Unatoč prednostima koje je globalizacija donijela sa sobom, negativne stvari, kao posljedica koncepta neoliberalizma i profita koji je ušao u sve sfere života pa i zdravlje sve su očitije. Sve je veća diferencijacija između bogatih i siromašnih, sve više nezaštićenih, obespravljenih i ranjivih pojedinaca i sveprisutnija dehumanizacija koja ne postavlja pitanja ljudskog dostojanstva. A bez zaštite ljudskog dostojanstva današnji čovjek marginaliziran, što glasno što prešutno, slikovito rečeno ne plače, čak ni u onim trenucima kada gubi svijest od gladi, već plaće kada milost treba tražiti. To je ona priroda koja je iz njegove duše otela molitvu svim zvucima života, svemu što živi, blagozvučnosti tišine, Božjem šapatu prirode. Njegova nemoć porazan je osjećaj dostojanstva, kao unutarnjeg zahtjeva za poštovanjem. Ljudsko dostojanstvo ne može se izgubiti, niti ga bilo tko može oduzeti ili na bilo koji način umanjiti, međutim, može ga se gaziti, odbijajući ga poštovati. Obespravljeni položaj današnjeg čovjeka ne znači automatsko narušavanje dostojanstva, već njegovo dostojanstvo narušava spoznaja o sve većoj bespomoćnosti o kojoj uglavnom šutimo jer, kao ljudska bića teško sami sebi priznajemo kako nas je netko prevario. I upravo se o tome, kao čimbenicima rizika koji ozbiljno utječu na fizičko, mentalno i društveno zdravlje govori samo u tragovima. Naravno, sve navedeno, odnosno iznesena percepcija podložna je raspravi, a možda čak više Sokratovoj metodi postavljanja pitanja, umjesto tumačenja kako bi se otvorio prostor za različite perspektive, dovelo do zajedničkog dijaloga o današnjim vrijednostima i otvorio prostor naše svijesti o svim zabludama i iluzijama i razumijevanja dobra.
Unatoč samoj kompleksnosti pojma ljudskog dostojanstva i kroz povijest i filozofiju različitih pristupa, dostojanstvo pripada svima pa i onima koji nemaju dostojanstva u sebi i ne osjećaju potrebu da se prema njima tako i odnosi. Ljudsko dostojanstvo je neotuđivo, univerzalno i bezuvjetno, a gdje je bezuvjetnost nema mjesta kompromisima, nema etičkog vaganja. Ugrađeno u sve moderne ustave na njemu su temeljena sva ljudska prava koja se sve češće krše i koja su nerijetko zagrnuta u relativiziranje, ideje pod krinkom slobode i demokracije, što ozbiljno prijeti našem izričaju savjesti. Pravo na slobodu našlo se u grozomornoj hijerarhiji u kojoj jedni gaze druge, pravo na slobodnu trgovinu svelo se na izrabljivanje i osiromašivanje, pravo na zdravlje našlo se u procjepu između komercijalizacije znanosti i zdravlja, a jednakost i pravednost postale su poput slijepe zvijeri koja se sveti, ne razumijevajući ni kome ni zašto.
U doba globalizacije, prepoznavanje ljudskog dostojanstva i borba za zaštitu ljudskih prava postala je još složenija i izazovnija. Dok vlade i međunarodna tijela sve više provode zaštitu ljudskih prava, ozbiljne prijetnje i kršenja ljudskih prava su u porastu, što dovodi do apsurda i onoga što se protivi zdravom razumu.
Svjetski financijski kapital sve je više integriran, a bogatstvo sve više centralizirano u rukama financijskih elita i korporativnih institucija. Korporativni pluralizam uzrokuje sve veće nejednakosti koje nepovoljno djeluju na demokratski proces. Ostvarivanje socijalnih i ekonomskih prava postaje sve teže, a moralno, etičko, duhovno je sve više marginalizirano. Transhumanizam, korištenjem tehnologije želi modificirati i poboljšati ljudske spoznaje i tjelesne funkcije, šireći sposobnosti i kapacitete izvan bioloških ograničenja i stvoriti hibridnu humanoidnu vrstu nastalu spajanjem čovjeka i stroja koja ima znatno povećanu inteligenciju, snagu i životni vijek. Gotovo da govorimo o utjelovljenu bogova. Nastavak filozofije nadčovjeka, od Darwinove organske evolucije gdje opstaju najjači, preko Nietzscheovog „nadčovjeka” i Zaratustre koji kritizira kršćanski nauk i koji na stupanj kulta iznosi sladostrašće i samoljublje. Farmaceutska industrija i dalje će se voditi tehničkim inovacijama i promjenama zdravstvenih potreba, posebno u segmentu personalizirane medicine koja, zbog iznimno skupe tehnologije neće biti mnogima dostupna. I znanost i zdravstveni sustav nisu pošteđeni i polako, zbog koncentracije kapitala i moći, sve veće prisutnosti tehnologije napušta humane i i socijalne aspekte. Zdravstveni sustav, gdje bi humanost trebala biti imperativ, postao je jedan od perspektivnih sektora koji se pokazao vrlo primamljivim jer može donijeti veliku zaradu. Bolnice su postale dio ekonomske robe koja dovodi do iskorištavanja prava javnog zdravstva. Uzimajući u obzir dobit i gubitak, isto im postaje priroda poslovanja. Sve će to dodatno ugroziti ekonomsku pravdu koja, već sada sve više ide u korist profita, a ne ljudi, a posljedično će ugroziti i socijalna prava pa tako i zdravlje i svi ti pokušaji uvođenja socijalne ekonomije, globalne strategije koja bi trebala osigurati bolje zdravlje za sve temelje se za sada se čine kao utopija.
U kontekstu svega navedenog može se govoriti i o nepristojnosti suvremenog društva koje se ne odnosi s poštovanjem i koje ozbiljno narušava temelje civiliziranog društva. Društvo koje nosi predznak pristojno trebalo bi biti na višem stupnju i izbrisati sve oblike ponižavanja, posebice institucijsko. Jedna od najgorih manifestacija nepristojnog društva, kako je to rekao Avishai Margalit je gubitak osjećaja srama. Nasuprot tome, pristojno društvo je ono koje osjećaj srama nije izgubilo i „čiji se članovi srame ponižavanja i zlostavljanja.“ (Pristojno društvo). Drugim riječima, ako vas netko poštuje neće vas ignorirati. Ako poštujete sebe nećete dopustiti da ljudi prelaze vaše granice. Jak je to osobni i društveni stup koji ako se zanemari osuđen je na propast. Neraskidiva je to veza razuma i srca, i svatko onaj tko to negira, zapravo negira činjenicu da se nakon što nam netko uzdrma dostojanstvo osjećamo loše. Takva je, recimo kozmogonija današnjeg svijeta. Ona ne znači, niti ljudska prava i dostojanstvo ne čine da svijetom kročimo neokrznuti, već da iz svega izvučemo najbolje.
Globalizacija nedvojbeno ima svoje prednosti na koje treba odgovarati, ali i spriječiti sve negativne pojave i utjecaje pa tako i kada se govori o medicini i zdravstvenom sustavu koji su pod sve većim utjecajem neoliberalnog kapitalizma i profita i koji sve više anuliraju empatiju, emocije i humanost. Neoliberalistički koncept slobodu pojedinca percipira kao njegovu potpunu odgovornost za učinjeno i upravo to pretjerano naglašavanje osobne odgovornosti povećava vjerojatnost pojave stigme za sve one koji odudaraju od globalnog koncepta zdravlja koji postaje gotovo ultimativan stil života. Zbog koncepta neoliberalizma i isključive odgovornosti pojedinca dolazi i do stalnih moralnih i etičkih dvojbi i dezorijentacije čovjeka pa tako i u zdravstvu gdje se počinje „igrati” između kulture života i kulture smrti.
Ono što se mora globalizirati jest pravda i pravednost na načine koji su vidljivi i opipljivi u životima naroda i zajednica. Pred nama je globalni izazov koji, prije svega poštuje i štiti ljudski život s ljudskim pravima i koji je na tragu razumijevanja etosa, a posljedično i samog djelovanja.
Cjelovitost čovjeka moguća je samo uz afirmaciju ljudskog dostojanstva, kao temelja političkih, ekonomskih socijalnih prava u kojem će hrana, voda, pristojna plaća, obrazovanje te zdravlje biti dostupno. Ljudska prava, dostojanstvo i zdravlje ne mogu uživati u okruženju propadanja moralnih i etičkih vrijednost i sve većeg nezadovoljstva jer ljudska su prava izraz ljubavi prema svakome i izraz cjelovitosti i punine ljudskog dostojanstva, nedjeljiva i međuovisna. Ili kako je to rekao bivši bivši glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Annan: „Ljudska prava su ono što nas čini ljudima. To su načela po kojima stvaramo sveti dom za ljudsko dostojanstvo…”
Međutim, ne možemo odgovornost stalno tražiti u drugima, već se mora kontinuirano raditi na sebi, stjecati znanja, uzdignuti se na višu razinu prosuđivanja, imati što jasniju viziju onoga što se događa, probuditi se i razumijevati kako današnja realnost funkcionira. U protivnom bi naša sloboda izbora, upravljanje vlastitim mislima i vlastitim životima mogla, metaforički rečeno postati priča o nestalim godišnjim dobima, što će ostaviti još dublje posljedice na zdravlje.
Dostojanstvo znači samopoštovanje i poštovanje drugih. Ni društvo ni pojedinac nemaju pravo gaziti naš unutarnji socijalni zahtjev za poštovanjem. I kad se to dogodi, jer neminovno je, sjetimo se: ” Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji da ga pohodiš? Učinio si ga malo manjim od sebe, odjenuo si ga u dostojanstvo (dignitas).”
Svijet ne treba pogaženo dostojanstvo, već načela novog morala budućnosti, baš kao Aristotelova tragedija koja prolazi faze i u konačnici dovodi do blagostanja.
Piše: Snježana Nemec/ Demos Media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
