Upoznao sam violinista. Bio je slijep.
Ali on reče: “Sine, život je lijep!”
Malo sam se zbunio;”Je li stvarno lijepo?!”
Vidjet ćeš, sine, kad budeš slijep!

Gustav Krklec

Sam pojam duhovnosti različito se definira, od autora koji duhovnost vide kao prirodni fenomen, kroz koji čovjek traži povezanost između sebe i više sile, kao potragu za univerzalnom istinom i otkrivanjem smisla u svijetu koji ih okružuje do definiranja duhovnosti, kao dinamične stvarnosti koja stalno istražuje nešto novo i traži širi smisao života. Iako se definicije razlikuju zajedničko im je čovjekovo osobno traganje za odgovorima na pitanja života, smrti, smisla i postojanja i koje može biti otvoreno za transcedentno, izvan naše svijesti ili ono što je, ako općenito govorimo s onu strana svijeta. Sekularizacijom društva, iako se preklapaju pojam religije i duhovnosti se razdvaja. Religija više nije normativna i većina autora navedeno podržava, navodeći da religija ima svoju institucijsku komponentu. Iako su pojmovi religije i duhovnosti slični nemaju isto značenje i najbolje da se poslužimo riječima fra Marinka Pejića koji kaže kako je duhovnost ljudska potraga za onim što nadilazi ljudsko i koje može biti otvoreno za onostrano ili transcendentno, dok se religija temelji na Apsolutnom koje nadilazi subjektivnost, u kojemu čovjek osjeća ovisnost i uz koje nastoji pristajati tražeći u Njemu puninu svoga života.

Radi se, uistinu o kompleksnom pitanju koje se stalno pod nekim preispitivanjem i iskušenjima, o nečemu što nije opipljivo i što nadilazi ljudsko u čovjekovoj potrazi za odgovorima i prema kojem osjećaš poštovanje, jer duhovna je dimenzija neograničena. Ona postavlja i pitanja na koje čovjek još ne pronalazi odgovore – Određuju li se ciljevi izvan granica zemlje, a čovjek ovdje može samo malo podignuti zavjesu koja nas odvaja od tajni višeg svijeta. Jesu li ljubav i patnja čovjeku dani da bi uživao u njima i da mu razum i napori pomognu da iz njih izvuče što više sreće i što manje muke ili su, ipak dani da u čovjeku izazovu one duhovne snage koje pomažu da stvara drugi svijet.

Kada za nekoga kažemo da je produhovljen, iako nije jednostavno donositi takvu procjenu, tada mislimo na nekoga tko je na stalnom putu pročišćavanja uma i srca, putu dosezanja ljubavi koja ne osuđuje nego prihvaća, putu posvećenosti prema drugima, putu koji oslobađa pojedinca opsesije samim sobom i vlastitim identitetom, putu na kojem se čovjek othrvao fizičkom, moralnom i metafizičkom zlu i obgrlio Dobro, kao dužnost svakog pojedinca i kao uvjet dobrog zdravlja, života i suživota. Kad se kaže „na stalnom putu” doslovno se tako i misli jer taj put i ljudska potreba za cjelovitošću nikada ne završava i nikada nije uzaludna.

Kada govorimo o duhovnom zdravlju, zapravo govorimo o dimenziji ljudskog blagostanja koja integrira tjelesno, emocionalno, mentalno i socijalno zdravlje i uspostavlja ravnotežu između fizičkih, psihičkih i društvenih aspekata ljudskog života. Drugim riječima, duhovnost daje osjećaj svrhe i smisla života, uspostavlja mir u nama, nadahnjuje naše misli, uči nas kako i otpustiti misli i emocije, pomaže u nošenju sa stresom, jača samopouzdanje i samopoštovanje, potiče na bolje odnose sa samim sobom i s drugima. Duhovnost nas možda neće moći izliječiti, ali nam može pomoći da se nosimo s boli i patnjom koje prate bolest. Ako uspijete postići unutarnji mir, svom tijelu možete dati više snage za ozdravljenje.

Bolest i patnja oduvijek su stavljali na kušnju ljudski život i ljudsku ograničenost, međutim bolest je stanje u kojem čovjek nerijetko spoznaje što znači biti čovjek u svojoj punini. Počinje i razumijevati da je sva ta ljudska potraga za smislom besmislena jer smisao je već tu, s našim samim postojanjem i s nama kao tvorcima života koji ovdje na zemlji imamo puno toga za učiniti. Čovjekova sve veća udaljenost i od slutnje i predosjećaja, kao otkrića koje se razvija iz ljudske duše u bolesti postaje sve bliža. Srce i duša postaju sve otvoreniji jer ljudski razum je često nemoćan razumjeti što se događa. Bolest predstavlja duhovni izazov i za većinu ljudi isti znači traženje, sazrijevanje i nadilaženje samog sebe. Onaj manji dio ima drugačije stanje duha, duha koji se povlači u sebe i krivi sve oko sebe i taj bijeg od patnje i stvarnosti ne vodi putu ozdravljenja ili olakšavanja. Kroz bolest dolazi do spoznaja koje zdravlje, kao najveće bogatstvo u ovom zemaljskom užurbanom ludilu nije dopuštalo. Na tom putu traganja za suštinom, sve ono što je bilo značajno može u potpunosti postati periferno, a sve ono što u svakodnevnom životu činilo nebitno i što se nije primjećivalo može postati odlučujuće. Sve, i veliko i malo i radost i bol i život i smrt kroz duhovni put vraćaju se u svijet tišine u kojoj nema mjesta burama, ka svom izvoru u kojem se proturječnosti gube i postaju harmonični dijelovi blagodatne cjeline. Zato se kaže da je bolest blagoslov, ako se tako odnosimo.

Iako duhovnost još uvijek nije dio zdravstva i zdravstvene skrbi ona je tu, sve prisutnija i sve priznatija, u smislu pozitivnog utjecaja na zdravlje. Mnoge studije pokazale su pozitivan utjecaj duhovnosti i religije na tjelesno i mentalno zdravlje. I Svjetska zdravstvena organizacija uključila je duhovnost, religiju i osobna vjerovanja u osnovne segmente kvalitete života, a zdravstveni djelatnici, iako pritisnuti problemima u zdravstvu, samom medicinskom profesijom i modelom liječenja, sve više se razvijaju svijest o potrebi duhovnosti i empatije u procesu izlječenja ili lakšeg podnošenja bolesti. Ili kako je to rekao Voltaire: „Umjetnost liječenja sastoji se u tome da održavamo pacijenta u dobrom raspoloženju dok tijelo prirodno liječi bolest.” Međutim, kod uključivanja duhovnosti i religije u liječenje treba biti oprezan jer postoji niz opasnosti koje mogu dovesti do krivog liječenja ili čak izostanka istog.

Esencijalno pitanje koje se postavlja je kako postići duhovnost u ovom suvremenom i dinamičnom društvu koje nas, s jedne strane melje svojim stalnim zahtjevima, a s druge umrtvljuje i oslobađa od razmišljanja jer se istina se sve češće servira u gotovom obliku. Kroz stalne promjene koje obilježavaju suvremeno društvo, njegovu međusobnu povezanost i društvenu uvjetovanost vrijednosti se mijenjaju i teško ih je slijediti, stabilnost za koju se čovjek nekada mogao uhvatiti nestaje, a nemir i nesigurnosti postaju raspoloženja koja prevladavaju u suvremenom društvu. Neokapitalizam koncentrira bogatstvo i moć, socijalne razlike postaju sve veće, trošenje guši svaku ljudsku autentičnost, kritička svijest se razara, pojedinac se stavlja u procjep između stvarnosti i iluzije, odvaja se od zajednice i postaje sve usamljeniji, a egoizam se stavlja na stupanj kulta. Postajemo sve manje empatični, sve više narcisoidni, bez razmišljanja o drugima i sve manje duhovni. Ljubav se sve više zatire, a u duhovnoj dimenziji ljubav je put ka spoznaji viših tajni, put oslobađanja i izazov bačen razumu. Bez ljubavi nema sreće, bez sreće i ispunjenosti nema zdravlja i samo je pitanje vremena kad će čovjek oboljeti.

Sagledavajući svu dosadašnju kompleksnost suvremenog društva, čini se da budućnost nikad nije bila izvjesnija, imajući u vidu da je svijet duboko prožet i transformiran tehnologijom i da se ozbiljno mijenja način komunikacije i ponašanja. Društveni i individualni identitet mogao bi se suočiti s krizom i pitanjima „tko smo mi”, odnosno „tko sam ja”, što radimo i kako se ponašamo. U neizvjesnosti, poprilično je izvjesno da se stvara generacija koja se odvaja od stvarnog svijeta i koja uživa u uzbuđenju tehnološki generiranog trenutka, s naglašenim individualizmom i izostanku racionalno – duhovnog, odnosno izostanku duhovnog zadovoljstva.

„Zarobljeni“ u svijetu privida ne vidimo kako je većina onoga što smatramo istinom rezultat je utjecaja vanjskog svijeta. A spoznavanje započinje prije svega uklanjanjem iluzija. Kao da vam ovisnik o alkoholu ili drogi kaže – Nitko ne može zauvijek biti zarobljen u trenutku užitka. Prije ili kasnije, morat će sići.

Čovjek, sve više svjestan svijeta u kojem živi sve više teži duhovnosti i svemu što nije ograničeno i zemaljsko, iako je ta težnja nerijetko površna i trendovska, uslijed zaglušujuće buke modernog svijeta u kojem čovjek nije u stanju čuti unutarnji glas koji odzvanja u njegovoj duši i koji otkriva smisao. Pritisak socijalnosti i utjecaj industrijskog života doveli su, s jedne strane težnju čovjeka da se oslobodi od okova pritiska, a s druge strane svijest o bespomoćnosti pred zakonima života koje nije on ustanovio i na koje ne može utjecati. Međutim, u prijelaznim trenutcima povijesti kad je čovjek nemoćan sagledati njene zakone, zato što stare predstave ne odgovaraju tijeku života, a nove nisu osvojile vladajuće mjesto i nisu stekle potrebnu jasnoću, u takvim trenutcima čovjek je sklon baciti se u zagrljaj duhovnog i tražiti odgovor na pitanja i sumnje koje ga muče.

Čini se da dolazi vrijeme kada će naše duše spoznavati jedna drugu, bez posredovanja naših osjećaja ili kako je to rekao Maurice Maeterlinck: „ Nema sumnje da oblast kojom duša vlada postaje svakim danom šira. Danas je ona mnogo bliže našem vidljivom biću i u svim našim postupcima uzima sve više udjela nego prije dva ili tri stoljeća. Može se reći da se mi približavamo duhovnom periodu.”

Piše: Snježana Nemec/Demos media

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE