Maske svuda oko nas. Eto, to je sad naša svakodnevica. Uđete li u bilo koji zatvoreni prostor, kafić, restoran, trgovinu, autobus, tramvaj, banku, poštu, kod frizera ili dođete na radno mjesto, masku obavezno morate imati i vi i svi oni koji tamo rade.
– Ovo će me izludjeti. Osjećam kao da ne mogu disati. Sva sam nervozna i svako malo izlazim pred trgovinu kako bih barem na trenutak skinula ovo čudo s lica i malo odahnula – kazala nam je neki dan pomalo i zajapurena prodavačica u jednoj od zagrebačkih trgovina u Vlaškoj ulici, dok se konobar u jednom od kafića u centru grada požalio da zbog maski jedva čuje što gosti naručuju, a i samom mu nošenje maske tijekom cijelog radnog vremena izaziva tjeskobu.
– Ne znam kako ću ovo podnijeti. Ovdje nema ni dnevne svjetlosti ni svježeg zraka, a povrh toga sad još i satima moram preko lica nositi masku. Užas! – blago očajna pojadala se i gospođa koja radi u jednoj od trgovina u ovećem shopping centru. Nije lako bilo ni putnicima koji su u ponedjeljak, vozeći se u autobusu od Zadra do Zagreba, cijelo vrijeme nosili maske. Već na odmorištu Janjče izletjeli su iz autobusa odmah skidajući maske i hvatajući svježi lički zrak, a kada su stigli u Zagreb, gotovo su svi bili razdražljivi i nervozni. Ili, “poluludi” kako reče jedan od putnika, jer zbog maske, dodao je, imate osjećaj da vam nedostaje zraka.
Uglavnom, zbog te nove “obveze” ne vidimo nikome lice, ne možemo normalno disati, ne čujemo dobro što nam netko govori… Kuda god pogledamo sve je zbog tih maski dehumanizirano. I mnogi su na rubu živaca. A kada još, hodajući ulicom, naiđete na one koji imaju masku, pa onda i sunčane naočale, pa još i kakav šešir (kao dodatnu zaštitu od sunca), a preko ruku su navukli i plastične rukavice, onda pomislite da se pretvaramo u zombije. Što li tek djeca pomisle kada sve to vide? I kako si pomoći, kako si olakšati pa da ovo što sad proživljavamo, a potrajat će, podnesemo ipak koliko toliko lakše, s manje stresa, nervoze, tjeskobe, razdražljivosti?
– Ljudima se sad zaista mora vjerovati kada kažu da im nošenje maski uzrokuje razne poteškoće. To su subjektivni dojmovi i njih treba poštovati. Jer kod nekih ljudi to što imaju nešto preko lica i preko usta zaista izaziva nelagodu, nervozu, pa čak i osjećaj gušenja. No isto tako treba reći da dio te nelagode može biti i samo, kako se ono kaže, u našoj glavi. Mnogi se sad pitaju zašto to moramo nositi, je li to uopće potrebno, ima li to zaista smisla i učinka. Čini mi se, kada bismo bili posve sigurni da je to neophodno, da time doista štitimo sami sebe i sve svoje bližnje, da bismo onda i te maske lakše podnosili – kazala nam je psihologinja Mirjana Nazor koja za sve reakcije ljudi vezane uz nošenje maski ima razumijevanja jer u njima prepoznaje stvarne muke, ponekad čak i patnje.
– Mogu ljudi zbog toga će zaista patiti, ali si isto tako sami mogu i olakšati. Svatko sam sebi može reći: “U redu, nije mi to ugodno, nedostaje mi zraka, čini me to nervoznim, smeta mi, gnjavi me, ali podnijet ću to jer je ona druga nevolja puno veća i gadnija. Ako se samo zato što nisam nosio ili nosila masku razbolim ili ako se zbog mene možda razboli netko meni blizak, onda ću se stalno pitati: zašto nisam? Znači, potrebna je ta jedna autosugestija, da sami sebi nekoliko puta tijekom dana ponovimo ovakvu misao kako ne bi bilo naknadne grižnje savjesti. Jer ako se dogodi da se netko razbolio zbog nas, onda si to ne možemo oprostiti. Osim toga, bilo bi dobro i jako korisno da svi kojima maske pričinjavaju bilo kakvu poteškoću tijekom radnog vremena i obavljanja posla ili obaveza koje podrazumijevaju nošenje maski, svakih sat-dva na nekoliko minuta izađu na svježi zrak, nakratko skinu masku, prodišu, opuste se. To bi trebali tolerirati svi poslodavci. Štoviše, trebali li svoje zaposlenike sami poticati da se tako malo “oporave”. Time se sprečavaju patnje koje ljudi mogu imati – ističe naša sugovornica pa dodaje, ako se neki ljudi u cijeloj ovoj situaciju dulje vrijeme osjećaju znatno lošije, da im maske iz nekog razloga ozbiljno škode, onda bi bilo dobro da se obrate za stručnu pomoć. Tim više, napominje, što sad ima i psihologa-volontera koji mogu dati savjet ili uputu što i kako učiniti.
Na pitanje kako sve ovo što oko sebe vide objasniti djeci te i njih navesti da nošenje maski lakše prihvate, psihologinja Mirjana Nazor uzvraća da se svako dijete dosad ionako susrelo s nekom bolešću (prehladom, temperaturom, mučninom, osipom…) pa mu se može reći da se i sad isto radi o jednoj bolesti od koje baš i ne boli, ali se ipak moramo zaštiti jer je bolje ostati zdrav.
– Ako im to tako objasnimo, djeca to mogu shvatiti. A kako bi i njima nošenje maski bilo lakše i prihvatljivije, možemo doma s djecom organizirati izradu vlastitih platnenih maski pa djeci reći neka nam pomognu u izrezivanju platna i neka oni te maske onda ukrase po svojoj želji. Neka na njima nacrtaju leptiriće, cvjetiće, štogod. Samo da oni budu ponosni i sretni što su masku napravili vlastitim rukama. Onda će tu simpatičnu masku koju su sami kreirali lakše i nositi – uputila je Mirjana Nazor dobar savjet roditeljima.
Na kraju i nju upitasmo je li i njoj maska preko lica već omrznula. – Pa, nije to baš ugodno. Ako sam, primjerice, dulje u trgovini pa osjetim da me maska već smeta, onda jednostavno ili skratim kupnju, kazujući samoj sebi da ću ostatak potrepština kupiti sutra ili pak samu sebe uvjerim: “Daj, izdrži još malo. Obavi to pa si mirna. Nije to tako strašno”. Jednostavno, pomislim na prioritet – sačuvati zdravlje. I to pomaže – uzvratila je iskreno psihologinja Mirjana Nazor. Piše Večernji list