Dolazio bi kod nas doma na Tuškanac pa bi me pitao koga da sutra stavi na beka. Takav je bio Ćiro, dobar i duhovit, rekla nam je Tereza Kesovija. Prošla je godina dana od Ćirine smrti…, pišu 24sata

Ma naravno da mi nedostaje, uvijek će faliti. To samo govori kako vrijeme brzo prolazi, ostaju nam samo sjećanja, javila nam se Tereza Kesovija (85).

Prošle je već godina dana otkad je preminuo Miroslav Ćiro Blažević. Dan prije 88. rođendana, nakon duge i teške borbe s bolešću. I nedostaje ne samo prijateljima, poput Tereze, ili “nogometnoj obitelji”, Ćiro jednostavno nedostaje svima. Još nekoliko mjeseci prije smrti gotovo svakodnevno ste ga mogli vidjeti na glavnom zagrebačkom trgu.

Stanovao je na splavnici, njemu je strogo središte grada bilo “dnevni boravak”. I bilo je nemoguće s njim proći da ga ljudi ne zaustavljaju, ne traže fotografiju. Gospođama “u godinama” darovao bi svoj šarmantni osmijeh i kompliment, ponekad i buket ruža. Nikoga nije odbio.

‘Ćiro je bio jedinstven lik naše scene’ 

– Ma kako te se ne bih sjećao… Reci mi samo, kako su tvoji? – pričao bi prolazniku namjerniku fotografiravši se s njima, dok bi mu ovaj pričao da su se sreli jednom prije 20 godina.

Živio je za raju, a ona mu je vraćala. I bio je podjednako sportska veličina, kao i estradna.

– Bio je sjajan, veseo, duhovit, dobar, uvijek bi svima popravio raspoloženje. Bio je jedinstven lik naše scene, ne samo sportske, i moramo čuvati uspomenu na dobrog Ćiru – rekla je Tereza.

Naša je glazbena diva bila zvijezda i u Francuskoj. I Ćiro je tamo radio, poznanstvo je dugo trajalo. I upoznali su se na jednom od njezinih koncerata u slavnoj pariškoj dvorani Olympia. Potom su se nastavili družili, a “trener svih trenera” zbog nje je naučio svirati gitaru.

– Omiljena pjesma mu je bila ‘Pozdravi ga vjetre’ i on bi došao kod nas doma, uzeo gitaru, počeo svirati, a ja pjevati. Dosta smo se družili, dolazio bi kod nas doma, kod moje obitelji, dok smo bili na Tuškancu. Kad mu se nije dalo zvoniti, Ćiro bi preskočio ogradu. Onda bismo se družili, pjevali, pa bi me odjednom pitao: ‘Sine, a koga da sutra stavim na beka?’. Ne znam Ćiro, ne znam koga da sutra staviš na beka – ispričala nam je Tereza.

Kod Ćire nije bilo ‘ne mogu’ 

Dok je bio trener Prištine, u sezoni 1984./1985., a i tamo izazvao veliku euforiju jer su, kako bi imali bijeli šal poput njega, rezali plahte, u goste je pozvao Terezu, koja je baš bila na turneji. Pozvao ju je da s centra izvede udarac. Nije baš imala sportsku opremu, uglavnom štikle. Nije imala ni dres, naravno, ali Ćiro je sve sredio. U glavi je zacrtao da najveća zvijezda bivše države izvede početni udarac. 

U taj čas, kao naručen, pojavio se klupski oružar s dresom i kopačkama, ali prevelikima dva broja. Ćiru ni to tad nije omelo, rekao je da ne brinem i u prevelike kopačke natrpao novinskog papira, prepričava u svojoj knjizi Tereza i nastavlja:

– Premazat ćemo ih pat’nom i bit će k’o nove, k’o da su baš tebe čekale. Evo ti bijeli šal, prebac’ ga preko vrata i kaži svom Ćiri što ti fali.

Nije mogla vjerovati što se događa. Nije očekivala da će morati u kopačkama pred prepunim stadionom izvesti loptu. “Ti su lud, ne znam ja to”, ponavljala je Tereza, ali u tom trenu kao da mu je bila jedna od igrača, a kod njega nije bilo “ne mogu”. No toga kod Ćire, kao i s njegovim nogometašima, nije bilo. Hoće li izvesti krivo, bilo je nevažno, jedino je važno bilo da je tad vide.

– Moram šutnuti loptu kud puklo da puklo. I zamahnem je svom snagom. Poletje lopta, ali poletje i kopačka s noge… S bijelim šalom oko vrata, elegantnim skokom kraj mene zaustavlja se ‘njegovo božanstvo Ćiro’, podiže me i na rukama iznosi s travnjaka… S mojih šezdeset i nešto kilograma u rukama, glasom koji lagano podrhtava, priznaje: ‘Svaka t’ čast, vala si muški opal’la’ – piše u knjizi “Tere to sam ja” naša diva.

S njom je na toj turneji bio i pijanist Branko Bulić Bula, na svečanoj večeri poželjeli su domaćini da im slavni gosti nešto otpjevaju. Nije bilo klavira, poveselila se Tereza. Ali tad opet nastupa Ćiro: “Izvolite ovdje stvoriti klavir”, viknuo je.

– Ljudi su s četvrtog kata donijeli klavir, oni su ga nosili. I kad su došli ispred te sale, nije mogao ući, bio je prevelik – ispričala nam je Tereza i otkrila kako ni to nije bio nepremostivi problem. Malo su “prilagodili” vrata…

O sportskoj veličini Ćire Blaževića nije potrebno raspravljati, sve je jasno. Iz tih sportskih dana ostalo je “brdo” priča i anegdota. Ćiro je bio neponovljiv. Jedna od njih govori kako je na jednom treningu dobio loptom u glavu. Upitao je tko ga je pogodio i javio se Davor Šuker. Onda je pitao tko mu je dodao. Javio se Zvonimir Boban. Pitao je potom Ćiro tko je njemu dodao. Javio se netko od ostalih igrača, ne ovih “senatora”. I onda se opet javio “trener svih trenera” i uzviknuo: “Ti si kriv”.

Veliki nogometni znalac 

A tek generacija iz osamdesetih kakvih priča ima… Penjao im se preko balkona da ih kontrolira spavaju li ili se kartaju. A možda i nešto treće. Imao je raznih metoda, ali bio je neponovljiv. Sjećam se priče Marka Mlinarića, iz te slavne Dinamove generacije iz 1982. godine.

– Ušao je u svlačionicu, svi smo bili tamo i vidjeli da je ljut. Sjedili smo i šutjeli, to je kod Šefa bilo tako, i muhe su bježale. On je na tabli koju smo imali počeo crtati nešto. Skužili smo da je to velika jabuka. Onda je usred nje nacrtao neku vijugavu crticu. Viknuo je tad jednom od nas: ‘Vidiš li ovo? Ti si crv u našoj momčadi’ – prisjetio se jedne anegdote iz davnih dana Mlinka.

I Milivoj Bračun kaže kako su to s Ćirom bilo sretna i vesela vremena, da pamti te sretne dane. Pogotovo je, kaže, bilo zabavno kad su išli na velike turneje, koje su trajale i po mjesec dana. No ističe još jednu stvar.

– Bio je i veliki nogometni znalac. Ja sam već imao drugi biznis, nogomet mi je bio sporedan, kad me 1981. godine poveo u Australiju na pripreme i stavio na desnog beka. I danas sam mu zahvalan, poslije sam napravio karijeru – rekao nam je Milfa.

Ćiro je iza sebe ostavio suprugu Zdenku te djecu Barbaru, Katarinu i Miroslava, koji se danas sude zbog nasljedstva. Imamo i jučerašnje fotografije s Ćirina groba, s nekoliko svijeća i drvenim križem.

Obitelj je rekla kako je naručila nadgrobni spomenik od bračkog kamena, a motiv će biti bijeli šal.