Bogdanovci su svakako jedno od mjesta u Hrvatskoj koje je najviše dalo za stvaranje neovisne i slobodne Hrvatske. Bili su štit grada Vukovara. Dovoljno je reći da je iz ovoga sela ubijeno ili se i danas vode kao nestali 89 mještana. 

Dana 10. studenoga 1991. u ruke JNA potpomognutim fašističkim četničkim milicijama pada herojsko selo pored Vukovara – Bogdanovci.

Bogdanovci su bili selo-simbol otpora neprijatelju. Zbog izuzetne hrabrosti branitelja i junačke obrane Bogdanovci su postali poznati širom Hrvatske kao zadnji štit obrane Vukovara.

Tuga i plač su tih dana bili u mnogim domovima Hrvata jer se predosjećala velika katastrofa u Vukovaru. Prethodni događaji, razaranja i ubojstva civila širom Hrvatske nagoviještala su tragediju u hrvatskom gradu na Dunavu.
U Domovinskom ratu tijekom opsade Vukovara, jedina veza Vukovara sa svijetom bio je “kukuruzni put” prema Vinkovcima ,  preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra.

Padom Marinaca u listopadu 1991., Bogdanovci su ostali jedina oaza u vukovarskoj općini koja je (uz Vukovar) pružala otpor osvajaču.

Od 19. listopada 1991. bila je posve presječena veza između Bogdanovaca i Vukovara. Satnija 204. brigade Zbora narodne garde, koja se nalazila u opkoljenim Bogdanovcima, potom sasvim samostalno uz pomoć lokalnih domoljuba odolijeva napadima srpske vojske.

Unatoč višemjesečnoj hrabroj obrani u kojoj su sudjelovali mještani, pripadnici policije, Zbora narodne garde, te HOS-a, Bogdanovci, mjesto od nekoliko stotina stanovnika, bilo je prisiljeno predati se pred agresorskom vojskom i četničkim parapostrojbama koji su iz više smjerova s više od tisuću i pol ljudi ušli u ovo gotovo 100-postotno hrvatsko mjesto.

Bogdanovci su svakako jedno od mjesta u Hrvatskoj koje je najviše dalo za stvaranje neovisne i slobodne Hrvatske.  Dovoljno je reći da je iz ovoga sela ubijeno ili se i danas vode kao nestali 89 mještana. Uz 89 stradalih Bogdanovčana ovdje je život izgubilo i 40 junaka iz cijele Hrvatske koji su im tih najtežih dana došli pomoći u obrani., piše Kamenjar

HOS-ova “Štafeta smrti”

Kako bi što uspješnije izvukli mještane, hrabri pripadnici HOS-a dolaze na gotovo suicidalnu, ali tada jedinu spasonosnu ideju. Kroz minirana polja kukuruza izmjenjivat će se na čelu kolone, a sve s ciljem da netko od civila ne bi aktivirao minu. Ovaj pothvat naknadno će se nazvati “HOS-ova štafeta smrti”. U njemu je sudjelovao Ivica Jurčan, 100%-tni invalid Domovinskog rata za koje je pravo čudo da je uopće živ.

“U izmaglici i mraku, naletjeli smo na minsko polje. Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja ostali smo ranjeni ležati. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca. A onda su počela umiranja teško izranjavanih suboraca koji su ležali usred miniranog polja. Najprije je preminuo Josip Knežević koji se, želeći se napiti vode, dopuzao do rijeke Vuke u kojoj se ugušio, a do jutra je preminuo Antunović, pa treći dan Ante Šarić… Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili…”, kazao je Jurčan i dalje tvrdeći da to nije najgore što se tada dogodilo.

Sam u minskom polju

Osmi dan naišao je jedan branitelj iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su se koliko toliko mogli oslanjati na noge pa ih je izvukao do Vinkovaca. Ostali su još Jurčan, Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Deveti dan proboja naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara.

“Poveli su Piđu i htjeli su i mene, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Nije mi bilo nikakve pomoći. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan”, priča o svojoj agoniji Jurčan.

Ovaj čudom preživjeli heroj ostao je ležati i tri dana nakon odlaska posljednjeg suborca Piđe. Ovako priča o svom dvanaestom danu koji je dočekao u polumrtvom stanju.

Na rubu života – dvanaesti dan

“Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što. Bio sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete, temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati. Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni.”

Kraj agonije

Tog dvanaestog dana Jurčan se poveselio skupini ljudi koja mu je prilazila i poveselio se spasu. Međutim, bila je to JNA… Odveli su ga u Marince u svoj štab i predali rezervistima i četnicima. Iako jedva živ, u jednom podrumu u Marincima je tri dana bio zatočen i svakodnevno mučen i premlaćivan. Nakon toga je prevezen u Sremsku Mitrovicu i zatočen u logor. U Srbiji mu je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksirana mu je lijeva ruka. Razmijenjen je 27. ožujka 1992. godine…, piše dnevno.hr