Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u zajedništvu s pomoćnim biskupima mons. Ivanom Šaškom i mons. Mijom Gorskim, svećenicima zagrebačkih župa i okupljenim hodočasnicima predvodio je u nedjelju 13. rujna zavjetno euharistijsko slavlje 289. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba i nadbiskupijskog hodočašća mladih Majci Božjoj Bistričkoj, prenosi Ika.
289. zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba i hodočašće mladih zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu, Marija Bistrica, 13. rujna 2020.
Liturgijska čitanja: Sir 27, 33-28, 7; Rim 14, 7-9; Mt 18, 21-35
Draga braćo biskupi, prezbiteri i đakoni,
dragi redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci,
redovnički kandidati i kandidatice,
drage obitelji, očevi i majke, djeco i mladi,
dragi zagrebački hodočasnici, braćo i sestre u Kristu!
1. Slavimo i živimo Evanđelje koje nam je nebeski Otac objavio u svome Sinu Isusu – da je Božja ljubav neizmjerna. U tome se krije i duboki smisao odgovora što ga Isus daje Petru na njegovo pitanje koliko puta treba oprostiti. Isusov odgovor kaže i nama zašto trebamo uvijek oprostiti: Zato što tako čini Bog u kojega smo povjerovali, koji je izvor našega života, naše radosti i zalog naše vječnosti.
Da bi olakšao shvaćanje svoje poruke i svoga dara, Isus govori prispodobom o čovjeku koji je imao dug toliko velik da ga nije bilo moguće vratiti. Dužnik je bio svjestan svoje nemoguće situacije. Upravo takav dužnik susreće kraljevo milosrđe. Muku svoga sluge kralj osjeća kao svoju muku. I tome daje veću važnost nego svojim pravima i svome materijalnom bogatstvu.
No, taj čovjek, koji je prošao iskustvo nerješive muke, nailazi na slugu poput sebe. Događa se to odmah po izlasku iz kraljeva dvora, iz prostora milosrđa. Dakle, ne radi se o susretu nakon više mjeseci ili godina, nego odmah nakon što mu je dug bio otpušten, izbrisan, nakon primljene dobrote i darovane mogućnosti da s pouzdanjem sam i sa svojim bližnjima krene u budućnost. Prema svom dužniku, koji je bio sluga poput njega, i čiji je dug bio neznatan u odnosu prema onom što je kralj njemu oprostio, on je nepopustljiv i nemilosrdan.
2. Braćo i sestre, uočimo da Isus u ovoj prispodobi pred nas stavlja dva srca, više negoli dva duga. Ovo nije Evanđelje o financijskome poslovanju, o često olakim dizanjima kredita, o jamstvima i izigravanju povjerenja, o iskorištavanju siromašnih, o mukama koje se tako blisko tiču i hrvatske svakodnevice.
Naime, nemilosrdni sluga traži ono na što ima pravo. Traži da mu bude vraćen novac. U tom smislu on je pravedan, jer ne traži tuđe, ali osjećamo i njegovu okrutnost, zbog koje se u nama bude osjećaji s pitanjem: Pa, kako je mogao tako postupiti? Istina je da se ljudi i danas olako zadužuju ili kockanjem uništavaju imovinu; žive ne mareći za opasnosti u koje uvode sebe i vlastitu obitelj. Jedna od definicija pravednosti glasi: Dati svakomu njegovo, ono što mu pripada. No, Isus u to stvaranje ravnoteže unosi Božju mjeru koja nadilazi izjednačavanje.
Naime, postupci o kojima smo čuli od Isusa tiču se s jedne strane osjetljivosti i proživljenoga iskustva neizmjernoga opraštanja, a s druge strane teško shvatljive bešćutnosti. Isus unosi izobilje ljubavi i milosti, u kojoj se ne očekuje uzvraćanje niti se poziva na neka stečena ili pretpostavljena prava. Isus unosi snagu ljubavi koja obuhvaća i neprijatelje, koja prihvaća nanesenu nepravdu. To je davanje koje po ljudskim mjerilima izgleda rasipno, nerazborito. Isus zna da smo skloni zahtijevati poštivanje svojih prava, a previdjeti obveze. Zbog toga nas poziva da uočimo svoj temeljni poziv: da budemo služitelji otajstva života.
3. Draga braćo i sestre, u ovo smo Svetište na naše hodočašće ponijeli sa sobom zajednički vapaj Majci Božjoj Bistričkoj: Pomozi palom svijetu koji želi ozdravljenje! Znamo da je u toj molbi sadržano puno nakana koje se prepoznaju u našim potrebama, ali sve njih obuhvaća čežnja za zdravim srcem, za darom milosti, za plodovima Božjega Duha. Jedan od njih je opraštanje, oslobađanje, darivanje slobode.
Ako ne želim vidjeti bol i nepravdu koju sam nanio drugomu, ostajem zarobljen u bešćutnosti; sama sebe osuđujem na tugu sebičnosti. Ako pak ne želim oprostiti, prihvaćam biti okovan, odbijajući radost milosti. Gospodin nas uči da Bog oslobađa velikodušno i bezmjerno, jer pravednost nije dostatna za preobrazbu čovjeka, za njegovo preporođenje, za novo srce. Za to je potrebno prihvaćanje dara sućuti, milosrđa i smilovanja.
»Nije li trebalo da se i ti smiluješ… kao što sam se i ja tebi smilovao?« Nisi li i ti trebao biti poput mene?, prekorava Isus nemilosrdnog slugu. Istinski razlog opraštanja je u nasljedovanju onoga što čini Gospodin. On nas ne prepušta našim snagama, nego daje milost, poziva nas da budemo dionici njegove slobode.
Puno toga u svijetu i u vlastitom životu gledamo u svjetlu poštivanja izvanjske pravednosti na koju se ljude mora i prisiljavati, obvezivati propisima, da ne prevlada sebičnost koja ugrožava druge. Isus ovdje, naprotiv, govori o ljubavi koja proživljava tuđu bol i kojoj je stalo do radosti umnožene ljubavlju. Dragi vjernici, to je naš poziv: da nam je stalo do drugih; da budemo dionici boli bližnjih, kako bismo živjeli radost zajedništva s Bogom. Isus liječi svijet tako da liječi srca ljudi, naša srca.
Ako evanđeoske riječi povežemo s izrekama iz drugih današnjih čitanja, dobivamo još snažnije poticaje. Čuli smo, naime, pitanje iz Knjige Sirahove: »Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje?« Sveti Pavao pak podsjeća na istinu koju žive Kristovi učenici i učenice: »Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire«.
4. Braćo i sestre, ispunjavajući zavjet naših starih, dolazimo čuti i u srcu osjetiti Novi i vječni zavjet koji je Bog ostvario u svome Sinu: u njegovoj žrtvi na križu, u kojoj je pobijeđeno zlo; u njegovu uskrsnuću u kojemu nam je darovana sloboda i novi život.
Sadašnje izvanjske okolnosti ograničavanja ostavljaju tragove u našoj nutrini i odražavaju se na našim međusobnim odnosima. Pandemija, baš kao i potres koji smo proživjeli, mogu stvoriti razne strahove, zatvaranja, traženja lažnih sigurnosti, oblikovanja duhovne krutosti i neosjetljivosti. Sve je to ostavilo za sobom rane na našemu biću, na našemu crkvenom i društvenom tijelu.
Spominjemo razne nesigurnosti i tjeskobe, ograničavanja tjelesne blizine i zajedništva, sputanost u komunikaciji, zbunjenost nejasnim i nedosljednim tumačenjima tih pojava.
Nedvojbeno je da sve to za sobom povlači stavove koji stvaraju napetosti u pojedincima i zajednicama, i koji odražavaju nerazborite pristupe, jer se čini da je – bez stvarnih oslonaca izgrađenih traženjem i iznošenjem istine – sve moguće; da izgleda kako svako odbijanje i prihvaćanje ima svoje opravdanje. Posljedica toga je duboko nepovjerenje, do kojega je nekima očito jako stalo, jer se time otvaraju široki prostori manipulacije i postizanja interesa koji su daleko od dobra čovjeka i društva.
No, gledajući s druge strane, sva ta iskustva mogu pomoći u prepoznavanju istinskih darova i vrijednosti. Ona bude u nama čežnju za slobodom, pomažu boljem uočavanju darovanosti bližnjih, razotkrivaju nestalnost prolaznoga i osvjetljuju istinu da nijedan zemaljski cilj ne ispunja čovjeka, niti mu pruža zadnji razlog postojanja, traženja, trpljenja i ljubavi.
5. U ovo Svetište hodočastimo tragovima naših starih, da bismo – poput njih – u radosti i zahvalnosti, u brigama i nevoljama, učvrstili svoje uporište u vjeri u Gospodina i u ljubavi prema nebeskoj Majci. Vjernici su i prije nas, ovdje molili za Božju milost nakon potresa, u bolestima i raznim pošastima, pritisnuti kušnjama neizvjesnosti i nesloboda. I svaki put su pronašli ne samo utočište, nego ponajprije mir srca i snagu za životno putovanje.
Gledajući Blaženu Djevicu Mariju i njezin odnos s Gospodinom, lako primjećujemo da je ona živjela od vjere, pouzdanja i povjerenja u Onoga koji jedini ima riječi života, koji jedini jest vječna Riječ i Život. Marija se nije namjerno izlagala opasnosti, izazivajući zlo, jer je i izazivanje zla znak oholosti, u kojoj ne slušamo Božji glas nego provodimo svoje planove. Po Marijinom čistom srcu dolazi ostvarivanje Božjega plana ozdravljenja i spasenja svijeta.
Stoga, draga braćo i sestre, pred nejasnim pojavama i nesigurnostima koje proživljava današnje čovječanstvo pozvani smo o svemu razmišljati darom razuma i vjere. U tjeskobama i krizama kroz koje prolazimo dan nam je odgovor koji je i Marija dobila: Ne boj se! Iza tog odgovora stoji Božje djelo pobjede nad zlom.
U svemu što nam izgleda kao ograničenje, pozvani smo pronalaziti nove mogućnosti i živjeti ta ograničenja kao novi izazov. U prostornim udaljenostima nismo napušteni, nismo sami, a kršćanska ljubav uvijek nalazi načine kako biti blizu i zajedno. Ponajprije zbližuje nas molitva. Molitvom unosimo mir u svoje srce i u sredinu u kojoj živimo. Molitva nam daje živjeti blizinu koja nadvladava svaku razdvojenost. Molitva nam daje živjeti blizinu neba i zemlje. Ona nas približava Bogu, nama samima te braći i sestrama koje susrećemo. Nadalje, kršćanski je poziv promicati istinu i graditi povjerenje koje dolazi iz svjedočanstva ljubavi. Sve je to, dragi vjernici, važno, kako ne bi prevladale zloporabe i manipulacije bilo koje vrste: od kvaziznanstvenih do šire društvenih.
6. Drage Zagrepčanke i Zagrepčani, dragi mladi vjernici naše nadbiskupijske obitelji, u vremenskom odmaku od skoro šest mjeseci, vidimo da je, zbog pandemije i naročito zbog potresa, poremećen redoviti ritam našeg crkvenog života i pastoralnog djelovanja.
Karitativnim zalaganjem nastojali samo i nastojimo ublažiti muke ljudi čiji su domovi stradali. Narednih će se dana u župama, u: Granešini, Markuševcu i Čučerju, koje, zbog oštećenja, ne mogu slaviti i moliti u svojim župnim crkvama podići i oblikovati privremeni prostori koji će ublažiti posljedice potresa i omogućiti vjernicima da mogu slaviti sveta otajstva. I druge su župne zajednice suočene s teškoćama, a neke su već uspjele dijelom popraviti porušeno.
Uz to, posebno nam je na srcu naša Katedrala. Svakodnevno osjećamo koliko vjernicima nedostaje molitva i slavlja u zagrljaju te naše nadbiskupijske crkve-majke. Proteklih mjeseci nismo mirovali. Sada se nalazimo pred početkom postavljanja skele koja bi osigurala građevinu i omogućila sustavniji pristup za planiranje koraka obnove za koju moramo imati strpljenja i ustrajnosti. Znamo da zagrebačka katedrala nije tek jedna građevina među tolikim stradalima. Osjećamo da nam je ranjeno srce u kojemu se zrcali naš vjerski kršćanski život, ali i snaga onih prisutnosti koje su neizostavne za hrvatski identitet.
Čvrsto se nadamo da će u obnovi Katedrale rado i još zdušnije sudjelovati svi koji mogu pomoći, kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Koliko je samo mjesta na kojima se diljem svijeta, po hrvatskim iseljenicima, u obiteljskim domovima, u ustanovama, u zajednicama, nalazi slika naše katedrale! Pozivam da se u tom djelu snažnije povežemo i omogućimo da obnova Katedrale iznjedri plod ne samo obrađenoga kamena, nego i obnovljenoga vjerničkog i narodnog hrvatskoga zajedništva i oduševljenja. I to djelo povjeravamo zagovoru Majke Božje Bistričke, čiji lik pripada i unutrašnjosti naše Katedrale, te blaženomu Alojziju Stepincu koji ostaje njena živa jezgra, klica pouzdanja i nade, vjernosti i milosti.
Dok budemo radili na osposobljavanju Katedrale da primi nas vjernike i da u njoj nastavimo moliti i slaviti Gospodina, svoje ćemo pastoralne aktivnosti, posebno slavlja Euharistije i redovito ispovijedanje od mjeseca listopada vezati uz crkvu Pohoda Blažene Djevice Marije na Dolcu i uz kapelu Ranjenoga Isusa na Trgu bana Josipa Jelačića. Svjesni smo nedostatnosti prostora i puno širih potreba, ali učinit ćemo što nam Gospodin sada daje, a On najbolje zna kojim nas putem vodi.
7. Braćo i sestre, osjećamo da nam je baš sada potrebna veća vjernička blizina. Stoga molim svećenike i vjernike, a posebno vas, mladi, da budete nositelji života župa i promicatelji kršćanskoga zajedništva. Ovo vrijeme traži nove oblike građenja crkvene blizine i prisutnosti, ne zaboravljajući istine naše vjere i njezine oslonce. Jer, i mi se nalazimo na kušnji da nam takozvani virtualni svijet zamijeni susrete i zajedništvo. Zato želimo razvijati sve što promiče otajstvo života u postojanoj nadi da će i sadašnje kušnje proći.
Na kraju se vraćam na Isusovu evanđeosku prispodobu. Došli smo od Gospodina moliti milost i zahvaliti mu što nas je sačuvao u potresu, zahvaliti mu za njegovu prisutnost s nama u sve ovo vrijeme, u podnošenju teškoća vezanih uz zarazu i druge bolesti, jer On je sve naše boli ponio na križ. Dopustimo Bogu da nam ozdravi srce, kako bismo i sami mogli opraštati te po oproštenju i ljubavi drugima biti lijek protiv zla i nemira. Neka u našim ušima, stoga, odzvanjaju riječi psalmista: »On ti otpušta sve grijehe tvoje, on iscjeljuje sve slabosti tvoje; on ti od propasti izbavlja život, kruni te dobrotom i nježnošću« (Ps 103, 3-4).
Bistrička Majko, Pomozi palom svijetu koji želi ozdravljenje!
Amen.