Vesna Teršelić, voditeljice Documente, dala je intervju za Novosti u kojem je žestoko kritizirala odluke predsjednika Zorana Milanovića.
Jedan od eklatantnih primjera neučinkovitosti domaćeg pravosuđa je suđenje Branimiru Glavašu, koje se 17 godina od pokretanja ponovno nalazi na početku. Koga smatrate najodgovornijim za to?
Od zločina nad srpskim civilima u Osijeku u tom smo postupku svjedočili nizu političkih pritisaka i neuspjehu ključnih institucija: policije, pravosuđa i najvišeg zakonodavnog tijela, Hrvatskog sabora. Istražne radnje započete 1991. godine, koje su obustavljene kad je Branimir Glavaš ovladao svim polugama moći, policija je svojevremeno uspjela zaokružiti imenovanjem Vladimira Fabera za načelnika PU osječko-baranjske, koji je konačno dovršio istragu. U vrijeme kad su svjedoci unatoč iznimnim pritiscima progovorili, kad je pravosuđe u kontekstu pregovora o europskim integracijama nadvladalo barem neke od slabosti iz 1990-ih, a Sabor nakon dugog kolebanja ipak uskratio imunitet tadašnjem zastupniku Glavašu, činilo se da je pravična presuda moguća. Sve do zakašnjele odluke Ustavnog suda kojom je postupak, i to u momentu kad su drugookrivljeni i trećeokrivljeni osuđeni već izdržali kaznu, a gotovo ju je izdržao i Glavaš, vraćen na početak. Umjesto da svjedočimo makar relativno djelotvornom postupku, sada se traži da se suđenje iz Zagreba izmjesti u Osijek. U ovom slučaju nijedna grana vlasti ne može oprati ruke od vlastite odgovornosti.
Svojevrsnu satisfakciju Glavašu nedavno je pružio spomenuti predsjednik Milanović, koji mu je vratio oduzeta odlikovanja. Je li vas iznenadio taj potez?
Taj potez me šokirao. To je bila pljuska žrtvama. Oni koji su uspjeli ostati u Osijeku i koji su tamo živjeli i za vrijeme prvo neuspjele, a zatim uspjele istrage, to nikako drugačije ne mogu tumačiti nego kao još jednu povredu. Umjesto priznanja patnje, od najvišeg dužnosnika su doživjeli poniženje koje nikako nisu zaslužili. Mislim da je taj postupak skandalozan.
Milanović nije stao samo uz Glavaša. Ranije je odlikovao Zlatana Miju Jelića, tvrdeći da nisu svi s haškom presudom ratni zločinci, a prije nekoliko dana govorio je u prilog pravomoćno osuđenom Mihajlu Hrastovu.
Sve te poruke nas odvlače od procesa suočavanja s prošlošću koji nam nasušno treba i koji je temelj za daljnji društveni i gospodarski razvoj. Živimo u zemlji i društvu u kojima mnoge institucije i pojedinci nisu umjeli priznati zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, holokaust, genocid nad Srbima i Romima i masovna smaknuća pripadnika NOP-a, ni u poraću ni u Domovinskom ratu kao ni nadići polarizacije. Pogubno je da baš u vrijeme kad na razini izvršne vlasti napokon vidimo da sazrijeva situacija za usvajanje zakona koji će garantirati prava civilnim žrtvama rata, od predsjednika čujemo poruke koje naprosto ohrabruju one koji misle da se zločini mogu zaboraviti. Zabrinjava me poruka da “zablude, greške i zločine svojih djedova trebamo polako početi zaboravljati” jer dopušta da previdimo svoju odgovornost za pamćenje žrtava.
Ostali dio intervjua možete pročitati OVDJE
