Sve veći broj prijava za seksulano uznemiravanje u obrazovnim ustanovama bio je povod za razgovor s predsjednicom saborskog Odbora za ravnopravnost spolova i nezavisnom zastupnicom iz Mostova kluba – Marijom Selak Raspudić. Najprije, na upit – je li je sve to što sad izlazi u javnost iznenadilo, uzvraća:
– Nije me iznenadilo samo postojanje takvih slučajeva koliko trenutak kada se za njih doznaje, dvije godine nakon što je priča pokrenuta u svjetskim okvirima. Moguće je da je koronakriza, koja je ljude izolirala, ali im stvorila i višak vremena koji ih je primorao da stanu i da se preispitaju, doprinijela tome da su mnoge stvari, koje su u svakodnevnoj žurbi bile potiskivane, sada isplivale na površinu. Piše Božena Matijević Večernji list
Vezano uz te prijave, je li se netko javio i vama ili ste vi kontaktirali nekoga?
Kao predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova, sukladno svojoj nadležnosti, krenula sam istraživati gdje se dogodio sustavni propust kako bi se problem mogao riješiti na načelnoj razini, odnosno prevenirati pojavu takvih slučajeva u budućnosti. Istraživanja pokazuju da dvije trećine studentica i studenata ne zna što učiniti i kome se javiti u slučaju spolnog uznemiravanja. Stoga sam odlučila pokrenuti inicijativu da se uspostavi jasan protokol koji bi omogućio da studentice i studenti već prilikom upisa na studij znaju i na koji ih način zakon štiti i tko je osoba koju mogu kontaktirati ako budu žrtve spolnog uznemiravanja.
To može biti putem jednostavne intervencije u brošuru koja se dijeli studentima, a koja sadržava osnovne informacije o studiju. Jasno i uočljivo upoznavanje studenata s njihovim pravima ne bi ih samo ohrabrilo u prijavi zlostavljanja nego bi i obeshrabrilo potencijalne počinitelje koji bi znali da institucija štiti žrtve i ne tolerira takvo ponašanje. Na tom tragu sazvat ću tematsku sjednicu Odbora da vidimo na koje sve načine možemo doprinijeti kvalitetnijem institucionalnom odgovoru na ovu situaciju.
Također sam kontaktirala i dekanicu Akademije dramske umjetnosti i predsjednicu saborskog Odbora za obrazovanje jer mi je želja da ta sjednica bude zajednički organizirana, imajući u vidu da je riječ o problemu spolnog uznemiravanja na obrazovnim institucijama. Š
to vas u svemu ovome najviše zabrinjava?
Zabrinjavajuće je to što se pokazalo da nitko nije iznenađen tko su optuženici. Za većinu njih se govori “za njega se znalo” ili “to je očekivano”, što pokazuje da se moglo reagirati i ranije i da je dugo postojalo prešutno toleriranje nasilnog ponašanja. Opasnim smatram i proces “institucionalizacije” medija. Naime, kod nas mediji sve više preuzimaju ulogu institucija, oni uočavaju, procesuiraju i presuđuju kaznena djela. Tako, primjerice, mediji “informiraju” DORH koji slučaj treba doći na dnevni red, smjenjuju ministre, rukovode procesom cijepljenja, odnosno mjerenjem opsega mišića saborskih zastupnika.
No, kada se ovako osjetljiva tema odvija pod svjetlima reflektora, to žrtve dovodi u neposrednu opasnost jer su u medije dospjela mnoga konkretna svjedočanstva koja omogućavaju i počiniteljima da se prepoznaju. To otvara prostor da oni pokušaju utjecati na žrtve koje nemaju nikakvu institucionalnu zaštitu. Nadalje, potencijalni lov na vještice, odnosno senzacionalistička medijska hajka prije utvrđivanja svih okolnosti slučaja, ako se pokaže da je bio neutemeljen, može se slomiti upravo na leđima svih žrtava reaktivnom generalizacijom koja ide prema relativiziranju njihovih iskustava i spolnog uznemiravanja kao takvog.
Mediji su inicijalno odigrali pozitivnu ulogu senzibiliziranjem javnosti za tu problematiku, no u budućnosti se tako osjetljiva pitanja trebaju rješavati mimo očiju javnosti. Baš zato trebamo ojačati postojeće institucije i zakonodavni okvir da bismo zaštitili žrtve od sekundarne viktimizacije i ispravno procesuirali zločine.
Iako se sve više doznaje o tim slučajevima i svjedočanstva su strašna, što potvrđuje i sama dekanica ADU, sada se stalno govori o “seksualnom uznemiravanju”. Ne čini li vam se da se tim terminom “uznemiravanje” nastoji nekako umanjiti težina tih nedjela? Nije li to što su te djevojke doživjele zapravo zlostavljanje, i psihičko, a nerijetko i fizičko?
Kazneni zakon (članak 156.) bavi se upravo spolnim “uznemiravanjem” i za njega predviđa kaznu u trajanju do dvije godine zatvora. Dakle, možda se nama čini da je taj termin neprecizan ili benevolentan, no riječ je o postupanju koje je jasno definirano u zakonu i koje nije dozvoljeno. Kao što zakon navodi – “spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje”.
Drugi je problem što sama riječ “uznemiravanje” zavodi insinuirajući da je riječ o kratkotrajnom iskustvu nakon kojeg je moguće “smirivanje”, što zbog proživljene traume i psihičkih posljedica koje ona ostavlja u praksi nije slučaj.
U nas mnogo slučajeva nikada ne bude sankcionirano zbog famozne zastare. To se spominje i sad u ovom slučaju, jer se prijava treba podignuti u roku tri mjeseca od počinjenja djela.
Kao što možemo uočiti iz prijava koje su dosad pristigle, u prvom redu javljaju se bivše studentice, dok je onih koje trenutačno aktivno studiraju tek nekolicina, jer je žrtvi koja više egzistencijalno ne ovisi o svome zlostavljaču puno lakše prijaviti zlodjelo. Zato što najčešće treba proći određeno vrijeme da bi se žrtva ohrabrila na prijavu, treba i zakonski omogućiti da se ozbiljno razmotre prijave koje se odnose na slučajeve koji su se dogodili prije većeg proteka vremena. No, istodobno, i što više poticati žrtve da djeluju odmah kako bi onemogućili počinitelja da nastavi s praksom zlostavljanja. U tom smislu, neprihvatljivo je da je rok zastare tri mjeseca i treba raditi na tome da se on ili ukine ili produži.
Bojite li se ipak da bi i u ovom slučaju sve moglo otići u zastaru te da zlostavljači zapravo nikada neće biti sankcionirani i kažnjeni?
Najveće je pitanje koliki će se broj žrtava doista odlučiti proći kroz cijeli postupak prijave i hoće li sudstvo biti dovoljno senzibilizirano da na vrijeme i kvalitetno, bez stvaranja dodatnih trauma, provede cijeli postupak. To će uvelike utjecati i na mogućnost budućih prijava. No, kako akademska zajednica uvelike ovisi i o svom simboličkom kapitalu, društvenom ugledu, nadam se da će javna eksplozija svjedočanstava barem obeshrabriti takvo postupanje u budućnosti.
Kako spriječiti da se ubuduće ovakve stvari ne događaju u obrazovnim ustanovama, ali i na radnom mjestu?
Zakon o radu (članak 134.) propisuje da je u svakom kolektivu gdje ima najmanje 20 radnika poslodavac dužan imenovati osobu koja je, osim njega, ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane uz dostojanstvo radnika. No, pitanje je koliko je poslodavaca doista upoznalo svoje radnike s takvom mogućnošću i imenovalo takve osobe. U zakonodavnom okviru već imamo odredbe koje štite žrtve, ali naš je osnovni problem što žrtve nisu upoznate sa svojim pravima i što sudska praksa, zbog inzistiranja na ponavljanju spolnog uznemiravanja, koje se često interpretira kao ono koje ne nastupa čim je žrtva dala do znanja da je ponašanje neželjeno, nego tek nakon što se radnja prekine i ponovi pod novim okolnostima vremena i mjesta počinjenja, uvelike ide na ruku počiniteljima.
Činjenica da raste broj anonimnih prijava pokazuje da žrtve nemaju osjećaj da imaju institucionalnu zaštitu. Stoga se upravo i zalažem za ustanovljavanje jasnijih protokola koji će obvezati institucije da se žrtvama da potpora u trenutku kad je ona najpotrebnija, ali i stvoriti prijeko potrebno ozračje sigurnosti.
Zastupnice Marijana Puljak, Anka Mrak-Tarištaš i Dalija Orešković pokrenule su saborsku inicijativu za jaču zaštitu žrtava seksualnog nasilja. Hoćete li to podržati i hoćete li nastojati da se ova tema stavi hitno na dnevni red Sabora?
Kao predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova, u čijoj je to nadležnosti, odmah sam poduzela korake koje smatram primjerenima, a na najavljenoj tematskoj sjednici očekujem i prijedloge ostalih saborskih zastupnica i zastupnika, članova Odbora, koji su također aktivni u ovoj problematici i za koje ne sumnjam da će dati kvalitetan doprinos raspravi. I navedene saborske zastupnice imaju mogućnost doći na našu tematsku sjednicu na koju su dobrodošle i na kojoj mogu izložiti svoje prijedloge ako su zainteresirane za suradnju.
Jeste li ikada i sami imali takvih ili sličnih iskustava?
Osobno nisam imala takvih iskustava, no mislim da je pogrešno inzistirati na pojedinačnom slučaju jer bismo iz njega mogli donijeti neutemeljeni generalni zaključak. Isto tako, ako je netko imao takvo iskustvo, treba dozvoliti da osoba bez pritiska sama o njemu progovori, ako to želi, a ovakvim propitivanjem koje se događa na dnevnoj razni potencijalno banaliziramo nečiju traumu ili vršimo nenamjerni pritisak na osobu koja je doživjela zlostavljanje, a nije o njemu spremna javno progovoriti. Piše Božena Matijević Večernji list
Imate li kakvu poruku za one djevojke koje su doživjele takva iskustva i sad se lome – javiti se ili i dalje šutjeti?
Neprimjereno bi bilo docirati žrtvama s čijim iskustvom nisam upoznata. Mogu samo obećati da ću u okviru svojih nadležnosti angažirano raditi na tome da se kreiraju društvene okolnosti u kojima takvo postupanje više neće biti moguće i u kojem će se sankcionirati već počinjeni zločini. Nadam se da će žrtve, što god odlučile učiniti, uspjeti time sebi olakšati prouzročenu traumu ili pronaći zadovoljštinu koju zaslužuju.
U Saboru se pak zna dogoditi da se zastupnice verbalno omalovažava, ismijava, podcjenjuje, docira im se. Kada se dogodi takav atak ne neku od njih, znam se zapitati – zašto se sad sve zastupnice, neovisno iz koje su političke opcije, solidarno ne ujedine, ustanu i demonstrativno napuste sabornicu bojkotirajući tako raspravu sve dok se uzročnik te situacije javno ne ispriča. Je li tako nešto moguće ili sam ja prenaivna?
Možda nije bilo dramatičnog zajedničkog izlaska, no nerijetko branimo jedna drugu neovisno o stranačkoj pripadnosti, a ta se solidarnost često osjeti i na saborskim hodnicima, izvan svjetla reflektora. Možda bi bilo konstruktivnije da pokažemo sadržajno jedinstvo u važnim društvenim temama koje nadilaze naše političke razlike, kao što je pitanje obiteljskog nasilja ili spolnog uznemiravanja, i time vratimo povjerenje u Sabor koji se često, iako neopravdano, percipira kao dežurna svađaonica. Također, kada vidim pripremljenost i snagu s kojom pojedine zastupnice nastupaju, mislim da će se prije dogoditi da netko od vladajućih pobjegne iz sabornice glavom bez obzira nego što će je one pristati napustiti.
No, po bahatosti, dociranju i posprdnom uzvraćanju na svaku opasku ili kritiku trenutačno nitko ne može nadmašiti premijera Plenkovića. U tome posebno uživa kada u Saboru odgovara na oporbena pitanja. Kako vi tumačite tu njegovu potrebu da svakog neistomišljenika pokuša uniziti?
Riječ je o providnoj PR-strategiji kojoj je cilj skrenuti pažnju sa samih pitanja na koja nema adekvatnog odgovora, na nemaštovite i nategnute doskočice kojima se pokušava diskreditirati zastupnike i banalizirati rad i ulogu Sabora. Takva primitivna retorika ujedno je i podcjenjivačka prema našim građanima jer oni zaslužuju dobiti odgovore na pitanja koja su postavili njihovi predstavnici. Kako je premijer upoznat sa saborskim poslovnikom koji, osim tijekom aktualnog sata, onemogućava zastupnike da mu repliciraju, mogu samo zaključiti da se usuđuje verbalno nadmetati tek kada je siguran da ne može dobiti odgovor s druge strane.
Ipak, vi premijeru uvijek izađete na megdan. “Odvalite” verbalno i vi njemu svašta. Kada vam je nedavno nekoliko puta spočitnuo što svoje primjedbe i izlaganja čitate s papira, niste mu ostali dužni. Uzvratili ste mu da ste, za razliku od njega koji je magistar, vi doktorica znanosti te da je i on to mogao biti da je više čitao. Neki su kazali da ste i vi time prevršili mjeru i prešli granicu dobrog ukusa u javnoj komunikaciji. Slažete li se ili…?
Tu je izjavu potrebno sagledati unutar konteksta u kojem je izrečena. Premijeru sam tada postavila dva važna pitanja – zašto se medicinska oprema potrebna za suzbijanje COVID-a nabavlja izvan postupka javne nabave te što radimo na razini EU da bi ugovori s farmaceutskim kompanijama bili transparentni. Umjesto da mi je premijer jasno odgovorio, on je pokušao sugerirati da sam valjda potkapacitirana jer čitam s papira. Na njegovu nepotrebnu i neizazvanu bezobraštinu tek sam ga podsjetila da ga formalnim obrazovanjem nadmašujem. Ne mislim da je važno što sam ja doktorica znanosti, a on magistar, niti takve titule išta govore o nečijoj pameti, ali je bitno podsjetiti da živimo u parlamentarnoj demokraciji i da je Sabor nadređen premijeru, što on nikako ne želi prihvatiti.
Premda su epilog naše rasprave bili senzacionalistički medijski natpisi o tome tko je kome spustio, na moje “proročansko” pitanje ipak sam dobila odgovor tijekom ovog tjedna kada je eksplodirala vijest da zasad možemo zaboraviti na naručene količine cjepiva i da su ugovori s farmaceutskim kompanijama lihvarski. Odgovor je dakle bio dosta jednostavan. U okvirima EU mala poslušnička kolonija Hrvatska po pitanju uvjeta nabave cjepiva ne radi baš ništa. Štoviše, kao što smo saznali u Saboru, nije s njima čak ni upoznata. Valjda je zato premijer u svom odgovoru radije skrenuo pažnju na moje čitalačke navike.
Nije samo dojam već je činjenica da su zastupnice na neki način preuzele inicijativu u ovom sazivu Saboru. Osobito one koje su sad prvi put izabrane u parlament. Iako vas je i dalje brojčano manje, u raspravama ste nadmoćne, glasne, rječite, argumentirane… Hoće li ovaj saziv onda zaista obilježiti – žene?
Ne bih htjela na taj način generalizirati. Postoji nekoliko doista artikuliranih i angažiranih novih zastupnica koje se lavovski bore u Saboru, no ima i naših kolega koji imaju što za reći, jednako kao što ima dežurnih “bukadžija” na obje strane koji uopće ne čitaju prijedloge zakona. Možda se od nas neopravdano manje očekivalo pa otud veće iznenađenje i medijska pompa oko naših nastupa. Nadam se da će ovaj saziv u cjelini obilježiti veća količina argumenata, kvalitetnije rasprave, mogućnost zajedničkog oporbenog djelovanja, kao što je ovaj tjedan bio slučaj s MOST-ovim prijedlogom zakona o HGK gdje smo se unisono usprotivili diktatorskoj izmjeni dnevnog reda. A možda se iznenadim pa se i Vlada konačno otvori za konstruktivne zakonske prijedloge oporbe, piše Božena Matijević Večernji list
Oporba na svaki prijedlog zakona ima mnoštvo amandmana od kojih je često za bilo koji teško reći da nije razuman, prihvatljiv i za opće dobro. Muči li vas onda što vladajući na svaki taj prijedlog u većini slučajeva uzvraćaju jednom riječju – odbijeno?
I pitate li se onda – ima li uopće smisla truditi se, pripremati, predlagati, obrazlagati? Da bi voda probila stijenu potreban je pritisak i vrijeme. Jednako tako, koliko se god ponekad ozbiljan i sustavan rad doimao besmislenim u odnosu na trenutačni učinak nekih populističkih manevara, ne sumnjam da će on na kraju uroditi plodom. Mi smo, primjerice, nedavno prvi izašli sa smjernicama strategije razvoja Banovine koje smo razradili u suradnji sa stručnjacima, oko čega sam dosta bila angažirana. Iako se takve konstruktivne vijesti teže probijaju u medije od kritike vlasti, dugoročno one imaju veći učinak od jedne dovitljive doskočice koja nas smješta na naslovnice. Naime, netočno je da se ne prihvaćaju oporbeni prijedlozi.
Oni pronalaze svoj put, samo se zbog taštine vladajućih ne smije znati da ih je oporba predložila. Primjerice, oporba je bila dosta glasna oko nejednakih kriterija za konstrukcijsku obnovu Banovine zbog čega su oni na kraju djelomično promijenjeni, ali formalno nije prihvaćen nijedan oporbeni nego HDZ-ov amandman, premda inicijativa nije bila njihova. Možda u tom smislu oporbeni rad ostaje nevidljiv, ali naša satisfakcija može biti u tome da su građani ipak na kraju profitirali.
Prije šest mjeseci HDZ je pobijedio na parlamentarnim izborima i nastavio je voditi zemlju. Kako biste ocijenili ovih proteklih pola godine pod njihovom vlašću? Jesmo li se nekuda pomaknuli? I što nas čeka ostanu li na vlasti do kraja mandata?
HDZ je pobijedio na izborima na krilima instrumentalizacije zdravstvene situacije i njihovim kalkulantskim prijevremenim raspisivanjem pod parolom “sigurna Hrvatska” da bi, nedugo potom, Hrvatsku učinio zdravstveno najugroženijim mjestom u Europi pa smo tako svjedočili dramatičnom mortalitetu zbog nepravovremenog institucionalnog odgovora na pandemiju. Pompozno najavljivana obnova Zagreba i ostalih potresom pogođenih područja u ožujku 2020. je zapela. Europski Fond solidarnosti, kojim se mahalo u javnosti kao loto-listićem koji će sve riješiti, financira tek vraćanje stambenih objekata u prijašnje stanje.
Nakon kontinuiranog ignoriranja njihovih zahtjeva, poduzetnici su na rubu izlaska na ulice, broj ovršenih građana raste, radnici, primjerice u Brodotrogiru, ne dobivaju plaće. Situacija je doista loša, no treba biti pošten i priznati da je ona uvelike posljedica pandemije i potresa. U tom je smislu razumljivo da se u pokušaju odgovora na krizu događaju i određene greške, no neprihvatljivo je da se iz njih ne želi ništa naučiti. Ono što je u prvim premijerskim koracima izgledalo kao samouvjerenost, pretvorilo se u nekontroliranu bahatost i omalovažavanje svakog neistomišljenika. Što se tiče ostanka na vlasti do kraja mandata, ako uzmemo u obzir brzinu kojom HDZ-ovi ključni kadrovi, župani, gradonačelnici i saborski zastupnici nižu afere, čini se da iz njihovih redova neće imati tko ostati na vlasti do kraja mandata.
Malo prije ulaska u Sabor postali ste mama. Kao zastupnica radite zaista marljivo i posvećeno, na Markovu trgu vas se stalno i vidi i čuje. Bude li vam nekada žao što ste cijeli dan proveli u Saboru, a pritom nikakav pomak nabolje niste uspjeli izvojevati, umjesto da ste bili doma s kćeri?
Kao i svakoj majci, dijete je i meni apsolutni prioritet. I dajem sve od sebe da ne bude na bilo koji način zanemarena, tako da često, za vrijeme cjelodnevnih rasprava, trčim po nekoliko puta doma i nazad u Sabor da bih je podojila i vidjela, što zna biti jako iscrpljujuće. Naravno, ništa od toga ne bi bilo moguće da mi uvelike ne pomažu roditelji i da mi suprug nije u jednakoj mjeri posvećen brizi za dijete. “Pomakom” u Saboru se ne opterećujem jer je moj zadatak odraditi svoj posao najbolje što mogu, a na njegovu daljnju recepciju ne mogu utjecati. I ostajem optimistična oko toga da se trud na kraju ipak isplati.
Za razliku od vas i nekih drugih zaista iznimno aktivnih zastupnika i zastupnica, ima u Saboru i onih koji u proteklih šest mjeseci nisu rekli niti jednu jedinu riječ. Gotovo da čovjek ne zna ni kako izgledaju. Što biste vi s takvima?
Budući da trenutačno nosimo maske u Saboru, za neke od saborskih zastupnika doista i ne znam kako izgledaju. U velikim stranačkim kolektivima prisutna je stega i ne dozvoljava se svakome ni da govori uime kluba, niti da po vlastitom nahođenju drži pojedinačne rasprave. Fokus nije na tehnici, odnosno sadržaju koji netko može ponuditi, nego na mehanici, poslušnom dizanju ruke kada se izglasavaju prijedlozi vladajućih.
Zbog takvih bih, naravno, konačno promijenila izborni zakon čime bi se potenciralo preferencijalno glasanje i onemogućilo da ulazna mjesta u Saboru dobivaju stranački poslušnici umjesto osoba koje svoj legitimitet zaslužuju kvalitetnim djelovanjem u svojim lokalnim sredinama, piše Božena Matijević Večernji list