Fenomen medikalizacije započet ću s jednim u nizu primjera s kojima se navjerojatnije svatko od nas barem jednom suočio, samo je pitanje koliko je istog bio svjestan, imajući u vidu stalne zahtjeve društva koji se pred čovjeka postavljaju i kroz koja je čovjek razvio sklonost brzim rješenjima, kao i samu promjenu mentaliteta, odnosno društveno-ekonomski habitus, kao obrazac predodžbi što ga svako društvo postupno ustrojava i u kojem nitko više ne želi patnju, već tabletu koja će istu eliminirati. S druge strane treba biti i svjestan da se u osnovi radi o medikalizaciji društvenih problema koji su politički i kolektivni, a koji su stavljeni pod kapu individualnih i medicinskih problema.
U fazi menopauze, kao prirodnog procesa svake žene odlazak kod ginekologa otvorio je zabrinutost i određena etička pitanja. Na upit liječnika kako se osjećate i odgovor – Dobro, osim povremenih, ponekad i neugodnh valunga, posebno tijekom noći, slijedi protuodgovor, odnsosno savjet – Zašto bi to trpjeli kad je medicina toliko napredovala. Preporučujem hormonalne tablete koje će vam produljiti kvalitetu života i nema potrebe da patite. Na pitanje, zar se organizam zbog smanjenja koncentracije etrogena neće vremenom naviknti na novo stanje i konstataciju da se to polako i primjećuje, odgovor je bio potvrdan, uz dodatno ali.. Navedeni primjer, koji se od strane liječnika tada projicirao na nemali broj žena u menopauzi, potvrđuje sve veću potrebu pacijenata da se inforimiraju ili da budu zdravstveno pismeni kako bi sve završilo s boljim ishodom, da se vremenom usvojio lakši pristup rješavanju simptoma, da je menopauza medikalizirana kao bolest i da se kao takva počela i tretirati kao medicinski problem, što bi u osnovi bila i sama defincija medikalizacije te da ista nije ograničena samo na bolest, već i na “poboljšanje” zdravlja. Ovo potonje otvara i etičko pitanje oglašavanja koje svakodnevno gledamo i koje teško da je objektivno i da ima svrhu racionalne farmakoterapije, kao i pitanje potrebe podizanja etičke svijesti, od farmaceutskih proizvođača, zdravstvenih djelatnika do konačnog korisnika. I kroz samu povijest medikalizacije pokazalo se da su mnogi primjeri bolesti bili pod snažnim utjecajem marketinških nastojanja, uključujući uobičajene kronične bolesti poput hipertenzije, dijabetesa, visokog kolesterola i osteoporoze (Greene, 2007.; Moynihan i Cassels, 2005.). Primjera radi, krvni tlak koji je nekad bio smatran unutar normalnog raspona postao je visok.
Vrlo čest primjer medikalizacije na globalnoj razini je ADHD u školama. Umjesto stvaranja inkluzivnih i različitih okruženja za učenje koje djeci s ADHD-om mogu pomoći u učenju, često se smatra da je lakše pretjerano liječiti djecu koja izgledaju hiperaktivno i s deficitom pažnje. Kada govorimo o prosvjetnim djelatnicima, isti često ne razumiju ovaj poremećaj i u korelaciji s tim nerazumijevanjem ne poduzimaju se ni potrebne mjere unutar škole Naravno, postoje i drugi primjeri za koje se smatra da je došlo po prekomjerne medikalizacije, poput depresije, gdje se umjesto psihoterapije, prilagodbe načina života ili holističkih tretmana, depresija medicinski dijagnosticira i pacijentu se kao prva opcija propisuju lijekovi. Mnogi psihijatri na svijetu ukazivali su i ukazuju na ovaj problem pa tako je i naš uvaženi psihijatar Robert Torre, čije izjave je struka nerijetko doživljavala kao opasne rekao: “Jedna od mana naše struke je da smo ipak mi doveli do fenomena hiperdijagnosticiranja. Unazad zadnjih pedesetak godina mi smo izmislili nove bolesti, da postoji petstotinjak novih poremećaja. Tako da smo u opseg psihičkih poremećaja uveli jedan velik broj pučanstva. Tako da je onih koji su normalni sve manje i manje, odnosno čovjek gubi pravo na svoju osobnost, na način na koji on to hoće. I da ga nitko na osnovu toga ne može sankcionirati, kažnjavati, kategorizirati. U svojoj doktorskoj tezi Zola Carr izjavljuje kako „psihijatrijska epidemiologija ukazuje na rastuće razine psihološkog stresa, anksioznost među srednjoškolcima, kliničke depresije, osjećaj bespomoćnosti u studentskoj populaciji i stope posttraumatskog stresa među civilima… Medikalizacija govora o ovim pojavama učinila je „mentalno zdravlje“ neupitnom svetinjom kojoj se klanja cijeli politički spektar…U eri Prozaka i njegovih kritičara, razvoj psiholoških znanosti predstavlja se kao sukob između biološkog i psihološkog shvaćanja mentalnih poremećaja…Stvaranje i institucionalno širenje psihijatrije bili su mogući jedino uz izdašnu financijsku podršku industrijskog kapitala, prije svega Rockfeller zaklade. Zbog toga je priča o porijeklu psihijatrije u stvari priča o industrijskom kapitalu koji investira dio svog zapanjujućeg profita – ne u proizvodnju dobara, već u institucionalizaciju novog obrasca znanja koji osigurava konsenzus o medicinskoj prirodi društvenih bolesti.”
Tu je i globalna medikalizacija starenja, kao prirodnog procesa, gdje se bore počinju tretirati kao nešto nepoželjno i neprihvatljivo te se sustavno propagiraju i provode kozmetički preparati i zahvati. Medikalizacija sramežljivosti koja se počela tretirati kao anksiozni poremećaj koji dovodi do konzumiranja lijekova, a ne kao osobina ličnosti. Globalna pretilost koja ne rješava temeljne uzroke pretilosti kroz promjene načina života i obrazovanje, već se često liječi lijekovima za mršavljenje, kirurškim zahvatima i drugim medicinskim intervencijama. Jedan od raširenih primjera je uporaba faramceustskih proizvoda koji pomažu muškarcima za poboljšanje njihove seksualne funkcije, bez prethodnog kliničkog dijagnosticiranja.
I niz je tu još primjera, od kojih su izdvojeni možda najprisutniji, međutim kontroverzno pitanje medikalizacije smrti sve je više u fokusu, a isto je posebno došlo do izražaja tijekom pandemije COVID-19 kada su ljudi umirali u bolnicama, bez mogućnosti da prije smrti budu u kontaktu s najbližima. Kao danas sjećam se izjave jedne gospođe kojoj je suprug umro i koja je izjavila kako joj je bilo najteže što se nije mogla pozdraviti sa suprugom. Taj oduzeti trenutak bio je trenutak patnje za oboje. Naime, ovo povezivanje pandemije sa medikalizacijom smrti na tragu je identifikacije ključnih elemenata ovog fenomena od strane povjerenstva Lancet koje navodi kako se smrt češće događa u bolnicama nego u domovima te kako isti prati uzaludan i neprikladan medicinski tretman iz koje su obitelji i zajednica isključeni. Naravno, radi se o fenomenu koji je, itekako podložan raspravi, međutim onaj dio koji govori o apsurdu je neupitan i u kojem, s jedne strane ljudi u zemljama s niskim dohotkom, iako im se može pružiti pomoć svakodnevno umiru jer si ne mogu priuštiti zdravstvenu skrb, a s druge strane njihova suprotnost govori o prekomjernoj zdravstvenoj skrbi. Postavlja je i pitanje kako medikalizacija smrti može biti loša ako se nekom produljava život. Naravno, da će se zdravstvena skrb pružati do kraja, međutim uvijek je tu pitanje ravnoteže i uplitanja u prirodni proces i kako smo već rekli izoliranja od obitelji i prijatelja, čime se povećava patnja i jednih i drugih jer sve se događa u bolnici. S druge strane povjerenstvo ističe i trošenje resursa koji bi se inače mogli koristiti za zadovoljenje drugih potreba. Visoki troškovi ovih intervencija mogu opteretiti obitelji i zdravstveni sustav u cjelini. U zemljama s visokim dohotkom, između 8-11% godišnjih izdataka za zdravstvo troši se na manje od 1% ljudi koji umru u toj godini. Što je još važnije, kada su obitelji i zajednice po strani u procesu umiranja gubimo ono što povjerenstvo naziva “vrijednošću smrti” – darom brige za umiruće, koji nam daje zahvalnost za život i jača odnose. https://lowninstitute.org/how-death-became-medicalized-and-what-we-can-do-about-it/
Kao posljedici medikalizacije, uglavnom se pripisuje razvoj znanosti i tehnologije, uspon biotehnologije i komercijalni i tržišni interesi. Otvaraju se i etička pitanja medikalizacije, odnosno pitanje savjesti i slobode. Naime, ako nešto postaje gotovo ultimativan stil života, poput kvalitetnog i zdravog života, otvara se i pitanje slobode čovjeka i njegovo pravo na neovisno djelovanje kroz koje ne želi prihvatiti ultimativne zahtjeve ili jednostavno sa sumnjom promatra iste. Neoliberalistički koncept slobodu pojedinca percipira kao njegovu potpunu odgovornost za učinjeno i upravo to pretjerano naglašavanje osobne odgovornosti povećava vjerojatnost pojave stigme za sve one koji odudaraju od ovakvog globalnog koncepta zdravlja. Individualizam i ideologija osobne odgovornosti mogu ozbiljno potkopati društvene napore da se poboljša zdravlje, primjerice putem programa izgradnje kapaciteta u zajednici koji koriste umjetničke, sportske, kulturne, obrazovne i slične programe za izgradnju otpornosti i “zaštitu” ljudi i zajednica od otuđenosti, dosada i rastrojenosti.
Imajući u vidu, da zbog ogromne količine vremena i novca koje farmaceutske i biotehnološke tvrtke ulažu u svoje proizvode i koje su odlučne iste prodati što većem broju kupaca pa čak i uz prisutne nus pojave, postavlja se pitanje koliko su nam svi ti lijekovi potrebni, što je sa savjesti, odnosno njenim glasom koji preispituje svoje postupke kada se govori o dobrobiti i sigurnosti pacijenata. Ili ako navedeno povežemo s izjavama nekih autora: Većina medikalizacije, dakle izgleda kao da je samo podmazivanje za kotače “farmaceutikalizacije” Williams et al., 2011.). Rose, također navodi: „U isto vrijeme, razvila se nova globalna bioekonomija u kojoj zdravlje, bolest i drugi vitalni procesi postaju mjesta poduzetništva, kapitalnih ulaganja i izvora bogatstva. Na rezultirajućem medicinskom tržištu, farmaceutske i biotehnološke tvrtke nude nove tehnologije vlastitog bivstva koje obećavaju pomoći pojedincima da poboljšaju svoje kapacitete i ostvare svoje težnje, kao i da liječe svoje bolesti.” Međutim, bilo kakva odgovornost koja bi se eventualno i preuzela od strane farmaceutske industrije pa i države koja ima velike koristi od iste stavila bi se pod kapu zdravstvene dobrobiti, ali i slobode izbora svakoga od nas te s pozicije ekonomije, gdje se mnoge teorije ne mogu pobiti.
Medikalizacija nije ograničena samo na bolest, već i na takozvano poboljšanje zdravlja, kroz koje se lijekovima svakodnevno nude rješenja, kroz prisutan koncept zabrinutosti od rizika obolijevanja, čime je zdravlje komodizirano, odnosno ljudi pa i sam identitet se pretvaraju u potrošačku robu, čime smo svi u opasnosti od rizika, a sam globalni koncept zdravlja čini se sve neumjesnijim. Takvim pristupom medikalizacija za sobom ostavlja društvene posljedice, dolazi do stavljanja svih u istu ravan čime se, s jedne strane anuliraju razlike među ljudima, a s druge strane umanjuje društveni i politički kontekst.
Hoće li se fenomen medikalizacije smanjivati, imajući u vidu njen početni entuzijazam i vjerovanje u dobrobit za sve, sve važniju ulogu pacijenata ili će se još više radikalizirati, ostaje za vidjeti. Međutim, prema zdravstvenim kretanjima, depresijom koja postaje sve zastupljenija, kao globalni zdravstveni problem, činjenice da kampanje za promicanje kognitivne bihevioralne terapije dovode do suprotnosti, odnosno do sve veće konzumacije antidepresiva, realnije je govoriti o progresivnom nastavku medikalizacije.
Piše: Snježana Nemec/ Demos Media
OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE
