Vladajući DPS je u Crnoj Gori na parlamentarnim izborima pretrpio teške gubitke. Sada stranka predsjednika Mila Đukanovića mora strahovati da će izgubiti vlast. Kakve veze s time imaju korupcija i Srbija?
Zemlja između Istoka i Zapada? Vjeran saveznik EU-a i NATO-a? Igralište jednog autokrata i njegove obitelji? O Crnoj Gori se mogu reći mnoge točne stvari. Obično se pri tome dvije stvari ispuštaju iz vida – veličina zemlje i njen odnos prema Srbiji i Srbima. I to pravi odnos, a ne onaj iz političkih tvrdnji, piše Deutsche Welle.
Sa 620.000 stanovnika Crna Gora je veličine Luksemburga ili Düsseldorfa. Svatko svakog poznaje. Kada se to prenese na manjinu osoba koje sudjeluju u javnom životu, onda se to može shvatiti doslovno. Ali, za razliku od Luksemburga ili Düsseldorfa, u Crnu Goru se nitko ne doseljava. Na jedinom sveučilištu u zemlji ljudi su sjedili na istim predavanjima, najčešće su išli u iste gimnazije, često su bili čak i u istom vrtiću.
Korumpirani sustav klijentelizma
Apstraktna pravila i neutralne institucije imaju prirodno težak položaj u tako malim zajednicama. Osobne veze su uvijek važnije. To ne vrijedi samo za Balkan, mada društva s tijesnim obiteljskim vezama, kao što je to slučaj u regiji, poprimaju dodatnu, posebnu notu. Da bi se razumjele velike zemlje dovoljno je da se razumiju pravila koja u njima vladaju. Male zemlje su nepregledne – to je zakonitost zbog koje Europska komisija redovito zakaže u Crnoj Gori.
Korupcijski, klijentelistički sustav kojim je desetljećima suvereno dirigirao Milo Đukanović – predsjednik, otac države, moćni šef stranke, dugogodišnji premijer – stariji je od njega i njega će svakako nadživjeti. Od tri labava saveza stranaka koji sada namjeravaju naslijediti Đukanovićev sustav samo najmanji ima pojma o tome što znači organizirati društvo po neutralnim i općevažećim pravilima. Vjerojatne od društvenog prevrata je preživljavanje sustava bez Đukanovića, a još vjerojatnije je uključivanje poljuljanog predsjednika u novi, veći i otvoreniji sustav koji neće biti manje korumpiran.
Ambivalentan odnos prema Srbiji
Drugi nesporazum tiče se odnosa sa Srbijom. Đukanović je zemlju odveo u neovisnost 2006. uz značajan otpor. Najveći broj Crnogoraca koji su bili protiv neovisnosti otada se definiraju kao Srbi. Prema uobičajenim kriterijima, oni nisu etnička, već politička manjina.
Ta suprotnost koja do danas nije prevladana prikriva činjenicu da ukupna Crna Gora, većina i manjina, njeguje ambivalentan odnos prema deset puta većem susjedu. Srbija nije pravo inozemstvo, tko se odseli u Beograd tamo zaista nije stranac. I za ljude sa crnogorskom sviješću Srbija je važna, makar kao drvo o koje se češka ili kao alter ego, a potajno i kao kriterij, uzor ili rezervno rješenje, ako vlastito rukovodstvo postane previše samosvjesno. Tko ispadne iz Đukanovićevog sustava ide najprije u Srbiju, piše Deutsche Welle.
Najveći broj Crnogoraca svoju naciju ne želi smatrati svojim jedinim univerzumom. To saznanje je inače vješti političar Đukanović ignorirao kada je krenuo protiv Srpske pravoslavne crkve u svojoj zemlji i podržao Crnogorsku pravoslavnu crkvu koja se smatra neovisnom crkvom Crnogoraca. Planirano oduzimanje crkvene imovine za mnoge birače bio je znak da predsjednik teži apsolutnoj moći. Ali oni mu ju nisu htjeli povjeriti.
Europska unija bi svoj odnos sa Crnom Gorom trebala graditi opušteno i priznati da u manjim državama vladaju druga pravila nego za zemlje u susjedstvu koje su tri do deset puta veće. To ne znači da bi Europa trebala zažmiriti na oba oka kada vlasti prebijaju kritičare ili zatvaraju novinare. piše Deutsche Welle.
Samo za razliku od Srbije Europska komisija neće moći u Crnoj Gori zahtijevati pravosudni sustav u kojem se takve stvari više neće događati. Bolje je da pošalje ministra vanjskih poslova neke moćne članice Europske unije koji će imati jasnu poruku: Ne može to tako! Možda su odnosi u Crnoj Gori nedovoljno pregledni. Ali jezik moći svi dobro razumiju.