PREMA Američkom psihološkom udruženju, anksioznost je emocija koju karakteriziraju osjećaji napetosti, zabrinute misli i fizičke promjene, poput povišenog krvnog tlaka. Ljudi koji pate od anksioznih poremećaja obično imaju ponavljajuće nametljive misli ili brige, te su upravo zato skloni izbjegavanju određenih situacija. Ovaj poremećaj također može predstavljati fizičke simptome, poput znojenja, drhtanja, vrtoglavice i ubrzanog rada srca.
No, osim odraslih, i djeca mogu pokazivati znakove tjeskobe. Ipak, da bi im se pružila potrebna pomoć, važno je prepoznati simptome. Stoga je edukatorica za odgoj, mama i dječja psihologinja Jaimie Bloch u nedavnoj Instagram objavi upozorila na 11 čestih znakova anksioznosti kod djece.
- Svakodnevni ispadi i pretjerano plakanje.
- Traženje uvjeravanja.
- Ponavljanje pitanja.
- Grljenje noge roditelja i ispadi ako se dijete mora razdvojiti od roditelja.
- Povećana privrženost.
- Potreba za beskonačnim maženjem ili odbijanje dodira i razdražljivost većinu vremena.
- Reakcija na male promjene u rutini.
- Pritužbe na osjećaj bolesti.
- Osjetljivost na povratne informacije ili percipiranu kritiku (nisko toleriranje stresa).
- Pretjerana ljutnja i osjetljivost na sitnice.
- Izbjegavanje mjesta ili ljudi.
“Anksiozni poremećaji zahtijevaju kombinaciju simptoma koji se pojavljuju istodobno i moraju ometati djetetovo svakodnevno funkcioniranje. No, važno je znati da su mala djeca unaprijed programirana za brige i strahove”, ističe psihologinja.
Dodaje da je anksioznost uobičajena tijekom ranih godina djetinjstva.
“Prije osmog mjeseca, djeca nemaju kratkoročno pamćenje. Ako im oduzmete igračku, igračka kao da više ne postoji. Nakon osmog mjeseca starosti, djeca se okreću intelektualnom kutu. Mozak bebe počinje sazrijevati i razvija se kratkoročno pamćenje. Sada počinje shvaćati da stvari još uvijek postoje iako ih više ne može vidjeti. Mala djeca i bebe žude za vezom, to je način na koji im priroda pomaže da ostanu bliski”, pojasnila je.
Kaže da je razlog zašto su djeca postala tjeskobnija najvjerojatnije taj što imaju potrebu za bliskim i povezanim odnosima.
“Djeca se mnogo oslanjaju na roditelje i trebaju njihovu pomoć u regulaciji emocija. Također, treba im osjećaj sigurnosti dok uče kako biti samostalna, sigurna i samouvjerena u svijetu. Razvoj ovih vještina može trajati neko vrijeme, a neka djeca možda nikada ne razviju te vještine ako ih roditelji ne nauče. Često se tada kod mladih i odraslih razvija trajna anksioznost”, zaključila je Bloch., piše Index.hr
