Visoku izlaznost na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori analitičari su najprije promatrali kao nešto što ide na ruku oporbi. I zaista, istraživanja javnog mnijenja jesu predvidjela da će Đukanovićeva Demokratska partija socijalista (DPS) možda pasti na 35 posto. Ali nisu predvidjela skoro 33 posto za koaliciju “Za budućnost Crne Gore” čija je kičma prosrpski “Demokratski front”.
Visoka izlaznost, veliki ulog
Visoka izlaznost u zemljama poput Crne Gore može imati i neželjene popratne posljedice. Treba podsjetiti da vladajuća Demokratska partija socijalista preko Ministarstva unutarnjih poslova ima ekskluzivni pristup centralnom biračkom registru. U zemlji koja službeno ima 622.000 stanovnika u biračke popise upisano je preko 540.000 birača – dakle, punoljetnih osoba. Procjenjuje se da je broj maloljetnih osoba u Crnoj Gori oko 140.000. Dakle, ili Crnogoraca ima oko 700.000 pa je demografska statistika potpuno pogriješila, ili na biračkim popisima “spava” višak od najmanje pedeset, možda i šezdeset tisuća fantomskih birača. To je deset posto biračkog tijela. Aktiviranje samo nekoliko postotaka fiktivnih birača u kritičnim situacijama može riješiti tijesne izbore u korist onih koji su aktivatori, piše Dragoslav Dedović za Deutsche Welle.
Možda je upravo to imao na umu Miloš Nikolić, Đukanovićev stranački glasnogovornik, kada je odmah poslije zatvaranja birališta u kamere izjavio da se njegova stranka za tu veliku izlaznost spremila i da očekuje pobjedu. Dužnosnica DPS-a Nela Savković Vukčević je nešto kasnije rekla da je na temelju 60 posto obrađenog materijala DPS osvojio 37,8 posto glasova. Taj znanstveno-fantastični podatak bi mogao biti posljednji Pavlovljev refleks ljudi koji do sada nisu znali što je poraz, pa duboko vjeruju da će nekim čudom ostati na vlasti.
Uzalud vam trud svirači
Ovaj put nisu pomogli ni fantomski birači ni plašenje poznatim velikosrpskim baukom ni državni medijski spinovi. DPS je izgubio toliko postotaka da bi u svakoj pristojnoj zemlji prvi čovjek te stranke dao ostavku iste večeri. Ali ne i Milo.
Iza ponoći Đukanović je vratio nadu svojoj uplašenoj stranačkoj vojsci – tvrdeći u svom kiselom obraćanju javnosti da DPS sa svojim saveznicima ima 40 mandata, a za većinu je potreban 41. Nije rekao, ali nije ni bilo potrebno, da je do jutra možda moguć i onaj četrdeset i prvi, čudesni mandat u njegovu korist. Ta tanušna nada trajala je do jutra kada je Državna izborna komisija objavila preliminarne rezultate – DPS-ovska većina službeno nije moguća.
Kako god Milo Đukanović izokretao stvar, neće moći sakriti činjenicu da se njegova stranka nije mogla dovoljno pripremiti za konačnu strmoglavu eroziju gazdinog autoriteta. Ako predstavnicima vlasti, unatoč monopolskom posjedovanju svih državnih resursa, legalnih i ilegalnih sredstava uvjeravanja, ovaj put nije pošlo za rukom prikupiti znatno više od trećine glasova, onda je evidentno da se “model Milo” potrošio.
Greške bahatosti
DPS je protiv sebe imao srpsku crkvu, koronu, ekonomsku katastrofu, ali i ne znajući i – svog nekadašnjeg jamca uspjeha Mila Đukanovića, čije ime je ugradio u naziv izborne liste. Jer Milo je odavno izgubio smisao za političku realnost. Pogriješio je u konfrontaciji s crkvom, pogriješio je podcjenjujući narastanje građanskog otpora, nije mogao sakriti sve očigledniju korupciju, politizirao je borbu protiv pandemije i napokon, pogriješio je što nije odgodio izbore. Odgovor koji je verglao desetljećima – krivci za sve u Crnoj Gori jesu u imperijalnom Beogradu – više nije mogao uvjeriti većinu ljudi.
Poslije više od tri desetljeća Milo Đukanović konačno gubi kontrolu nad parlamentom. Ali oni koji misle da je time stvar obavljena nisu u pravu. Naslijeđe koje iza sebe ostavlja DPS je sumorno. A predsjednik države se još uvijek zove Milo Đukanović.
Osobni interes
On se odavno politikom bavi samo da bi zaštitio sebe, svoj klan i svoj ogroman imetak, da bi imao imunitet zbog grešne prošlosti – od svoje ratne uloge devedesetih do imena u dosjeima zapadnih tužiteljstava nadležnih za šverc u velikom stilu. Đukanović se dugo, predugo predstavljao kao rješenje. A odavno je postao glavni problem Crne Gore.
On će prije ili kasnije morati birati između egzila u nekoj zemlji koja voli novac isluženih autokrata ili daljeg stvaranja razdora u Crnoj Gori. Ovaj drugi scenarij bi ga mogao dovesti do sudskog ishoda koji mu se ne bi svidio. Može mu se dogoditi da mu sa zadovoljstvom sude upravo oni preletači koji su do maločas po njegovoj volji sudili drugima.
Pitanje je hoće li Đukanovićev DPS povući manjinske stranke u oporbu. Prirodno mjesto manjinskih političara je u blizini budžeta. Zato je logično očekivati da će makar neki od njih povećati tijesnu većinu novih pobjednika.
Najavljene promjene i Milova duga sjena
Zdravko Krivokapić, nestranački lider oporbenog bloka “Za budućnost Crne Gore”, je u svom prvom postizbornom obraćanju građanima djelovao poprilično uvjerljivo, isto kao i njegovi budući partneri u vlasti Aleksa Bečić i Dritan Abazović. Najavljene su promjene. Sporni zakon koji se tiče crkve bit će povučen, bit će doneseni antikorupcijski zakoni, bit će formirana vlada sastavljena od stručnjaka s vremenski ograničenim mandatom. Najavljeno je izjašnjavanje građana o ključnim pitanjima, dakle više direktne demokracije. Neće biti revanšizma, ali hoće biti obračuna pravne države s kriminalom.
Sve to zvuči dobro. Ali ekonomska kriza će punom snagom udariti Crnu Goru baš u periodu u kojem će nova vlast biti prisiljena na raščišćavanje zaostavštine desetljećima hranjene partitokratske hobotnice. Osim toga, dokle god je Milo Đukanović u blizini bilo koje funkcije, osvojen stupanj demokratskih sloboda u Crnoj Gori neće biti ireverzibilan. Najvažniji zadatak nove vlasti bit će – da stvori demokratske mehanizme u institucijama države, koji će već u pokušaju osujetiti svakog novog Mila.
Ipak, ima mjesta opreznom optimizmu. Načelo smjenjivosti vlasti od sinoć vrijedi i za Crnu Goru, zaključuje Dragoslav Dedović u komentaru za Deutsche Welle.