Ima jedno ime vezano uz Domovinski rat, uz Vukovar kojeg bismo morali bolje poznavati – Rene Matoušek. Njegov život nasilno je prekinut u 34. godini na Veleprometu nakon pada grada heroja 1991.

Rene Matoušek bio je mladić nadaren za glazbu, književnost, fotografiju, film i esperanto. Tragom starijeg brata završava stomatologiju u Zagrebu. U Obrovcu pronalazi posao, a 1990. vraća se u rodni Vukovar. Ratnih je dana bio član Stručnog operativnog stožera vukovarske bolnice, a također njegov glas čuo se i s valova Hrvatskog radio Vukovara s kojeg je, uz pomoć još jednog radio-amatera, prenosio izvješće o stanju u Gradu, piše HRT.

– Kod njega nije bilo mržnje, ljutine, nije bilo žestine, on nije bio koleričan, on je jednostavno bio blag čovjek. Njega je zanimalo pjevanje, glazba, poezija, haiku, i posebno kako spremiti dobar kolač, rekao je Tomislav Marijan Bilosnić, pjesnik i slikar.

Vukovarac René Matoušek rođen je da bude poseban. Već u osnovnoj školi osnovao je bend, bavio se veslanjem, rano je počeo pisati.

– Davno prije 1991. bila je neka televizijska emisija “Zdravo mladi” i bio je natječaj za najkraću ljubavnu poeziju, pjesmu zapravo i on je poslao na jednom listu papira, samo „DA“. I dobio je 1. nagradu, ispričao je Robert Matoušek, vukovarski branitelj i Reneov brat.

U Velikoj Gorici, odakle mu je majka, živio je studentske dane. Uvijek s gitarom u ruci, uređivao je omladinske novine, pisao, glumio, učio i predavao esperanto.

– Rene je bio jedna čudesna osoba. Studirao je stomatologiju, a izgledao kao umjetnik. Uvijek je bio malo onako boemski nonšalantno odjeven. Imao je podužu kosu, nosio francusku kapicu, pa i neki šal, prisjetila se Romana Rožić, prijateljica.

Već kao student objavio je prvu knjigu pjesama – Jaka veza. No nešto je u toj knjizi izazivalo jezu.

– On koji je uvijek bio veseo, sretna osoba, naslovnica izgleda tako da njegova glava visi na jednom lancu, kao da je obješen o lanac, rekla je Ružić.

Posve drukčija od njegove vedre i pozitivne naravi, pjesma “Srca” danas zvuči proročanski.

“Imajte srca rekoh ljudima padajući

imajte duše viknuh zvijerima klizeći

milost milost

ha ha ha, smije se kopilad

on bi da živi, pa neka živi

pa neka uživa, uživa uživa

u živom pijesku

pijesak je presušio

ostalo je kamenje

iz kojeg izrastoše srca.“

Godine 1990., kad se rađala Hrvatska, Rene Matoušek vratio se iz Žegara u Vukovar i zaposlio u Domu zdravlja kombinata Borovo.

– Čim je došao, aktivno se uključio u Maticu Hrvatsku. U to vrijeme počeo se aktivno obnavljati Hrvatski dom, današnje kazalište, i on je bio tajnik Hrvatskog doma. Onda je formirao književno društvo gdje je okupio mlade pjesnike, ispričao je Reneov brat Robert.

Dok se ratni obruč stezao oko grada, Robert i Rene nastavili su živjeti u obiteljskoj kući s majkom. Rene je bio član Stručnog operativnog štaba vukovarske bolnice. Jesen 1991. bila je mračna i teška.

– Na kuću je palo 14 granata od 120 milimetara, pala je jedna avio granata, jedno topovsko zrno, pao je jedan VBR projektil. Mi smo ostali živi. Radio se ugasio, radio veze s vanjskim svijetom zapravo nismo više ni imali, rekao je Robert Matoušek.

Kobnog 19. pred kuću su im stigle četničke postrojbe. Najprije su ubili njihova psa, a zatim im naredili da se spreme.

– Uzeli smo samo najnužnije stvari i izašli iz kuće. Mene su otjerali na čelo kolone, a mama i Rene su išli u koloni. Tek na Sajmištu je bila selekcija. Muške su stavili na jednu stranu, a žensku populaciju na drugu, prisjetio se Robert.

Majka je uspjela izaći iz grada u autobusu koji ju je nakon nekoliko dana dovezao u Zagreb. Robert i Rene završili su u zloglasnom Veleprometu.

– U hangaru broj 2 bilo je 100-200 ljudi. Bili smo svi u grupicama. Bila je noć, izvodili su ljude koji se nisu vraćali. Čula se samo rafalna paljba. Drugi dan su pročitali Reneovo ime, odveli ga na saslušanje i više se nije vratio, rekao je Robert.

Veselog, i svestranog brata više nikada nije vidio. Završio je u Sremskoj Mitrovici. Nakon 36 dana s prvom razmjenom vratio se u Hrvatsku. S majkom je godinama neumorno tragao za Reneom. Došla je i mirna reintegracija, ali nikakvih informacija nije bilo. Trag mu nije pronađen jedanaest godina, do studenoga 2002.

– Našli su masovnu grobnicu gore na Novom groblju Uzeli su krv meni i mami i na osnovu DNK analize našli Renea, rekao je te dodao: Mama je psihički bila bolja jer je prestala nešto iščekivati. Prestalo je ono sad će, sad će se njega naći, on će se pojaviti…

Robert je obnovio obiteljsku kuću. U dnevnoj sobi slika pokojnih – majke i Renea. Kad je smaknut u vukovarskom Veleprometu, bile su mu 33 godine. Njegovo je posljednje počivalište na braniteljskom groblju u Vukovaru, gradu za kojim je toliko čeznuo i o kojem je pisao. U spomen na Renea Tomislav Marijan Bilosnić pokrenuo je Međunarodne haiku susrete.

Bista Renea Matoušeka, haiku pjesnika vukovarskih čežnji i nadanja sad je u predvorju Hrvatskog doma. Pred njom se održava sav onaj kulturni život, sve predstave, koncerti, književne večeri u kojima bi Rene uživao – samo da je još ovdje. Ali, nije…, piše HRT.