Predsjednik RH Zoran Milanović 12. i 13. kolovoza 2020. godine bio je u privatnom posjetu Republici Albaniji, na poziv predsjednika Vlade Republike Albanije Edija Rame. U prioćenju iz Ureda predsjednika nisu se navodili nikakvi detalji oko putovanja, osim da se radi o privatnom posjetu. Podsjećanja radi, Milanovićeva tvrtka EuroAlba Advisory prema pisanju medija 2017. godine savjetovala je albanskog premijera Ramu o pitanjima integracije u Europsku uniju.
Hrvatskoj javnosti do sada nije poznato je li Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa od predsjednika Milanovića zatražilo očitovanje o tome tko je platio njegovo putovanje u Albaniju.
Ako navedeno dovedemo u korelaciju s bivšom predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović od koje je isto Povjerenstvo prilikom njenog putovanja u SAD išlo do nasitnijih detalja, od toga tko je platio put, protokola putovanja, pitanja tko je bio u pratnji, traženja da se identificiraju osobe s kojima se predsjednica sustretala, traženja vremena i lokacije sastanaka pa sve do poziva i- email korespondencije i općeg medijskog linča, postavlja se pitanje zašto se u jednoj demokratskoj zemlji u kojoj bi pred zakonima trebali biti svi isti provode dvostruka mjerila. Odnosno zašto se i od Milanovića nije tražila informacija tko je finacirao put.
Prvo i osnovno treba razumijevati da u suvremnim demokratskim društvima pravila za spriječavanje sukoba interesa moraju biti iista i vrijediti za sve jer se na taj način racionaliziraju i legaliziraju institucionalni maehanizmi, a za navedeno služe odgovarajuće kontrole i provjere nositelja vlasti.
Odstupanje od kontrole i provjere puta predsjednika RH za razliku od bivše predsjednice govori, ne samo da se upotrebljavaju dvostruka mjerila, već i da je sama demokracija na klimavim nogama te da nedostatak transparentnosti i odgovornosti prema vlastitim građanima samo izjeda tkivo te iste demokracije.
Problem postaje i dublji ako kažemo da je 2000. godine Republika Hrvatska pristupajući Varšavskoj deklaraciji potvrdila svoju odanost demokratskim načelima, u kojima državne institucije moraju biti transparentne, participativne i potpuno odgovorne tim načelima.
Postoji Ustav RH u kojem se ne navodi točno pojam sukoba interesa, ali su u istom sadržani čvrsti temelji borbe protiv nagrizanja elemenata demokracije. Postoje zakonske odredbe, među kojima je i Zakon o sprječavanju sukoba interesa, postoje pravila i kontrole koje dužnosnike drže na oku, ali i činjenica da bi svi pred zakonom trebali biti isti.
Ako je nešto zakonom regulirano, a ne primjenju se na sve ili se primjenjuju dvostruka mjerila tada je izvjesno da zakoni nisu dovoljni u našem društvu i da nešto nedostaje, odnosno da neformalne društvene norme, pravila ponašanja i običaji ne podupiru formalne propise. To nešto je zapravo izostanak jasne i oštre crte razgraničenja prihvatljivog od neprihvatljivog ponašanja. Za razliku od nas jedna Austrija, Danska, Švedska koje imaju najmanji broj propisa u oblasti suzbijanja sukoba interesa gotovo da i ne poznaju ovaj pojam.
Upravo zbog nedostatka neformalnih društvenih normi, neostatka etike koja podupire individualno poštenje i integritet, izostanka transparentnosti, u potpunosti se racionalno i objektivno postavlja pitanje koja je razlika između bivše predsjednice i sadašnjeg predsjednika kada je u pitanju sukob interesa, odnosno traženja očitovanja tko je financirao Milanovićev put u Albaniju. Upravo takav pristup i različiti aršini koji se primjenjuju potvrđuju i zašto već godinama izostaje povjerenje prema političarima i institucijama, a u konačnici i prema provođenju elemenata demokracije.
Država i civilno društvo su ti koji trebaju nastojati sprječavati sukob interesa u kojima se neki osobni interes nastoji kompenzirati na račun društva te u tom kontekstu treba se zapitati i što rade udruge za civilno društvo koji bi trebale, između ostalog i provoditi kontrolu kao institucionalni mehanizam za sprječavanje sukoba interesa.
Zaključno, nije uobičajeno da jedan predsjednik države putuje privatno, posebno ne u posjet drugim državnicima. Isto tako nije uobičajeno u demokratskim društvima da Ured predsjednika ostavi javnost bez bilo kakvog detalja o tom putovanju, a još je manje uobičajeno da se ne traži barem podatak tko je taj put platio. Upravo Zakon o sprječavanju sukoba interesa, Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa kao stalno, neovisno i samostalno državno tijelo, mehanizmi su provođenja, ali i razumijevanja potrebe demokratske kontrole vlasti. U suprotnom „Obliti privatorum publica curate“( Zaboravite privatno i brinite se za javno), teško da će ikad pasti na plodno tlo.
Mario Strinavić/demosmedia
