno treba mijenjati.
Napredak u ravnopravnosti spolova postignut je tijekom posljednjih nekoliko godina u EU i Europa je kontinent koji pruža najbolje uvjete za život žena. Međutim, nije sve baš tako sjajno i zahtijeva suptilnije tumačenje, jer je ženama ponekad teško vidjeti što je to što Europa čini za njih, i zašto je stalno prisutan jaz između formalne i stvarne ravnopravnosti.
Iako je situacija u Europi bolja nego u ostatku svijeta, istinski rodni paritet još uvijek nije postignut, naprotiv u nekim državama članicama zabilježeno je i nazadovanje. Drugim riječima europska politička situacija još uvijek nije na potrebnoj razini i prostor za poboljšanje je stvarnost.
U Europskom parlamentu (2014.-2019.) zastupljenost žena iznosila je 36,2%, što je bolja ocjena nego u nacionalnim parlamentima mnogih država članica. Međutim, iako se broj žena znatno povećao od 1979. godine (16,6%) daleko je to još od postizanja pariteta, koji kao podsjetnik iznosi 50%. U osam političkih skupina koje trenutno zasjedaju u Europskom parlamentu samo dvije predvode žene. U Europskom uredu ili izvršnoj vlasti Parlamenta koju čine predsjednik, 14 potpredsjednika i 5 pitatelja, ima samo 5 žena. U Europskoj komisiji samo 9 od 28 povjerenika su žene. Prema najnovijim podacima, žene predstavljaju 59% zaposlenika u Parlamentu, ali su i dalje nedovoljno zastupljene na rukovodećim mjestima. Broj žena u posredničkom menadžmentu neznatno se povećao: 15,4% generalnih direktorica, 30,4% menadžica, 36,2% šefica jedinica. Cilj koji je postavljen u 2017. godini – 30% žena na razini generalnog menadžera, 35% na razini ravnatelja i 40% na razini šefa jedinice, prema tome, nije postignut.
U veljači 2018. postotak žena na rukovodećim mjestima u Europskoj komisiji iznosio je 36%, odnosno 11% više nego na početku mandata JC Junckera u studenom 2014. Predsjednik Komisije obećao je da će doseći 40% do 31. listopada 2019, što nije ostvareno.
Situacija se pogoršava u financijskim institucijama. Sva visoka financijska mjesta u EU dodjeljuju se muškarcima, a rezultat toga je da su na najvišim pozicijama financijskih institucija samo dvije žene.
Na svjetskoj razini za Europu bi se moglo reći da je „ženski kontinent“. Ako se se povuče paralela s ostatkom svijeta Europa, unatoč napretku koji još treba postići, izgleda gotovo idilično. Prema podacima iz studenog 2018. u svijetu su samo 24,1% zastupnika bile žene, odnosno porast od 11,3% u odnosu na 1995. godinu.
Što se tiče mjesta šefa države ili vlade, situacija se nije značajno promijenila (7,2% u 2017. u usporedbi sa 6% u 2010). Tri žene se bile ili jesu na čelu vlade: Angela Merkel u Njemačkoj, Theresa May u Velikoj Britaniji i Viorica Dăncilă u Rumunjskoj; 4 žene predsjednice država: Kolinda Grabar-Kitarović u Hrvatskoj, Dalia Grybauskaite u Litvi, Kersti Kaljulaid u Estoniji i Marie Louise Coleiro Preca na Malti.
Na europskoj razini ženama je teško pristupiti radnim mjestima s visokom odgovornošću: samo jedno rukovodno mjesto od tri zauzima žena, a ni u jednoj državi članici udio žena upravitelja nije veći od 50%. Odborima tvrtki i dalje uglavnom upravljaju muškarci: žene predstavljaju samo 6% izvršnih direktora, 15% vodećih izvršnih direktora, 26% neizvršnih mjesta. Iako je broj žena porastao u nekim zemljama, to ne mora nužno značiti dugoročni trend. Ne smijemo miješati dugoročni razvoj i volju određene vlade pa tako jaz između aktivnosti muškaraca i žena na tržištu rada smanjuje se u zemljama u razvoju i razvijenim zemljama, ali nastavlja rasti u zemljama u usponu.
Pravednija zastupljenost spolova rezultat je nedostatka političke volje i europski čelnici moraju to shvatiti. Načini postoji, samo treba donijeti odluku da, primjera radi u EU parlamentu, Europskom vijeću, Središnjoj banci barem dvije žene trebaju biti imenovane za vođenje tih institucija, uzimajući u obzir nihovu stručnost i kompetencije.
Osposobljavanje Europe da postane globalno neosporeni prvak na ovom području vitalni je cilj, i odlučnost čelnika pa tako i vlada država članica, među kojima je i Hrvatska bit će stalno na kušnji. Prostora za unaprjeđenje položaja žene ima. Prije svega treba shvatiti da su prava žena nedjeljivi dio ljudskih prava, i da u konačnici nema smisla zagovarati ljudska prava ako prvo od njih, pravo žene nije zajamčeno.
S druge strane, a čini se ipak kao najvažnije – Dok god bude prisutna i pomisao da je muškarac savršen čovjek, a žena neuspjeli, spriječen muškarac ( Aristotel..), čini se da povijesno uvjetovana svijest ljudi još uvijek nije u stanju otkriti sadržaj.
Piše : Snježana Nemec / demos media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
