Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter  konačno je krajem svibnja dobila mogućnost da predstavi čak tri  redovita godišnja izvješća Hrvatskom saboru ( za 2018., 2019., i 2020. godinu) o ostvarivanju ljudskih prava i suzbijanu diskriminacije u hrvatskom društvu ( sva tri naslijeđena još od njene prethodnice Lore Vidović ), a koja su na kraju samo primljena na znanje. A medijskim posredovanjem, javnost se više pozabavila  marginalnim političkim senzacionalizmom , nego li suštinom i ključnim problemima stanja ljudskih prava u hrvatskom društvu što su ova izvješća trebala potaknuti. Osvrt donosi INSTITUT STINE

Tako su u prvi plan došle zastupničke  primjedbe o njenom obiteljskom bacgroundu ( kao da bi joj trebala biti otežavajuća okolnost što su joj roditelji ugledni međunarodni eksperti za ljudska prava koji su obavljali i funkcije u UN), odnosno „gay-lezbijska“ polemikom potpredsjednika Sabora i šefa zastupničkog kluba SDPa,  Furia Radina i Arsena Bauka, za koje je realno pretpostaviti da su ljudskopravški frandly pa su, ako su i htjeli polemizirati to mogli iskoristiti puno produktivnije – u korist ljudskih i manjinskih prava.

Nažalost čini se da je ( za ljudska prava vrlo negativna) činjenica da se tek sada raspravljaju izvješće za 2018. ili 2019. godinu ostala na marginama javnog interesa, a  jedna od intrigantnijh ocjena tog stanja , koja je doduše dana s nakaradnim pa i perverznim političkim porukama , ali koja je u drugim okolnostima moglo potaknuti i značajniju raspravu, ostala je prilično nezamijećena. Naime, saborski zastupnik MOSTA Nino Raspudić tako je ocijenio da izvješća iz godine u godinu „pričaju jednu te istu priču“ – te da ta „mazohistička literatura uglavnom služi da Hrvatsku „cinkari“ pred međunarodnim institucijama! Međutim, kada se razmotri suština ove poruke može se u njoj naći i zanimljivog sadržaja i upozorenja. Zaista, analiza  svih relevantnijih dokumenata koji govore o stanju ljudskih prava ili nekih od njihovih najznačajnijih segmenata koji nas u ovoj analizi posebno zanimaju -prava nacionalnih manjina – pokazuju da uz manje oscilacije, iz godine u godinu nailazimo na iste ili slične „priče“ i ocijene. A tu spadaju izvješća nevladina sektora te vladina izvješća kao i ono  o ostvarivanju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina ( koji bi Sabor također trebao raspraviti svake godine a često debelo kasne ) pa zatim izvještaji međunarodnih organizacija, analize različitih strategija , akcijskih planova itd. Više na LINKU

DEMOS MEDIA