Reakcije na djelo „O čemu šutim kada govorim o drkanju“ u kojem autorica Maja Urban opisuje samozadovoljavanje autističnih dječaka ne prestaju pristizati. Iako autorica navodi da se radi o fikciji, slučaj je predan DORH-u .

Oglasio se stručni žiri koji je djelo plasirao u finale natječaja, a prikupili su iz Jutarnjeg lista i stavove umirovljene dječje pravobraniteljice Ljubice Matijević-Vrsaljko, Komore edukacijskih rehabilitatora te Društva hrvatskih književnika, piše Jutarnji list.

– Autorica Maja Urban na temu ovogodišnjeg natječaja odgovorila je književno uobličenom pričom: glavna junakinja (a ne autorica!) govori u zrcalo o svome tjeskobnom iskustvu u radu s autističnom djecom, pripremajući se za usmeno testiranje za novi posao – napisali su u priopćenju.

Objašnjavaju da članovi žirija (Goran Vojnović, Laura Marchig i Tea Tulić) ne znaju tko su autori tekstova te ih prosuđuju isključivo prema njihovoj književnoj vrijednosti. Mjesec dana nakon objave priče na mrežnim stranicama manifestacije primili su poziv iz Ureda pravobraniteljice uime roditelja i Centra u kojem je autorica, kako kažu, volontirala. Problematična priča odmah je uklonjena sa stranice.

– Sloboda književnog stvaralaštva, autorska invencija i hrabrost u otvaranju novih tema, vrijednosti su koje podupiru članovi žirija. U ovom slučaju, međutim, članovi žirija složni su u tome da je autorica pogriješila u književnom pristupu ovako osjetljivoj temi i prešla etičku, moralnu i pravnu granicu koja štiti djecu općenito, a pogotovo djecu s teškoćama u razvoju – poručili su.

Odlučeno je da priča neće dobiti mjesto u godišnjem zborniku te su stava da pravosudni organi moraju donijeti odluku o tome na koji su način povrijeđena prava djeca. Ironično, međunarodni susreti Forum Tomizza, u sklopu kojih je organiziran i natječaj, tvrde da se zalažu za “temeljne društvene vrijednosti kao što su dijalog, ljudska i manjinska prava, tolerancija, solidarnost i empatija prema Drugom i Drugačijem”.

Ljubica Matijević-Vrsaljko, prva hrvatska pravobraniteljica za djecu i umirovljena odvjetnica, smatra da je u ovom slučaju do povrede prava djeteta došlo na krajnje odiozan, ogavan i zastrašujuć način.

– Prema dostupnim podacima radi se o 38-godišnjoj ‘književnici‘ koja je po obrazovanju profesorica latinskog i mađarskog jezika, a za sebe navodi da ‘zna neke čudne jezike koji ovom društvu više ne trebaju nego što trebaju, pa se više bavi sportom nego što piše, čita ili prevodi‘. Činjenica da je umjetničku inspiraciju pronašla u autističnoj djeci iz Centra za autizam koja ondje borave zbog odgoja, obrazovanja i rehabilitacije je zastrašujuća – rekla je Matijević-Vrsaljko.

Već samim nazivom djela “O čemu šutim kada govorim o drkanju” i korištenjem njihovih autentičnih imena na najgrublji način, tvrdi odvjetnica, krši pravo djece na zaštitu privatnosti i dostojanstvo u cjelini. Dodaje da se ne slaže ni s mišljenjem jednog od naših poznati autora koji je izjavio da autonomija teksta sve dopušta.

– Mislim da je Andrić zapisao: ‘Dođu tako vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.‘ Cijeli slučaj je bolestan i protupravan, ne vidim nikakvu umjetnost u tome. Bi li se na isti način pravdali da se radi o snimanju dementnih, inkontinentnih i obnaženih staraca u pelenama? Kršenje prava postoji iako djeca možda ne znaju čitati i pisati – objašnjava bivša pravobraniteljica za djecu.

Tvrdi da društvo treba zaštititi upravo one koji su maleni, nemoćni, bolesni ili se ne mogu sami braniti, a postupanje državnog odvjetništva i suda, ako do njega dođe, pratit će s velikim interesom.

– Ne može se reći da nema pravnih mogućnosti, od kaznenog djela povrede djetetovih prava do kaznenog djela povrede privatnosti djeteta, kao i kaznenog djela neovlaštenog snimanja. Zaštita privatnosti djeteta uređena je cijelim nizom nadzakonskih propisa – zaključuje Matijević-Vrsaljko.

Kad se na stranu stave zakonski akti, postoje i etički kodeksi koji se primjenjuju u radu s djecom s poteškoćama u razvoju. Kako je za Jutarnji objasnio predsjednik Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora Zlatko Bukvić, člankom 20. edukacijski rehabilitator obvezuje se na čuvanje profesionalne i poslovne tajne te zaštitu identiteta korisnika.

– Edukacijski rehabilitator dužan je čuvati profesionalnu tajnu kojom se smatra sve ono što edukacijski rehabilitatori saznaju o korisnicima i njihovim roditeljima/zakonskim zastupnicima u okviru pruženih usluga. U navedenom slučaju radi se o nestručnoj zamjeni koje su čest slučaj u ustanovama odgoja i obrazovanja uslijed nedostatka stručnog kadra. Dotična ne krši Etički kodeks edukacijskih rehabilitatora jer ona to i nije – tvrdi Bukvić.

Po njegovu mišljenju, autorica bi trebala prekršajno i kazneno odgovarati jer je obznanila identitet djece i tako povrijedila njihova prava i dostojanstvo. Uputio je apel dječjoj pravobraniteljici i pravobraniteljici za osobe s invaliditetom da iskoriste svoje pozicije za postupanje u slučaju.

Predsjednica Društva hrvatskih književnika Hrvojka Mihanović-Salopek smatra da tekst nije nikakvo književno postignuće, nego slučaj kojim bi se trebala pozabaviti dječja pravobraniteljica.

– Zgranuta sam tekstom koji se iživljava prikazujući bolesnu djecu s poremećajem autizma. Nakon ovog teksta pitam se gdje su nestale granice pristojnosti, svijest o vrijednosti svakog čovjeka, osjećaji solidarnosti i međusobnog pomaganja. Svi ljudi u ranjivim situacijama, a posebice djeca, zaslužuju posebnu skrb – rekla je Mihanović-Salopek.

Smatra da bi se defektološkim radom trebale baviti osobe koje imaju smisla za pomoć drugima i visok stupanj humanosti. Prema djeci treba postupati s maksimalnim razumijevanjem i strpljenjem, oni koji to ne mogu, kaže, trebaju dati otkaz i prepustiti mjesta sposobnijima, piše Jutarnji list.