Kristina Ivanuš je 22-godišnja djevojka s burnom životnom pričom koja je ove godine postala inspiracija i uzor mnogima. Ona je studentica treće godine marketinga i komunikacija na Poslovnom veleučilištu u Zagrebu i model, a ove je godine postala i dobitnica nagrade “Hermann Gmeiner” koja se dodjeljuje uspješnim mladim pojedincima, na svjetskom nivou, odraslima u SOS Dječjem selu, gdje su smještena djeca bez roditelja i odgovarajuće skrbi. Sada je za Jutarnji prvi put otkrila bolnu obiteljsku prošlost i tragičnu priču svoje majke. Njezinu priču je zabilježila novinarka Petra Plivelić Jutarnji list

Prije gotovo pet mjeseci dala sam svoj prvi intervju u životu, za Jutarnji list. U jeku pandemije odgovore sam trebala poslati mailom. Nisam ni znala koliko će mi to biti teško. Sjedila sam u svojoj sobi u studentskom domu, pisala i plakala. Bilo je teško staviti svoj život na papir.

Odgovarala sam na pitanja o svom odrastanju u SOS Dječjem selu Lekenik i kasnije SOS Zajednici mladih u Velikoj Gorici, gdje sam živjela od 16. godine, o dijagnozi poliradikuloneuropatije, bolesti perifernih živaca zbog koje sam doslovce padala s nogu i gubila snagu, no koju sam uspjela pobijediti. Pisala sam o svojoj ljubavi prema ronjenju, snovima o velikoj obitelji i manekenskoj karijeri. No, ono najbolnije sam držala za sebe. Sve do sada.

Da nije bilo nagrade “Hermann Gmeiner”, nikada ne bih javno progovorila o svojoj obitelji. O roditeljima koji su me ostavili. Niti moji prijatelji s faksu ništa o tome nisu znali. Zašto? Bilo me sram o tome pričati. No, što sam je više puta ponovila, postalo je lakše. Uvijek sam se bojala kako će ljudi reagirati. Rastuže se, žale me. No, moja priča je šokantna i to mi je razumljivo.

Kada su me roditelji ostavili, dobila sam novu priliku za život. Presretna sam što nisam živjela sa svojim roditeljima, koliko god to tužno zvuči. Vjerujte mi, ponekad je bolje da djeca žive bez roditelja, da odu u dom, na udomljavanje ili posvajanje. Svugdje je bolje nego u obitelji u kojoj je zlostavljač. Sva sjećanja iz mog djetinjstva su traume.

Imala sam tri godine. Sjećam se, bilo je sunčano na taj dan kada je mama otišla od kuće. Seka i ja smo sjele uz rub ceste, uz grabu. Plakale smo i čekale da tata dođe kući s posla.

Tri mjeseca poslije, u prosincu, došla sam u Lekenik. Bio je 5. prosinca 2002., dan prije Svetog Nikole. Čekali su nas pokloni. Toga u našoj kući nije bilo. Ostala mi je u pamćenju i ta slika puta kroz šumu u Zaprešiću dok se s četiri godine starijom sestrom Anamarijom vozim na zadnjem sjedištu automobila.

No, brzo sam zaboravila na mučne dane. Svidjelo mi se imati obitelj u SOS Dječjem selu, čak i ako nije bila prava. Sviđalo mi se imati mamu koja me voli, čak i ako joj to samo bio posao.

Batine kao najblaža kazna

Sve detalje zlostavljanja koje je moja seka proživjela kod kuće nikada vjerojatno neću saznati. Ona je imala samo osam godina, a tata ju je nemilice maltretirao. Teško je opisati kako je izgledao naš život. Ne želim da itko uopće i zamišlja takvo mučenje djeteta. Batine su bile najblaža kazna. Ponekad se pitam kakav je to čovjek bio moj otac.

Gdje je on danas, znaju me pitati ljudi. Eno ga, živi u selu do moje mame, a mene se odrekao sudskim postupkom. Zatražio je da ga se liši roditeljske skrbi kako prema svojoj djeci ne bi imao nikakvih obveza i prava. Izbrisala se svaka naša povezanost i njegovo ime iz svih mojih dokumenata. Uopće mi ne treba u životu, iako se pokušao vratiti s “darežljivom ponudom”. Znao je da sam na pragu punoljetnosti te da mogu sama birati želim li biti u domu ili ne. Tada sam išla u treći srednje, a on je htio da se vratim k njemu doma, da mu kuham, čistim, perem, peglam, što sam ja, naravno, odbila. “Nema šanse! Gdje si bio cijeli moj život? Sada mi želiš biti neki tatica?” To je bio naš zadnji kontakt. Ni danas ništa ne shvaća i ne kaje se.

Mama nas je, pak, napustila i ostavila s ocem zato što više nije mogla trpjeti njegovo maltretiranje. Njemu zamjeram što nas nije htio jer je imao mogućnosti skrbiti se za nas, ali nije htio. Mamina je, pak, priča posebno teška i bilo bi suludo da njoj išta zamjeram.

Da, istina, ostavila nas je s ocem nasilnikom, no znam da nas mama nije mogla uzeti sa sobom, jer i dok je živjela s nama nije mogla spriječiti zlostavljanje. Nije se mogla suprotstaviti ocu, a nije niti znala kako. Ona nikada nije imala svoju slobodu, a ni novac kojim bi raspolagala. Ovisila je o ocu. Nije smjela imati posao, ići u trgovinu, posjete… Po cijele dane je bila samo s nama u kući i nije smjela nosom promoliti van. Kada bi se vratio s posla, tata bi posjeo uplakanu sestru za stol da mu kaže gdje smo bile i što smo radile cijeli dan. Ako bismo slučajno, recimo, otišle do prve susjede, onda bismo sve tri dobile batine. To je samo dio muke. Mama mi je jednom rekla da joj punih 10 godina nije htio kupiti četkicu za zube. Zar takav čovjek nije monstrum?

On je željezničar. Radio je noćne i nije se mogao brinuti za nas pa nas je tri mjeseca poslije smjestio u dom. Piše Petra Plivelić Jutarnji list

Čekale uz prozor

Srećom, Centar za socijalnu skrb smjestio nas je baš u SOS Dječje selo u Lekeniku. To nas je spasilo. Svoju SOS mamu nikada nisam zvala mama nego teta. Nikada je nisam doživjela kao mamu. Ona je bila osoba koja radi svoj posao, doduše vrlo težak i zbog toga joj se jako divim i poštujem je.

Pravi mama i tata trebali su se izmjenjivati vikendima u posjetima, no tata nas se brzo odrekao pa nije niti dolazio. Ali mama je znala doći, kada si je mogla priuštiti put. Dolazila je vlakom u 13 sati. Seka i ja čekale bismo je na prozoru. Kada bismo čule vlak, znale smo da za 10 minuta mama stiže u dom. No, bilo je i trenutaka kada bismo mi ostale uz prozor čekajući je satima. Ali kada bi došla, bila je prava sreća družiti se s njom. Sestra i ja smo obožavale tih par sati, a onda bismo se vratile u stvarni život.

Kada čujete njezinu životnu priču, bit će vam možda jasnije zašto nas je ostavila. Ona je cijeli svoj život bila zlostavljana i maltretirana. Nikada nije bila sretna.

Nije ona bila loša majka, ona uopće nije znala kako biti majka. Mogla je doći u Lekenik puno puta, ali nije. No nisam na nju ljuta jer vidim koliko je bespomoćna. Ponekad imam osjećaj da sam ja njoj mama, a ne ona meni. Iako nisam imala roditelje, smatram da ću jednog dana biti sjajna mama jer kada rodiš dijete, čini mi se da je to najveća ljubav koja postoji. Ljubav kakvu ja nikada nisam osjetila.

Moja mama je siroče. Čim se rodila ostala je bez mame. Dvije godine kasnije umro joj je i otac. Imala je, doduše, baku, ali ona je preuzela brigu samo o maminu bratu. Nitko je nije htio, stoga je završila u sustavu socijalne skrbi. Bila je u dvije udomiteljske obitelji, ali bilo joj je strahovito. Iskorištavali su je za rad, u školi je bila jako loša, išla je po prilagođenom programu. U školskoj knjižici, koju mi je nedavno pokazala, prepravljala je jedinice u dvojke da ne bi kod kuće dobila batine. Zbog teških životnih uvjeta moja majka nikada nije bila samostalna, ovisila je o drugima koji su to znali iskorištavati i nije se znala nositi s nizom problema koji su je zadesili.

Kao mala, u udomiteljskim obiteljima uvijek je bila stranac, nebitna, a u prvoj obitelji čak su ju napali vilama. Nikome nije bilo stalo do nje.

U drugoj obitelj je bila do 18. godine, kada se udala za mog oca. Jednom mi je pričala da su se vidjeli tri puta i onda je bilo odlučeno da će se udati za njega. Bio je 11 godina stariji od nje. Kada su se vjenčali, ona je bila curica, neuka o životu. Nije ju se baš puno pitalo. No možda je to bio jedini spas da ne završi na ulici.

S tatom je u braku živjela 10 godina. Agonija se nastavila, manje fizički, a više psihički. Tata je njome manipulirao. Sve je eskaliralo nakon mojeg rođenja. Htio je sina i zato mene ni danas ne voli. Prezirao je mamu i nikada više nisu zajedno spavali. Ona je bila bespomoćna, gledala je kako zlostavlja i nas.

Kada to više nije mogla trpjeti, pobjegla je u ruševinu od kuće u kojoj su nekada živjeli baka i njezin brat, tada oboje već pokojni. Pobjegla je bez ikakvih stvari, nije imala ni novca koji bi ponijela, a otišla je u kuću bez grijanja, valjanih prozora, krova, bez ičega. Bježala je i ranije, ali bi je tata uvijek vratio kući pa bi za bijeg dodatno platila.

Sve joj uzele

Do 30. se već toliko uništila od teškog fizičkog posla da je s 38 išla na operaciju kralježnice. Završila je samo osnovnu školu, a kada se osamostalila od tate prvi posao koji je našla bio je na farmi svinja. Tamo je radila šest godina i tada je bila najsretnija. U to vrijeme uspjela je dići i kredit od 40.000 kn kako bi si popravila prozore i krov na kući i uvela vodu. Beskrajno ga je dugo otplaćivala jer je u međuvremenu izgubila nekoliko poslova.

Nakon propasti tvrtke dugo nije mogla naći posao. Sve su joj kartice bile blokirane, a dugovi i kredit samo su se gomilali. Konačno, pronašla je posao u mesnici. Tamo je radila 11 mjeseci, ali i ona je propala. Cijeli život radi, a ima mizeran staž jer ju je rijetko tko prijavljivao.

Kada su sestre Ljiljana Z. i Jasenka Z. iz susjednog sela čule da će firma propasti, nazvale su moju mamu i ponudile joj posao u njihovoj bloketari, trgovačkom društvu koje se bavi proizvodnjom betonske galanterije. Po maminoj baki čak su joj i neki daljnji i rod. Mama ih je dotad u životu možda jednom ili dvaput vidjela. No, kada su je nazvale, iskoristile su rodbinsku povezanost i istaknule su da joj žele pomoći. Mama je kod njih počela raditi u kolovozu 2015. i ispočetka se sve činilo u redu. Mami je kredit bio nad glavom, stoga je posao jedva dočekala. Nije niti slutila da najgore tek dolazi. Njezin je zadatak bio raditi u kući, čistiti, održavati vrt, odlaziti u Zagreb, u kuću njihovih roditelja i održavati je. Radila je zapravo što god su šefice sestre trebale.

Kada se zaposlila, plaća joj je trebala biti 3300 kn. No, šefice su od starta upravljale njezinim novcem. Kada bi mama podizala plaću u banci, šefica Jasenka bi sjedila pokraj nje i čim bi izašla van, mama bi joj morala predati sav novac. One su joj svakog mjeseca plaćale ratu kredita od 900 kn, kao i režije u kući, koje su bile mizerne jer je mama po cijele dane bila na poslu, i kupovale su joj hranu, no mahom bi to bila hrana pred istek roka valjanosti. Mjesečno bi joj možda dale 200 kn, ali ne uvijek. Sestre su joj rekle da kada sve to pokupuju i poplaćaju, od njene plaće ništa ne ostane. Lagale su, jasno, a višak novca su zadržale za sebe.

Kada se zaposlila, mama je imala svoj mobitel, no onda su joj ga sestre uzele i dale joj poslovni s kojeg su bili zabranjeni privatni pozivi. Na kraju mjeseca pregledavale su ispis poziva. Od tada mamu više nisam mogla dobiti. Uspjela bih se nekim čudom čuti s njom eventualno jednom mjesečno, a znalo se zaredati i po tri mjeseca bez glasa. U startu sam shvatila da taj posao ne funkcionira. Govorila sam mami da mora dobivati plaću, imati godišnji, slobodne dane i svoju slobodu. Ali ona kao da me nije shvaćala.

U prvo vrijeme radila je od 8 do 18 sati, a onda su radni sati postojali sve duži. Ukupno je radila tamo četiri i pol godine. U prvih godinu dana mama je uspjela otplatiti kredit i onda je završila pod teretom novog duga. Obiteljskom prijatelju na maminu molbu njene su šefice posudile 4000 eura. Iako mama nije bila dužnik po potpisanom zajmu, za nju je tada krenula agonija. Sestre su je počele psihički zlostavljati, govorile su joj da je ona njima dužna i da će zauvijek vraćati taj dug. Mjesecima ne bi dobila ni kune. Nije imala novac ni da si kupi uloške. Odvjetnik me kasnije uputio da se tu radilo o klasičnom robovlasništvu.

Prijetnje i udarci

Od tada, mama je radila od 7.30 ujutro do ponoći, nekada i kasnije. I tako svaki dan. Imala bi jedan obrok dnevno. Kada bi je suočila s tim, uvijek mi je govorila da njoj ni ne treba više, a naočigled je kopnila. Pala je ispod 50 kg. Bila je štapić. Ako je bila jako gladna, navečer bi eventualno dobila bananu ili puding. Svoje novce pak, nije imala i nije smjela do dućana. Ja sam je poticala da pozove inspekciju rada, da ih prijavi policiji, bilo kome, samo kako bi bila slobodna. Rekla sam joj da tri dana ne dođe na posao pa će tako dobiti direktni otkaz. Ali ništa nije imalo efekta. Prevelik su joj strah utjerale u kosti. Stalno su joj prijetile otimanjem kuće.

Znam, ljudi će se pitati zašto ne dođe živjeti u Zagreb, negdje bliže meni. No, kako da vam objasnim, ona se u Zagrebu ne bi snašla. Općenito se ne snalazi u prostoru. Do Lekenika je trebala promijeniti bus i vlak, a taj je put učila mjesecima.

Nakon višemjesečnog maltretiranja i besparice, mama je zasigurno otplatila barem dio tuđeg duga, no on se nije smanjivao. Obiteljski prijatelj i danas isti iznos, kao i na početku, duguje šeficama.

Sestre su, pak, promijenile priču i odjednom prisilno odlučile mami urediti kuću. Predstavile su joj to kao plemeniti čin. Majstori su samo počeli dolaziti, a mama nije znala kada će doći niti što će raditi. No, cilj je dakako bio drugačiji. Sumnjam da su sestre htjele prisvojiti kuću i u nju smjestiti svoje stare roditelje kako bi se mama doživotno brinula o njima. Tada je krenuo najgori period. Zabranjeno mi je dolaziti kući, navodno zbog radova. Ostala sam i bez ključa. Sjećam se kada sam za blagdan Svih Svetih otišla kući, a mama je s posla došla tek u ponoć. Dočekala me kao da mi nije mama. Malo sam se tada i naljutila, ali shvatila sam da je bila nevjerojatno umorna. Došla je kući i isti čas otišla u krevet, a ja sam je jedva dočekala vidjeti. Ona je u četiri i pol godine imala samo tjedan dana godišnjeg. Ni bolovanja nisu dolazila u obzir. Mnogo takvih stvari sam zapravo saznala tek kasnije na policiji, kada se mama opustila jer je shvatila da je sve gotovo.

Tada sam shvatila da joj moram pomoći jer ona ne može sama. Tko će ako neću ja! Sljedeći dan mama je morala platiti kaznu jer nije prijavila da sam i ja u kući. Šefice su joj produžile radno vrijeme iza ponoći. Kada sam ju vidjela koliko se osušila, nisam mogla doći k sebi. Uz sve to, mama se tada dosta drogirala tabletama. Nakon operacije kralježnice dobila je Normabel i Zaldiar. Ali nastavila ih je koristiti. Čim bi se probudila popila bi dva Zaldiara, pa za dva, tri sata dva Normabela i tako kroz cijeli dan. Tako da je stalno bila ošamućena. Nije mogla drugačije fizički izdržati napore. Zbog bolova u kralježnici jedva je stajala na nogama. Pričala mi je kako je znaju peći od bolova.

Tada sam pokušala naći izlaz. Javila sam se “Provjerenom”, no nije bilo moguće snimiti prilog onako kako su oni zamislili pa sam odlučila sama spasiti svoju majku. Prvo sam otišla u Centar za socijalnu skrb, a potom i na policiju u Klanjcu. S policajcem sam točno isplanirala cijeli tijek. Trebala sam mamu dovesti direktno u postaju. Oteti ju, iako je prikladnije reći – spasiti, jer ona je bila robinja.

Glavna drama odvijala se na petak 13., u prosincu prošle godine. Mnogima inače koban datum, njoj je bio spasonosan.

U 6.15 ujutro, prije posla, pozvonila sam joj na vrata. Vani u autu me čekala sestrična. Mama mi nije htjela otvoriti vrata. Mislila je da sam susjed koji joj često dođe nepozvan. On je alkoholičar u invalidskoj mirovini koji je pao s četvrtog kata i preživio, a sad živi bez službenog skrbnika i maltretira mamu. Jednom ju je pretukao u njezinu dvorištu. Redovito ju vrijeđa i prijeti ubojstvom, a sve to jer je, kaže, zaljubljen u nju. Najsretnija bih bila kad bi mama imala ograđeno dvorište da joj ne može prići.

Pokucala sam joj ne prozor i povikala da sam to samo ja. Blijedo me gledala kada je otvorila vrata. Vani je još bio mrak.

“Hajde idemo!”, rekla sam joj. “Samo se odjeni, uzmi dokumente i idemo!” Zbunjeno me gledala i odbijala je ići sa mnom. Protivila se govoreći da će ju šefice naći, da će joj zapaliti kuću, da će joj se osvetiti ako ode. Kada je napokon shvatila da neću odustati, od šoka se nije znala sama niti odjenuti. Još uvijek imam tu sliku u glavi. Stajala je zbunjena, tresla se. Nije znala što se događa.

Izrezane ruke i masnice

Tek mi je u autu kasnije priznala da se boji jer su je dan ranije šefice i fizički napale. Nabile su je šakom u lice, na zapešću je imala porezotinu od noža, a kako su je gurnule, pala je i natukla kičmu.

Od 8 do 12 sati bile smo u policiji u Zaprešiću. Kada su shvatili ozbiljnost situacije, po nas su došli policajci iz Heinzelove. Tamo smo podigli prijavu koju smo pisali do ponoći. Cijeli taj dan šefice su joj slale poruke u kojima su je pitale gdje je i naređivale da se što prije vrati na posao. Nekoliko dana nakon prijave mami su stigli papiri u kojima je pisalo da je 12. prosinca samovoljno dala otkaz i rekla da više ne želi raditi, što apsolutno nije bila istina jer su joj još 13. prosinca slale poruke i uputile joj više od 20 poziva. Policija je istu večer kada je podignuta prijava otišla kod sestara, ali one im nisu htjele otvoriti. Mi nismo imale gdje, stoga nas je policija vratila kući u Zagorje, ali ostali su dežurati pred kućom.

Tek sljedeće jutro priveli su sestre, a u pritvoru su provele dva dana. Uvjet da iziđu na slobodu bio je da se ne približavaju mami na 150 m udaljenosti. To je mjera koja je na snazi dok suđenje ne završi. Međutim, gotovo godinu dana poslije suđenje još nije ni krenulo, a moja mama svaki dan živi u strahu jer unatoč zabrani sestre su došle u dvorište dok se mama oporavljala u sigurnoj kući.

Ovo kriminalno djelo spada u 105. članak Kaznenog zakona o ropstvu. Sestrama prijeti jedna do deset godina zatvora. Tema je ozbiljna, a još uvijek se ništa ne događa. Sudski postupak je složen, traže se dokazi i svjedoci, stoga ako postoji netko tko zna više, molim ga da se javi. Mama je očajna i boji se. Sa svojih 46 godina ne može nastaviti sa životom.

Prvih tjedan dana ja sam bila s njom u Zagorju, a potom je mjesec provela kod sestre u Primoštenu. Zatim se smjestila u sigurnu kuću u siječnju kako bi se smirila, riješila tableta i fizički vratila u bolje stanje, ali nastupio je lockdown zbog pandemije pa se u svibnju vratila kući u Zagorje. Još uvijek nema mir, jer se još ništa nije riješilo. Prije mjesec i pol dana je tek podignuta optužnica protiv sestara, a mama je tada u poštanski sandučić dobila isprintane članke o njenom slučaju iz crnih kronika dnevnih novina, bez poruke ili potpisa, što je doživjela kao prijetnju i prepala se.

Nezamislivo mi je da je netko u 21. stoljeću rob, i to u Hrvatskoj, i to više od četiri godine. Ponekad osjećam grižnju savjesti i pitam se jesam li mogla nešto prije učiniti. Ali nekako sam se nadala da će to uspjeti sama. Da je neću ja morati izvlačiti iz tog pakla. Nije joj niti sada bajno. Živi jadno i bijedno od 800 kn socijalne pomoći. Krpa kraj s krajem. Dala bih sve kada bi joj mogla naći posao. Znam da nema kvalitetno obrazovanje, ali ima toliko poslova koje može raditi. Čistiti, guliti krumpire, pomagati, što god. Ona je vrlo radišna i društvena žena. Treba joj posao i kako bi se socijalizirala i družila s ljudima. Kako bi joj se vratila vjera u život.

Mama mi je najveća motivacija za uspjeh u životu. Kroz nju vidim kako život može biti okrutan i to nikome ne bih poželjela. Mamina priča mi je ujedno i opomena i najveća motivacija kako se treba boriti za sebe. Piše Petra Plivelić Jutarnji list

DETALJI MUČNOG SLUČAJA U CRNOJ KRONICI