Hrvatska nije skrenula u desno. Parkirala se u političkom centru. Mirno, dalje od ruba, u zavjetrini kaosa i revolucionarnih previranja gdje nas stalno guraju replike ustaša i komunista, i taj frustrirajući hrvatski idealizam. On u pravilu znači da ne biraš kandidate koje nisi sam stvorio i uobrazio,i koji nisu tvoji idealni kandidati. Početkom 90-ih to su bili martiri komunističkog režima, oni koji su robovali za svoje ideale. Njima si odmah mogao pripisati auru mučeništva, i poštenje. Te su osobine krasile omiljene tribune kmetske, zatucane, ali i građanske Hrvatske. Sposobnost nije bila kategorija kojoj je postsocijalističko društvo pridavalo neko značenje, a i na kojem od tržišta bi se moglo dokazati?
Idealni kandidati bili su mučenici, a preko njih se društvo formirano u traumama drugog svjetskog rata poistovjećivalo s političkim idealom. Bit je tih trauma da ostaju izvan kakve procjene, bilo kakve diskusije i da se u čas mogu pretvoriti u mit, ili u sukob.
Kod ljudi direktno ili indirektno pogođenih traumom rata, rađa se jedan jedinstveni osjećaj – da, ma što društvo napravilo za njih, to nikada nije na razini njihove traume. Taj se osjećaj tragičnog idealizma u Hrvata vuče sve do današnjih dana i nakon Domovinskog rata.
U politici taj osjećaj traumatizacije sprječava ostvarenje prave konekcije prema drugome koji je pred tobom. Ne dopušta suočavanje sa stvarnošću, a onda i praktično političko djelovanje i donošenje odluka. Umjesto da pridobija druge, idealist uvijek ispostavlja taj nenaplativi moralni račun, čak i za jedan davno završeni rat. Takva potražnja za mučenicima stvorila je i identičnu vrstu političara martira. Početkom 90-ih to je bila generacija hrvatskih proljećara, od kojih niti jedan nije politički uspio. Ni Gotovac, Budiša, Savka, ni najveći mučenik Vlado Veselica… Uspio je Tuđman, kao pragmatični idealist kojeg trauma nije trajno onesposobila za političko djelovanje, nego ga je pretvorila u realista. Tuđmanov HDZ bio je centristički, kao danas Plenkovićev. Desno su bili pravaški ustašoidi s idejom hrvatske do Drine. Takvi danas glasaju za Domovinski pokret Miroslava Škore. Od rata na ovamo oni čine stabilnih više od 10 posto biračkog tijela. Što je danas njihov ideal, teško je reći. U kampanji ih se mobliliziralo likom Milorada Pupovca, predstavnika srpske manjine koja je s 12 predratnih, spala na 4 posto od ukupnog stanovništva RH. Jasno je, da desni radikali i dođu na vlast više ne bi imali koga protjerati jer Srba gotovo i nema. Zato ih žele izbaciti iz politike i Ustava, gdje ih je Tuđman ostavio kako bi bilo manje vidljivo da ih u stvarnosti – nema. Ništa od onog što danas predstavlja Milorad Pupovac, u stvarnosti ne postoji, ni srpska prijetnja, ni komunizam, ni Jugoslavija. osim u mitu kojim se Škoro pokušao politički okoristiti.
Djelovanje Demokratskog pokreta, s druge strane, pokrenulo je procese na koje njegovi mentori nisu računali. Pojava desnog radikalizma omogućila je Plenkoviću veću podršku birača centra, i broj mandata veći od svih predviđanja. Kako je HDZ-ov glavni konkurent, SDP u kampanju ušao s radikalnom retorikom i Beljakom, birači centra nisu imali gdje. Plenković je pokupio većinu, a po jedan ukrasni mandat dobili su Čačić, Štromar i Darija Orešković. Na političkoj sceni koja se fragmentira u niz boutiqe stranaka, HDZ-u je za pobjedu bilo dovoljno i da zadrži svoje birače. No, Plenković je napravio puno više od toga zahvaljujući, između ostalog, skupini političkih amatera u Domovinskom pokretu.
Osim što su pomogli HDZ-u u ostvarenju neplaniranih ciljeva, suverenipravaši snose sukrivnju za uspjeh nove komunističke ljevice u pokretu Možemo, koja je na ovim izborima potopila staru, potrošenu socijalističku.
Ukratko, Domovinski pokret uspio je onome što nije planirao i na što nisu računali bogati sponzori, mentori i utjecajni pozadinci. Ništa od resora, velike love i lova na Pupija…
Praznina i tupost na licu Miroslava Škore u izbornoj noći odavala je sav čemer hrvatske desnice. Iako su ostvarili predviđenih 16 mandata, djelovali su očajno jer je HDZ dobio neplanirano više, a SDP, na nesreću, nepredviđeno manje. Napisao je Gordan Malić na svom FB profilu