Gordana Rusak, zastupnica u Gradskoj skupštini grada Zagreba, nezavisna zastupnica u 8. sazivu Hrvatskog sabora, doktorica znanosti i redovna profesorica na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu.
O položaju žena u političkom životu i potrebi osnaživanja, s ciljem postizanja suštinske demokracije, izgradnje održivog, pravednog i razvijenog društva, uz poštovanje i mogućnosti za ostvarivanje svih ljudskih prava podjednako. O socijalnoj i privatnoj podjeli rada koja ostavlja premalo prostora za sudjelovanje žena u javnom životu, o ulozi medija za učestalo stvaranje stereotipa o ženama političarkama, dominaciji muškaraca na izbornim listama i apsurdima koji se događaju i ostalim pitanjima kao preprekama zastupljenosti žena u javnom životu.
Bliže se lokalni izbori. Iskustva pokazuju da političke stranke baš i ne poštuju načelo ravnopravnosti spolova na kandidacijskim listama, odnosno poštovanje jednake zastupljenosti, iako postoji neosporan napredak?
Na kandidacijskim listama obično pretežu muškarci i takvo se stanje održava od izbora do izbora već godinama. I onda se dogodi da jedna stranka to stanje promjeni tako da na listi dominiraju žene. Govorim o lokalnim izborima 2017. godine kad je to učinila na jednoj listi BM 365 Stranka rada i solidarnosti i upravo ovih dana stigla je kazna. Zanimljivo je da se godinama tolerirala neravnoteža u korist muškaraca, a eto vrlo brzo za naše pravosuđe je stigla kazna kad su se oni na listi našli u manjini.
Kako tumačite da su Zakonom o ravnopravnosti spolova propisane novčane kazne no, do sada niti jedna politička stranka nije kažnjena?
Eto, kažnjena je jedna, gore spomenuta jer nije poštivala kvotu muškaraca na listi.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova predložila je svojevremeno Hrvatskom Saboru da se novčane kazne zamijene odbacivanjem kandidacijskih lista, budući da međunarodna praksa pokazuje da je to učinkovitiji mehanizam za povećanje zastupljenosti žena u području političke participacije. Kakav je vaš stav oko toga?
Time bismo jednu represivnu mjeru blažeg oblika zamijenili drugom, oštrijom. Tada bismo na listama imali ravnopravnost spolova, no bojim se da cilj ipak ne bi bio postignut. Žene bi se našle na listama ali to ne bi nužno povećalo i broj onih žena koje sudjeluju u obnašanju političkih funkcija jer se može manipulirati njihovim položajem na tim listama. Općenito, često su represivne mjere manje uspješne od onih koje djeluju suptilno. U ovom slučaju od onih mjera koje postepeno vode k tome da se mijenja stanje svijesti, da se žene osnažuju, da im se pruža prilika da se dokažu i pokažu svoje mogućnosti, da se stvara takva klima u društvu da stereotipi postepeno nestaju, da se stvaraju uvjeti da se žena lakše nosi sa svakodnevnim obvezama, da joj se u tome pruža pomoć.
Praksa je je isto tako pokazala da većina političkih stranaka žene kandidira na začelju izbornih lista, što znači da im je smanjena šansa da budu izabrane. Kakva sada situacija i kakva su vaša iskustva?
Da, upravo iz tog razloga smatram da odbijanje kandidacijskih lista koje nemaju podjednaki broj žena i muškaraca na listi ne bi donijelo neki poseban napredak. Moje osobno iskustvo je takvo da bi ga bilo dobro prenijeti na čitavu političku scenu što se žena tiče. Na svim listama na kojima sam dosad bila, a prošla sam jedne lokalne, tri izbora za Sabor i jedan za Europski parlament, bila sam ili nositeljica liste ili među prvima. Tako sam se i našla u Saboru i u Skupštini Grada Zagreba. Moja pozicija na tim listama nije bila čista formalnost da bi se zadovoljili uvjeti o ravnopravnosti spolova.No, ne mislim da sam ja tipični slučaj. Prije jedna od iznimaka koja potvrđuje pravilo dominacije muškaraca na izbornim listama na pravim mjestima.
Kako komentirate činjenicu da su u Hrvatskoj političari na čelu političkih stranaka, kao i to da su na čelu županijskih organizacija političkih stranaka uglavnom muškarci?
To je stvar matematike. Ako imamo daleko veći broj muškaraca koji se aktivno bave politikom u odnosu na žene , a i taj mali broj žena teže se dokazuje i probija u politici, na vodećim političkim pozicijama bit će muškarci. Dok god se broj žena koje su aktivne u politici barem ne približi broju muškaraca imat ćemo takvu situaciju. Ne vjerujem da će se to tako skoro promijeniti.
Koliko su mediji suodgovorni za učestalo stvaranje stereotipa o ženskim političarkama jer se da primijetiti da se nerijetko bave njihovim privatnim životima, izgledom, bojom kose… ?
Oh, da. Itekako. I sama sam tome svjedočila. Sjećam se komentara u medijima moje odjevne kombinacije na prvi dan konstituiranja Sabora u prosincu 2015. Zanimljivo, nije bilo komentara onoga što su odjenuli muške kolege. Ipak ono što me najviše zgranulo i povrijedilo jeste jedan prilog u kojem smo snimali jednu izjavu za jednu komercijalnu televiziju i taj prilog počinje fokusiranjem slike na moje noge i potom kamera ide prema licu i sama izjava. Nisam bolje prošla ni kada smo snimali naslovnicu za jednu tiskovinu gdje me fotograf zamolio da sjednem na stepenice Sabora ali će on snimiti samo od struka nagore. Nisam tada imala dovoljno iskustva i tražila da mi pošalje na uvid snimljeno. Vjerovala sam. I tako su se i tu na toj naslovnici našle moje noge u prvom planu. Da, mediji prodaju ono što se može bolje prodati, ne mareći za to koju poruku šalju i da oni kreiraju javno mišljenje na kojem se temelji i sustav vrijednosti. A u takvom sustavu vrijednosti žena je podcijenjena i svedena na puku sliku vanjštine. Ne razumijem kako oni ne razumiju što čine. Ili možda razumiju i te kako dobro ali baš u takvom društvu žele živjeti.
Primjećuje se i da političarke i političari, predstavnici iz državnih institucija i mediji i dalje ne koriste rodno osjetljiv jezik, iako je donesena Nacionalna klasifikacija zanimanja u kojoj se sva zanimanja navode u oba roda. Kako to komentirate, i smatrate li da korištenje rodno osjetljivog jezika može doprinijeti potrebnoj zastupljenosti žena u političkom i javnom životu?
Ja kao laik bih rekla da ne osjećam to kao presudni doprinos povećanoj zastupljenosti žena u politici i javnom životu, ali daleko kompetentniji odgovor mogli bi dati psiholozi. No, osobno ću rado zanimanje žene navesti u njoj primjerenom rodu. Samo tako to nam može ući u uho i svakodnevni život.
Treba li pitanje unapređenja položaja žena i postizanje ravnopravnosti između žena i muškaraca promovirati kao izolirano žensko pitanje, čemu svjedočimo ili je ipak puno važnije osigurati proaktivnu ulogu muškaraca, jer rodna ravnopravnost ne podrazumijeva rat spolova ili pobjedu i superiornost jednog spola nad drugi?
Kad bismo ravnopravnost spolova željeli postići kroz rat spolova odnosno rat između žena i muškaraca nikad je ne bismo postigli, to bi bio trajni rat bez pobjednika. Koji je to trenutak koji bi označio kraj rata? Zapravo, i ne želimo pobjedu jednog spola nad drugim u smislu dokazivanja superiornosti ili nadmoći jednog spola nad drugim. Osobno se nikad nisam prepuštala borbi s muškarcima za ravnopravnost nego sam gradila svoj osjećaj da sam jednako vrijedna i jednako sposobna kao i oni da to ne moram dokazivati, da je to jednostavno tako. Mislim da je bitno graditi tu unutarnju sigurnost u sebe koju muškarci i te kako osjećaju ako postoji i prilagođavaju svoje ponašanje toj snazi i samouvjerenosti žena.
Primarna odgovornost za povećanje političke participacije žena leži na političkim strankama koje je nerijetko deklarativno sporadično i vremenski ograničeno na razdoblje predizbornih kampanja no, što je sa ženama političarkama koje bi trebale poticati druge žene na međusobno podržavanje i sudjelovanje u javnom životu. Biti svojevrsne mentorice, bez obzira na političku pripadnost?
Kako je broj žena koje se aktivno bave politikom premalen, tako je još manji broj onih koje bi mogle biti kvalitetne mentorice drugim ženama. Zato mislim da se u mentoririranju u politici teško osloniti (samo) na žene. Dakako, to ne isključuje ovu potporu koju bi žena trebala pružiti ženi, i u politici ali i u mnogim drugim područjima života. Čini se da to dosta dobro funkcionira u području humanitarnog rada. I sama sam sudjelovala u brojnim događanjima kroz koja su žene podupirale žene oboljele od raka ili promovirale brigu o zdravlju žena. Nešto slično u politici nisam zamijetila.
Koliko su prema vašem iskustvu žene u politici svjesne da marginalizacija žena nije uvijek rezultat objektivnih okolnosti, već da je na ženi da se sama oslobodi od predrasuda da je muškarac neprikosnoven, i da vlastitim i udruženim snagama mora razbijati neku vrstu paradigme o ženama u politici.
Oslobađanje od osjećaja podređenosti žena muškarcima može doći samo iz nutra, taj se osjećaj jednakosti, jednakopravnosti, jednakih sposobnosti rađa u ženama, u nama. Vanjske manifestacije te ravnopravnosti kroz razne dokumente, deklarativne podrške ženama i slično mogu pomoći da se problem osvijesti ali rješenje problema je definitvno u nama, ne oko nas. Čak i u situacijama kad se izvana manifestira neravnopravnost spolova, žene s razvijenim osjećajem ravnopravnosti s muškarcima iz takvih situacija neće izaći ranjene, oslabljene i obeshrabrene. Dapače, još uvjerenije i sigurnije u sebe. I bez straha će se prihvatiti svega onoga što je zanima i u čemu sebe vidi, bila to politika, znanost ili bilo koja druga djelatnost i aktivnost koja je tradicionalno „muška“.
Jeste li primijetili da su žene u nekim slučajevima i same nositeljice patrijarhalnih stajališta?
To je nasljeđe prošlosti i proces oslobađanja od takvih stajališta traje i trajat će.
Rodni stereotipi, predrasude uloge i vrijednosti koje se prenose nekim modelima obitelji, kao i socijalna i privatna podjela rada, sve to ostavlja premalo prostora za sudjelovanje žena u javnom životu. Slažete li se, i kakva su vaša iskustva kada govorimo rodnim stereotipima i predrasudama?
Previše je uloga koje žene pokušavaju uspješno odigrati, one koje im rodni stereotipi nameću i one u kojima se same žele dokazati, dakle i vanjski i unutarnji pritisci na njih su snažni. Smanjenjem rodnih stereotipa ostalo bi više vremena, snage i energije za angažman u onim područjima u kojima se žena sama želi dokazati, od profesionalne ili znanstvene karijere pa do sudjelovanja u javnom i političkom životu. Napredujemo i tu polako, muškarci polako preuzimaju i one uloge koje su u prošlosti bile namijenjene isključivo ženama. Na primjer, muškarci koji koriste porodiljni dopust više nisu rijetkost, raste broj onih koji sudjeluju u obavljanju kućanskih poslova. No, još uvijek nedovoljno da bismo mogli reći da muškarci podnose isti teret u obiteljskog života kao i žene, a ta njihova preopterećenost zahtjevima i očekivanjima okoline bitno utječe na njihovu smanjenu participaciju u drugim sferama života, van obitelji. Ovo govorim iz vlastitog iskustva, pomiriti obiteljske obveze, znanstvenu i političku karijeru nije mi bilo nimalo lako.
U većini država članica EU, ravnopravno sudjelovanje žena u političkom i javnom životu, u zakonodavnim, izvršnim, sudskim, diplomatskim i upravnim tijelima na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini još je uvijek ispod standarda dogovorenih na razini Vijeća Europe i obveza koje su preuzele vlade u okviru inicijative „Planet 50 – 50 do 2030. Možemo li u tom kontekstu reći da je Hrvatska napravila puno toga, posebno uzimajući u obzir činjenicu da je na europarlamentarnim izborima u Europski parlament u konačnici izabrano 7 muškaraca (58%) i 5 žena (42%)?
Hrvatska je time poslala dobru poruku Europi i time možemo biti zadovoljni. No, od one slike prema van, važnija je slika koju imamo u vlastitoj kući, a ona je daleko od ovakve koju smo prezentirali Europi. Dakle, trebat će poraditi na tome da taj standard dostignemo na svim razinama političke vlasti i u Hrvatskoj, počevši od Sabora do najnižih lokalnih razina.
Za kraj, kako vi vidite političko osnaživanje žena u Hrvatskoj, posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da još uvijek imamo područja u kojima su još duboko ukorijenjeni patrijarhalni odnosi?
Patrijahalni odnosi koji sugeriraju da je politika rezervirana za muškarce neće se iskorijenit preko noći, oni se mijenjaju kroz duže vrijeme. Ako usporedimo stanje od pred nekoliko desetljeća i danas napredak je vidljiv ali ne dovoljno snažan. Ostaje nam raditi na svakodnevnom osvještavanju problema takvih odnosa u društvu i iznalaženja načina njihovog rješavanja. Danas kad je protok informacija vrlo brz, kad postoje mogućnosti pokretanja brojnih projekata koji mogu pomoći osnaživanju žena u politici pruža nam se više mogućnosti nego ikad prije i trebamo ih znati iskoristiti.
Piše: Snjažana Nemec/demosmedia
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA FONDA ZA PLURALIZAM I RAZNOVRSNOST AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
