Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi polnoćki

Sisak, dvorište Pastoralnog centara katedralne župe, 24. prosinca 2023.

Draga braćo i sestre, dragi slavitelji Božićnog otajstva,

Okupili smo se u sredini ove svete noći da bismo proslavili rođenje onoga koji je svojim dolaskom razveselio srce svakog čovjeka, onoga koji je donio mir i koji je svakom čovjeku otvorio put vječnog života.

Naše poklonstvo Djetetu nije ništa drugo nego ponavljanje onog što se dogodilo u Betlehemu te noći u kojoj je rođen Isus od Djevice Marije.

Čuli smo izvještaj o tome iz pera evanđelista Luke. On je točno odredio kada je to bilo: za vrijeme vladavine rimskog cara Augusta – usput budi rečeno: koji je bio u ovom našem gradu, odnosno keltskom gradu Segesti kojeg je razorio i od njega stvorio rimski grad koji je prozvao Siscia – ali nas ove noći ne zanima toliko ta civilna povijest i datiranje Božića u odnosu na izgradnju našeg tada rimskog grada, nego poruka povijesnog događaja Božića.

Anđeli su objavili pastirima to rođenje Djeteta – koje po ničemu nije bilo osobito, ta to se Dijete rodilo u običnoj štali – no, to je privuklo pastire. Oni inače nisu druželjubivi, ne čuvaju stada zajedno nego svaki za sebe, ali tada su se okupili i jedni drugima govorili: „Hajdemo dakle do Betlehema! Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.“ (Lk 2,15)

To je prvi korak: zainteresirati se. Pastiri su se zainteresirali, zanimalo ih je što im to javlja Nebo, žele vidjeti što se to dogodilo.

Danas međutim ima puno ljudi koji nisu zainteresirani ni za što. Možda se zanimaju za skandale, za senzacije, nove tehnike, inovacije koje im mogu donijeti više zdravlja, dulji život, veću lagodnost ili više novaca. Ali što se to njih tiče ako se rodilo još jedno dijete!

Pa ipak. Pastiri redovito nisu među sobom imali takve događaje. Bili su izvan grada, na pašnjacima sa svojim stadima i tu se nije događalo nešto slično pa su se željeli uvjeriti o čemu se tu radi. Evanđelista izvješćuje da su pronašli „Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama.“ (ib.,16).

Zanimljivo je, kako primjećuje Anselm Grün, da pastiri jedni druge potiču da pođu pogledati novorođenče.

Kako je to dragocjeno! Poticati druge na akciju, priopćiti vlastito zanimanje za nešto drugome i privući drugoga da pođe s tobom to vidjeti. Evo, to smo mi – Crkva, učenici Isusovi koji smo zajednica u kojoj svaki treba misliti na drugoga i poticati ga na djelovanje. Zar to nije i u našim zajednicama, i u obiteljima djelotvorno? Kad roditelji potiču djecu da pođu u crkvu, da daruje nešto siromašnima, kad smo jedni drugima primjer da se drugi odluči za dobro, za ono što je nas privuklo i što nam je važno u životu. Pođimo zajedno vidjeti, pođimo da se sami uvjerimo što se to dogodilo!

Dakle, drugo što je ovdje također važno jest da je ova vijest, koja je mobilizirala pastire, dovela do njihovoga pokreta jednih prema drugima. Ova je ideja zbližila pastire, jer inače svaki pastir sam boravi na pašnjaku i čuva vlastito stado, no ovaj puta su se ujedinili i pošli zajedno pogledati betlehemsko Djetešce!

Nije li tako i s nama, odnosno ne bi li tako trebalo biti i s nama? Kad smo se pokrenuli saznavši za vijest o rođenju Djeteta, ne bismo li se trebali uputiti jedni prema drugim, djelovati zajedno i stvoriti jednu zajednicu, zajednicu vjernika u Isusa Krista? Pastiri su, nakon što su vidjeli Dijete, svima pripovijedali što su vidjeli – kaže Evanđelje.

To je sljedeći korak: pastiri su postali misionari, oni su naviještali svima ono što su vidjeli. Nisu dakle zadržali to iskustvo sami za sebe, nego su ga prenijeli drugima, dapače svima koje su susretali. Govorili su o Djetetu svojim kolegama koji nisu bili na betlehemskoj poljani kad su im se javili anđeli; govorili su o Djetetu članovima svoje obitelji kad su se vratili kućama; govorili su susjedima, govorili su svakome tko ih je želio čuti.

I naša je zadaća danas: svjedočiti o Isusu Kristu, svima koje susrećemo donositi tu Radosnu vijest. Tako je i Drugi vatikanski sabor rekao o Crkvi: „Crkva je po svojoj naravi misionarska“ (AG 2).

Veoma je zanimljiva ta koncilska izjava. Mislimo li i mi da smo kao kršćani danas poslani onima koji ne vjeruju navijestiti Krista? A ima takvih sve više koji u Krista ne vjeruju. Kad promatramo ove velike seobe istočnih i južnih naroda zemaljske kugle prema zapadu i sjeveru, tj. prema Europi i Americi, možemo se upitati: koliko njih je kršćana a koliko nije? Veoma jednostavan je odgovor: velika većina nisu kršćani. A osjećamo li mi kršćani, članovi Crkve, zadaću da trebamo tim migrantima navijestiti Krista? Što činimo kao Katolička Crkva na tom području da novim stanovnicima, tj. seliocima – od kojih su mnogi kod nas za sada samo sezonski radnici ali će sigurno sutra neki ostati i kao stanovnici u našoj domovini – navijestiti Krista? Treba reći da je prvi navještaj zapravo bez riječi, tj. djelima i gestama – iskazati ljubav i poštovanje, razumijevanje i konkretnu pomoć prema osobama u potrebi, često bez hrane i odjeće, zatim bez sigurnosti i perspektive. Na to potiče papa Franjo kada traži da kršćani Europe migrante prihvate i integriraju.

Ali onda bi trebala uslijediti i kerigma, prvi navještaj Krista, pouka, kateheza i poziv da i oni prihvate Krista, jednom riječju: evangelizacija.

To je mislim važno imati na umu i u vrijeme naše biskupijske Sinode. Mi postajemo sve više područje za život i rad ljudi raznih kultura, naroda i vjera. Hoće li kršćanstvo u tom novom društvu biti svedeno na manjinu ili ćemo uspjeti navijestiti Krista i onima koji još ne poznaju Gospodina?

Ali još više negoli naviještati Isusa Krista nekršćanima, mi koji vjerujemo trebamo najprije poći našim „katolicima“ koji ne vjeruju, ili koji su zaboravili tko su i ponašaju se kao nevjernici.

Koja je naša bolest koja nas uništava iznutra, koja rastače naše kršćansko katoličko biće, našu Crkvu, naš narod koji je većinski katolički? To je prijetvornost. Zovemo se vjernici, a ponašamo se nevjernički. Protiv smo svih grijeha koje zabranjuju Deset Božjih zapovijedi, a sve ih činimo: i nevjerom u jedinoga Boga, i psovkom, i zanemarivanjem nedjelje, i nepoštivanjem roditelja i starijih, i ubojstvima – osobito nerođene djece, i nevjerama i preljubima, i krađom i otimačinama, i lažima i prijevarama, i željom za tuđim ženidbenim drugom i čežnjom za tuđom imovinom i stvarima. I jesmo i nismo katolici, a trebalo bi biti: ili jesmo ili nismo! Treba nam se opredijeliti za Krista i svoju odluku za Krista živjeti!

Molimo novorođenog Kralja da podari svijetu mir, da svojim dolaskom u svako ljudsko srce unese mir.

Molimo novorođenog Kralja da nas poput pastira njegov dolazak ujedini u iskustvu i zajedništvu vjere!

Molimo malenoga Boga a našeg velikog Kralja da budemo njegovi pravi svjedoci, njegovi učenici, oni koji ga slijede ne tek riječima nego djelima!

Molim noćas Božića da budemo misionari, da se ne bojimo navijestiti našu nadu, naše povjerenje i našu ljubav koju gajimo prema Kristu i onima koji ga ne poznaju ili ga površno poznaju a ne slijede!

Molimo za dar radosti i velikog veselja koje osjeća i živi svaki koji Isusa poznaje – poput svetog Franje Asiškoga koji je upravo na današnji dan, prije točno 800 godina napravio prve božićne jaslice i stajao udivljen pred Djetetom koje nam je darovano. Franjo je upriličio Betlehem u Grecciu postavljanjem Jaslica, ali i slavljem Euharistije. Time je htio poručiti: Isus danas dolazi k nama u euharistijskom Kruhu. Tu nam je blizu. Budimo i mi blizu jedni drugima, i po tome samom Kristu Gospodinu!

Neka je svima blagoslovljen Božić, radosno slavlje rođenja Sina Božjega u ljudskom tijelu, dolazak samog Boga nama grješnim ljudima da nas podigne i spasi! Amen.

Izvor: Sisačka biskupija