Mauzolej Vukašinu Šoškoćaninu Vuletu, organizatoru srpske pobune u Borovu Selu, trajni je kamen smutnje u hrvatskom društvu. Malo bi koja zemlja koja drži do sebe dopustila spomenik što otvoreno slavi djelo terorista koji je vlastoručno ubijao njezine policajce, pa ne čudi da je predsjednik države Zoran Milanović nedavno Šoškoćaninov spomenik odlučio koalicijskoj vlasti Plenković-Pupovac još jednom javno nabiti na nos.
„I sad gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje“, provokativan je tekst koji se nalazi na obiteljskoj kapeli Šoškočanin u Borovu Selu. Da paradoks bude veći, unutar tog monumenta na groblju u Borovu ne počivaju Šoškoćaninove kosti, tako da u ovome slučaju ni o elementarnom pijetetu prema mrtvom neprijatelju ne može biti govora. Pravi grob Vukašina Šoškoćanina, naime, nalazi se u Vojvodini, gdje je nakon misterioznog utapanja u Dunavu svojedobno pokopan u krugu manastira Brođani, u općini Bač.
Vukašin Šoškoćanin bio je veterinarski tehničar s prijeratnim zaposlenjem u Vukovaru, gdje se politički angažira na obrani ugroženog srpstva još 1990 godine, kad se učlanjuje u SDS. Postaje predsjednik općine Borovo i zapovjednik Teritorijalne obrane Borovog Sela prije samog početka rata, a u organiziranju zasjede i u ubijanju hrvatskih policajaca 2. svibnja 1991. imao je krunsku ulogu. Kad je dvanaest policajaca krenulo osloboditi dvojicu ranije zarobljenih kolega u Borovo Selo, zasuli su ih već u autobusu podmuklom rafalnom vatrom iz zasjede: Šoškoćanin je, prema pričama preživjelih, osobno snajperom ubio Stipana Bošnjaka, zapovjednika policijske akcije. Domaćim seoskim stražama u pokolju su došli pomoći i Šešeljevi četnički dobrovoljci iz Srbije, a Šoškoćanin se dan-dva nakon masakra na TV Novi Sad javno pohvalio da je osobno ubio šest ustaša, te da će ih smaknuti još barem 606. Nije, međutim, dobio priliku: samo desetak dana poslije u nerazjašnjenim okolnostima utopio se u Dunavu na povratku iz Vojvodine. Ne zna se je li mu tijelo uopće ikad pronađeno. Četnički ideolog Milan Paroški javno je ustvrdio da je bio odličan plivač, te je optužio JNA i „državnu bezbednost“ da su odgovorni za Vukašinovu smrt. U jednom trenutku je u srpsku javnost plasirana i dezinformacija da je ubijen hrvatskim snajperom.
Bivši ministar branitelja i vukovarski branitelj Predrag Fred Matić svojedobno je tvrdio kako je Šoškoćanin potonuo u Dunavu zbog teške pancirke koju je nosio čak i na svakodnevnim putovanjima na tv gostovanja u Novi Sad, gdje je raspirivao mržnju prema Hrvatima. Najizglednija je istina da je smaknut u međusobnim borbama srpskih gospodara rata za pozicije moći: njegovu je funkciju i ulogu u organiziranju otpora među Srbima u istočnoj Hrvatskoj kasnije preuzeo Goran Hadžić, osuđeni ratni zločinac.
U dokumentarcu „Vukovar, završni rez” kojega u produkciji beogradskog radija B92 potpisuju srpski redatelj Janko Baljak i scenarist Drago Hedl emitirana je svojedobna izjava Tomislava Merčepa, uživljenog u ulogu vukovarskog Napoleona, da se dan poslije pokolja u Borovu Selu trebao osobno naći sa Vukašinom Šoškoćaninom kako bi dogovorili predaju odgovornih za zločin. Međutim, Šoškoćanin se ubrzo utopio pod nerazjašnjenim okolnostima, a Merčep je to protumačio “kako očigledno mnogima nije bilo u interesu da oni postignu mir”.
Kakav su to „mir“ mogli sklopiti Šoškoćanin i Merčep Vukovarci nikad nisu doznali, jer je prvi pokopan, a drugi je ubrzo dobio izgon iz Vukovara, nakon što Zagreb više nije mogao tolerirati ubojstva, pljačke i odvođenja Srba u Vukovaru na noćna strijeljanja i bacanja u Dunav, za što su odgovornima svi smatrali Merčepove ljude. Nakon početnih „mirotvorstava“ dvojca Šoškoćanin-Merčep nitko se više nije odveć čudio pravom ratnom paklu koji je uskoro poput vihora zahvatio cijelo područje, piše Slobodna Dalmacija.