Nakon devetog, ovog je tjedna konačno konstituiran i deseti saziv Hrvatskog sabora. Da ova 2020. godina nije već takva kakva jest, bila bi to prilika da se više pažnje posveti ovom “jubileju”. Jer, nije mala stvar za jednu naciju, koja je samo u prošlom stoljeću iskusila, čini se, sve vidove političkih zala i koja je svoju slobodu skupo platila, to što već trideset godina na demokratskim izborima, bez velikih turbulencija, putem papira i olovke, sama smjenjuje i bira svoju vlast.
Premda nam se to danas može činiti nečim sasvim normalnim, radi se o dosegu na kojem nam mogu pozavidjeti i neke nacije puno sretnije prošlosti. Ali, kako nam ove godine sve nekako ide ukrivo, tako je i ovaj mali “jubilej demokracije” ostao u sjeni jednog skandala, čiji je vinovnik naciji pokušao “ukrasti show”. U stvari, teško bi se to moglo čak i nazvati skandalom, jer bi to značilo dati na važnosti nečem što prije spada u rubriku bizarnog, kada akter o kojem je riječ ne bi bio i predsjednik države.
Kako ovo naše “novo normalno” ima sva obilježja “starog nenormalnog”, tako i glavni događaj na konstitutivnoj sjednici sabora nije bilo nešto što se dogodilo, već nešto što se nije dogodilo. Naime, kako znamo, predsjednik Milanović, iako pozvan, odbio je prisustvovati svečanoj sjednici Sabora i polaganju prisege novoizabranih zastupnika. Malo je koga takav njegov postupak sablaznio, jer su, istini za volju, ni očekivanja u odnosu na njega nisu prevelika, pa su se reakcije uglavnom svele na slijeganje ramenima i odmahivanje rukom.
Pritom je Milanović odaslao i jedno priopćenje u kojem je pokušao opravdati svoj nedolazak nepostojanjem zakonske obveze predsjednikovog prisustvovanja konstitutuirajućoj sjednici Sabora. Na prigovor kako je, ipak, nepisano pravilo i stvar poštovanja najvišeg zakonodavnog tijela u državi doći na sjednicu, dobili smo objašnjenje kako “protokol nije prirodni zakon”, te da je sve to njemu, u biti, glupavo i malograđanski. Na kraju je “poslao pusu” svojim kritičarima, koje je nazvao “hejterima”, da bi sve začinio citatom Buharina iz njegove “predkritičke” faze.
Mnogi su se, ipak, u čudu pitali na koga predsjednik misli kada govori o “hejterima” u medijima? Možda je mislio na onaj slučaj kada je otkriveno kako je otvoreno lagao javnost da “nikada nije bio u partiji”, pa kada je dokazano da nema šanse da netko bude u Titovoj gardi a da nije član Partije, to sve palo u zaborav i nitko ga više ništa o tome nije pitao? Ne kaže se uzalud “nije majka sina klela što je kockao, već što se poslije vadio”.
Sva je ta epistolarna pompa, ipak, tek neuvjerljiva isprika. Visokoparna objašnjenja uvijek su tanka krinka izgovora. Čitajući to njegovo usiljeno obraćanje shvaćamo kako je bliža istini pretpostavka kako je glavni razlog njegova nedolaska bilo zakazivanje sjednice sabora u ranojutarnjim satima. U tome se vidjela očita namjera organizatora da isprovociraju Milanovića i spriječe ga da nazoči svečanosti, jer znaju kako mu se tako rano buđenje ne uklapa u bioritam.
Milanović se brani kako je njegov nedolazak u Sabor bio “dobronamjeran”, jer ne želi utjecati na njegov rad. To bi imalo smisla kada bi predsjednik imao nekih bitnih ovlasti koje bi mu omogućavale da se upliće u rad sabora. Ali, on takvih ovlasti nema. Osnovna je zadaća predsjednika upravo protokolarna i za nju je plaćen, a vidimo da Milanović ne želi ni to obavljati. Jer, zašto bi on dolazio u Sabor, kad tu nema njega? Radi se, ipak, samo o ranjenom egu koji se ogrće prozirnim plaštom izgovora.
Milanović se očito ne osjeća dobro u predsjedničkoj koži. Sam je više puta govorio kako “nikada ne bi htio biti predsjednik”, te da je institucija predsjednika “besmislena”. Valjda upravo iz te frustracije sada pokušava i sve druge institucije jednako “obesmisliti” i svesti na istu mjeru, a osjećaj povrijeđenog ega prikriti kvazi-revolucionarnom patetikom. Sjećamo se kako je prvi njegov “revolucionarni” potez pri dolasku na vlast bilo sklanjanje s Pantovčaka bista svojih prethodnika. Valjda je time htio izbrisati povijest i uvesti “nultu godinu”, kako bismo vrijeme računali od njega?
Umjesto ustavne uloge da brani institucije, Milanović ih nagriza izvana. Nedavno je “predsjednik s karakterom” izjavio kako je “korona kao karijes”, misleći valjda kako ljudi nose maske da bi sakrili karijes. Kako je u vrijeme izbora i sam nosio masku, očito mu nije trebalo puno da tu masku skine i pokaže “karijes”. Zato, kad god se suočimo s ovakvim ponašanjem “predsjednika s karijesom”, u glavi odzvanja rečenica: “zaokružite broj 3 – hrvatski narod”.
Zbog toga sada imamo prilike gledati nekoga čiji je posao da štiti ustav i demokratske institucije kako odbija upravo tu demokraciju i ponižava demokratski izabrani sabor. Na to ponižavanje sabor bi mu mogao odgovoriti inicijativom za promjenu Ustava kako bi se predsjednik birao u saboru i svođenjem funkcije na protokol – da se više ne umara. Piše Borislav Ristić u kolumni za Večernji list