Zainteresirani za stvarno stanje zagrebačkog turizma, jučer smo pregledavali cijene hotelskih soba u glavnom gradu. One su, naravno, ekstremno niske: nema letova koji bi dovodili turističke grupe, a u vrijeme rada kod kuće i restrikcije cestovnih putovanja besmisleno je računati na višak poslovnih gostiju.

Stoga ne čudi da Esplanade dostiže jedva tisuću kuna, a Capital se vrti oko 900. Međutim, na prvi pogled jako čudi cijena sobe u Westinu. Jučer se, naime, preko Booking.coma soba u Westinu mogla dobiti za samo 510 kuna. Piše plava kamenica

S tom cijenom Westin trenutno ne spada među osam ili devet vodećih zagrebačkih hotela. Osim Esplanade i Capitala, višu cijenu postižu Le Premier, Antunović, Dubrovnik, pa čak i Aristos. Sobe Borne Janeša iznad njegovih restorana u ulici Pod Zidom prodaju se tek za par kuna manji novac. Janešove su sobe mnogo bolje uređene od Westinovih, ali Westin je ipak pravi, veliki hotel s bazenom, barovima, restoranima, kongresnim salama i svjetski relevantnim brandom. A košta samo 510 kuna za noć. Što je jedan od brojnih dokaza da je Westin otišao k vragu.

Ovdje prvo valja reći da za sadašnji Westinov tržišni status nije kriv Adris. Adris je tek odnedavno vlasnik tog svojedobno prestižnog hotela. Imat će puno posla da ga obnovi i da Westinu vrati reputaciju. Priča o propasti Westina zapravo je priča o lošem upravljanju uslijed loših privatizacija.

Westin je izgrađen sredinom sedamdesetih godina. Otvoren je pod imenom InterContinental Zagreb, i odmah je postao primjer luksuza netipičnog za socijalističke zemlje.

U osamdesetim je godinama InterContinental postavljao za Hrvatsku i za Jugoslaviju sasvim nove standarde hotelijerstva i gastronomije. U InterContinentalu se održavalo skoro sve što je bilo važno u zagrebačkom javnom životu: od predstavljanja novih albuma Bijekog dugmeta u Diana baru, preko značajnih kulturnih i poslovnih kongresa, do izbora za Miss Jugoslavije i do najraskošnijih dočeka Nove godine u Kristalnoj dvorani.

Restoran Opera na vrhu InterContija, s lijepim pogledima na grad, smatrao se ultimativnim gastronomskim dosegom ondašnjeg Zagreba, dok su se u Dijani servirali prvi zagrebački hamburgeri.

Početkom devedesetih u Intercontinentalu su se otvorile veoma dobre trgovine uključujuči i prvu vinoteku obitelji Dusper. U prvoj polovici devedesetih, Intercontinental je skupa s Esplanadom i Palaceom postao ratni hotel. Ondje su se skupljali političari, dilplomati, obavještajci, novinari ali i vojnici, često s osobnim naoružanjem.

Osim toga, sobe u Intercontinentalu zauzeli su saborski zastupnici iz drugih dijelova Hrvatske, koji su živjeli u luksuznom hotelu za otprilike dvadesetak posto stvarne cijene noćenja. Tu diskontnu cijenu plaćao je Sabor.

Intercontinental je u ono vrijeme ozbiljno devastiran. Sredinom devedesetih vlasnik Intercontinentala postao je Ivica Todorić . Todorić tada nije znao ništa o hotelijerstvu. Hotel je uskoro izgubio licencu i nazvan je Opera.

Ipak u drugoj polovici drvedesetih Intercontinental je još pokazivao znakove života: nedjeljom su se ondje organizirali jako ugodni jazz brunchevi s dobrom hranom i izvrsnom živom glazbom, a restoran Allegro bavio se vrlo ozbiljnom talijanskom kuhinjom.

No, u mnogim se drugim segmentima vidjelo se da hotel propada. Tkanine na stolicama i naslonjačima u Diani bile su spaljene opušcima, i to se godinama nije mijenjalo. Ručnici na hotelskom bazenu bilu isprani, stari i puni rupa.

Sobe, osim na prva dva kata, nisu se preuređivale četvrt stoljeća. Todorić se riješio hotela 2002. godine. Prodao ga je svom prijatelju Anđelku Leki, vlasniku i direktoru HUP-a Zagreb. Leko je od velike korporacije Starwood dobio licencu za Westin. Činilo se da će hotel oživjeti. Ali nije. 

Westin je tek nastavio životariti, da bi sredinom prošlog desetljeća ušao u svoju najgoru fazu, kad je postao mjesto koje Zagrepčani izbjegavaju i gdje dolaze pretežno strani gosti koji ne znaju ništa o Zagrebu i ne mogu ni zamisliti da se pod brendom Westin skriva tako loš hotel.

Otvaranje narodnjačkog kluba u podrumu Westina precizno je simboliziralo tadašnji i sadašnji status jednom uglednog, zaista luksuznog hotela. Utoliko 510 kuna za sobu nije neopravdano niska cijena. Westin treba temeljito rekoncipirati i preurediti. Bojimo se da je riječ o višegodišnjem zahvatu.