Alina Stahorska je jedna od 1500 Ukrajinki koje su prošle godine rodile djecu po narudžbi za strance. Ima 32 godine i živi u Harkovu, ima svoja dva sina. Prošlogodišnji porođaj je za nju bio treće uspješno surogat-majčinstvo. Prvi put je tako rodila dijete za jedan irski bračni par kade je imala 21 godinu. Potom je rodila jedno dijete za par iz Njemačke i jedno za par iz Indije.
Za razliku od mnogih žena koje su na isti način rađale djecu, ona je u razgovoru za Deutsche Welle koji je vodio novinar Mikola Berdnjik otvoreno progovorila o svemu, osim o visini honorara. Ali, prema podacima iz drugih izvora, po trudnoći se plaća 15.000 eura.
DW: Kako ste postali surogat-majka?
Alina Stahorska: Prvi put sam bila vrlo mlada. Upravo sam se rastala od svog prvog muža, morala sam ga ostaviti. Ali nisam imala stan za mene i za moje prvo dijete, koje je tada imalo tri i pol godine. Najprije smo pola godine živjeli kod moje bake. Za program surogat-majčinstva sam saznala iz jednog oglasa. Otišla sam u kliniku na testiranje, bila sam tamo sa sinom. Čekao me u hodniku. Ponekad sam ga ostavljala kod bake.
Da li Vam je teško pala odluka da postanete surogat-majka?
Nisam imala ni najmanju sumnju, jer sam znala zašto to radim. Naravno, bojala sam se. Mislila sam da me neće uzeti jer sam mlada. Ali sve je prošlo dobro i rodila sam prvo dijete, a kasnije i drugo i treće.
Da li su vaši roditelji znali za to?
Da. Oni žive u Rusiji. Kad su se tamo preselili, ja sam ostala kod bake u Harkovu, gdje sam rođena.
Kako su Vaši roditelji reagirali?
Dobro. Nije bilo problema. Ništa nisam krila ni pred susjedima ni pred prijateljima ni pred rodbinom. Naravno, ima ih koji su ružno mislili o meni, da prodajem svoje dijete i slično. Ali dosta mojih prijateljica, njih deset ili 15 su se uključile u program prema mojoj preporuci.
Klinike tvrde da surogat-majke žele pomoći parovima bez djece.
Iskreno rečeno, nisam tamo otišla kao Majka Tereza da pomognem parovima bez djece. U prvom planu mi je bio novac. To je istina. Do danas imam kontakt sa tim roditeljima i oni su veoma zahvalni. Raduje me da sam im pomogla. Ali ja sam imala moje vlastite ciljeve.
Vi dakle ne smatrate da je surogat-majčinstvo iskorištavanje žena?
Ako se neka žena odluči za to, onda zna zašto to čini. Meni je ponuđena izvjesna suma i znala sam što za to mogu kupiti. Ne vidim tu neko iskorištavanje.
Kako ste potrošili novac?
Nakon prvog surogat-majčinstva platila sam pola trosobnog stana, poslije drugog pola dvosobnog stana. Kasnije sam oba prodala i kupila jednosoban stan, koji sam kasnije prodala. S novcem od trećeg djeteta kupili smo kuću u Harkovu i dva automobila. Toliko novca za to vrijeme ne bih drukčije mogla zaraditi.
Da li Vam je fizički teško palo da budete surogat-majka?
Prvi put je bilo teško. Imala sam trudničku mučninu, nisam imala gdje ići, a imala sam trogodišnje dijete. Samo sam sjedila između svoja četiri zida. Drugi i treći put znala sam što me čeka, pa mi je bilo lakše. Neugodno je jedino što se često mora ići u kliniku na ispitivanja i injekcije. Ne bojim se uzimanja krvi, ali se bojim injekcija.
Kakve su to bile injekcije?
To su bili hormoni. Daju vam progesteron.
Ima li odricanja kod takve trudnoće?
Mora se paziti na sebe i na ishranu. Možeš činiti sve osim – seksa, pušenja i alkohola.
Kakav je bio stav Vašeg muža?
U braku smo četiri godine. Posljednja trudnoća je bila u tom periodu. Moj muž je bio u početku striktno protiv toga. Rekla sam mu da drugačije ne može. Kao varitelj on ima neredovite prihode. Pošto imamo zajedničkog sina, ja ne mogu raditi. Ali stan se mora platiti, a mora se nešto i jesti. Kada sam obavila sve preglede i nisam odustala, pomirio se s tim. Teško mu je padalo što sam nosila tuđe dijete. On bi želio još jednu kćer, ali ja ne želim više djece. I sa tim se pomirio. Sada ima automobil i dobro mu je.
Da li je bilo još nekih sukoba?
Ne. Kada sam morala na ultrazvučno snimanje, on me vozio. Kada bih noću poželjela ananas ili naranču, on bi mi to nabavio. Ponašao se kao da čekamo naše vlastito dijete.
Jesu li vaši osjećaji za vrijeme trudnoća bili različiti prema vlastitom i prema „tuđem“ djetetu?
Da, osjećala sam da to nisu moja djeca, ali sam bila pažljiva, kao što treba. Na primjer, za vrijeme treće trudnoće kao surogat-majka dobila sam od oca djeteta iz Indije snimljene indijske dječje pjesmice s njegovim glasom, kako bih to puštala djetetu u trbuhu. Moram priznati da sam to radila jednom ili dva puta mjesečno, a ne svakodnevno. A sa mojim vlastitim djetetom sam pričala, to je bilo potpuno drugačije. Prilikom surogat-trudnoće znaš da moraš roditi dijete i onda je kraj. Iskreno rečeno, nisam imala osjećaj ljubavi.
Čak ni nakon poroda?
(razmišlja) Kada sam prvi put vidjela posljednje dijete, ležalo je u rodilištu. Upravo sam potpisivala dokumente, a dječak je počeo plakati. Nitko od liječnika ili sestara nije reagirao, bili su zaokupljeni administracijom. Nekako mi ga je bilo žao i htjela sam ga uzeti na ruke. No osoblje me zamolilo da odem. Onda sam, naravno, malo plakala. Da, bilo je teško. Poslije, kada sam otpuštena s klinike, otišla sam s mužem do roditelja djeteta, koji su u Harkovu iznajmili stan. Tamo sam bebu uzela u naručje. Dlanovi su mi se počeli znojiti, a ruke drhtati. Odmah sam dječaka vratila nazad, njegovom ocu. A muž mi je rekao da bi bilo bolje da odmah idemo kući.
Jeste li imali slične osjećaje kod prva dva djeteta kao surogat-majka?
Prvi put sam bila potpuno ravnodušna. Drugi put sam dojila dijete. Kada su ga uzeli, to mi je teško palo. Često sam mislila na njega. Pola godine kasnije su mi roditelji poslali slike kako dijete sjedi i smije se. To me je dirnulo do suza, radovala sam se vidjeti ga. Htjela bih vidjeti kako ta djeca rastu, što će biti u budućnosti.
Znaju li Vaši sinovi za tu djecu?
Mlađi to još ne razumije, nije mu ni četiri godine. Stariji zna. On se ne sjeća prve takve trudnoće, ali drugi put je zapamtio roditelje koji su došli u posjet i donijeli poklone. Zna da sam bila u drugom stanju, a zna i zašto.
Imate li kontakt s roditeljima te djece?
U prvom slučaju sam majku upoznala tek poslije rođenja djeteta. Ona je iz Irske. Nemamo kontakt. S drugim parom iz Njemačke imam kontakt. Za njih sam 2013. rodila dječaka. Dopisivali smo se elektronski. Prošlog listopada su poslije sedam godina posjetili Harkov, da bi pokazali dječaku gdje je rođen i da nas upoznaju. Ali njegova majka se još nije usuđivala reći mu cijelu istinu i tko sam ja. Predstavili su me kao poznanicu.
Jeste li imali osjećaje kao prema vlastitoj djeci?
Ne. Bilo mi je jasno da to nije moj sin. Ali kad sam krenula na sastanak zaplakala sam, jer nisam znala kako se trebam ponašati.
Jesu li Vas pozvali da ih posjetite u Njemačkoj?
Da, pozvali su me, ali nekako se ne usuđujem ići tamo. A dječak kojeg sam rodila za par iz Indije ima tek pet mjeseci. Otac mi stalno šalje njegove fotografije. Svaki put im poželim sreću i zdravlje.
Želite li još jednom biti surogat-majka?
Da, htjela bih. Ako me usprkos mojim godinama i brojnim porođajima uzmu, spremna sam. Još samo ovaj put. Piše: jutarnji
Foto:Pexels/Leah Kelley