Nakon što je predsjednik Milanović anonimno prijavljen Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa koje nije reagiralo do prijave, i koje je nakon iste zatražilo očitovanje i dokumentaciju o putovanju u Albaniju javnost je nakon prve sjednice Vijeća predsjednika RH za energetsku tranziciju, svjedočila izjavama koje odudaraju od moralne, razumne i zakonske osnove.
Ako dovedemo Milanovićeve izjave u korelaciju s izjavama kroz njegovo političko djelovaje kao premijera, jedini zaključak koji se može donijeti je da Milanović ne može protiv Milanovića.
Prvotna izjava kako je putovanje bilo privatno, a ne službeno nazvao je omaškom, uz ispriku, znači nečim što je učinjeno nehajno, bez namjere pa se postavlja pitanje kako se ova riječ može uopće povezati sa službenim putovanjem koje se planira. Čini se da je to prije bila Freudovska omaška kad podsvijest stupa na scenu.
U svom maniru Milanović se osvrnuo i na nepotrebnost putnog naloga. Znači, nepotrebnost nečega što je propisano Zakonom o porezu na dohodak, Pravilnicima, i iz kojeg je vidljivo niz elemenata, od toga toga gdje se putuje, kada se kreće i vraća pa do izvješća s putovanja u kojem se navodi konkretna svrha određenog službenog putovanja. Čini se da ovaj Zakon za sve vrijedi osim za predsjednika RH koji svoja putovanja financira iz državnog proračuna.
Ne bezbrojne i bezuspješne upite novinara zašto na stranici Ureda predsjednika RH ništa nije službeno objavljeno o putovanju u Albaniju, Milanović izjavljuje kako se masa stvari nikada neće spominjati, što je i više nego opasna izjava državnog poglavara.
Na upit, zašto službeno nisu objavljene nikakve fotografije s puta u Albaniju, izjavljuje – “Što, fotografije kako sjedim u kratkim hlačama?”. Tipično za Milanovića koji nikada nije razumijevao potrebu odvajanja privatnog od državnog. Ovom opisu ili činjeničnom stanju duha predsjednika RH i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH snaga doprinijele su i izjave – „Ja se moram nekoliko puta prebaciti s Hvara na kopno dnevno, kako da to napravim, na luftmadracu?…. Uopće nisam adresa za postavljanje pitanja košta letenje helikoptera. ….Helikopter nije dalmatinski pršut koji prvo sušite godinu dana pa smažete za dva dana….Nije fer play to tumačiti kao neki trošak“.
“Piloti moraju letjeti” eto, da nije Milanovića piloti HRZ-a bi vjerovatno čačkali nos jer ne bi imali što raditi.
Reči da je na put htio pozvati mamu razuman čovjek ne zna ni kako bi komentirao. Mama na službenom putovanju trebala je raditi što? Zastupati interese Republike Hrvatske!?
Koristeći 39 metara dugu motornu jahtu Hrvatske ratne mornarice “Učka” te vojni helikopter predsjednik RH je na putovanje potrošio više od od tristo tisuća kuna, koje ćemo i dalje karakterizirati privatnim dok se dokaže suprotno, posebno uzimajući u obzir da u očitovanju iz Ureda predsjednika stoji kako su sve „dostavili Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa i javno objavili sve relevantne informacije o boravku predsjednika Zorana Milanovića u Republici Albaniji” no, nigdje službeno nema niti jedne riječi oko predsjednikova prijevoza.
Ono što bi se moglo držati najgorim u cijeloj ovoj priči oko putovanja je odnos Milanovića pa i institucije Ureda predsjednika prema hrvatskoj javnosti. Taj odnos govori i o obmani te iste javnosti, kako smo već rekli, sve do trenutka dok se ne dokaže suprotno, o nepoštovanju vlastitih građana, o vrijeđanju njihove inteligencije za razmijevanje stvari koje se događaju. O nerazmijevanju uloge predsjednika i vrhovnog zapovijednika oružanih snaga RH. O potrebi raščlanjivanja privatnog od državnog i razumijevanju politike koja je, ionako odavno prestala biti grčki, atenski polis. O nerazumijevanju i pojma demokracije i slobode jer klasična filozofija nas je naučila da je sloboda dar koji pripada ljudima koji znaju vladati sobom i koji se ne ustručavaju od djelovanja i vlastitog žrtvovanja već se razvijaju sa svakim iskustvom.
Da nije tužno, bilo smiješno da si Hrvatska još jednom potvrđuje da je izabrala političara koji je pokazao kako ne radi u interesu Hrvatske jer da je tako, tada bi već na samom početku bilo jasno je li Milanović putovao privatno ili službeno i cijela ova trakavica i opservacija bila bi nepotrebna.
Dati nekome na izborima drugu šansu u demokratski razvijenim društvima drugu značilo bi vjerovati nekome. Kod nas, na žalost poklonjeno povjerenje pokazatelj je da smo sve umorniji i neoprezniji od filozofske teze cikličkog kretanja povijesti, ponavljanja političkih djelovanja i povijesnih stanja.
Zaključno, predsjednik Republike, prije preuzimanja dužnosti, pred predsjednikom i sucima Ustavnog suda Republike Hrvatske polaže prisegu “Prisežem svojom čašću da ću dužnost predsjednika Republike Hrvatske obavljati savjesno i odgovorno, na dobrobit hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana……..Tako mi Bog pomogao.”
ms/dm
