Stančić u kojem nisu smjeli živjeti sada im mora biti dovoljan: Mlada djevojka ostala nepokretna i bez pomoći sustava

Stančić u kojem nisu smjeli živjeti sada im mora biti dovoljan: Mlada djevojka ostala nepokretna i bez pomoći sustava

Kad je bila mala, Marinela i brat završili su u domu jer im socijalna služba nije dozvolila da s bakom žive u stanu od 25 kvadrata. Isti taj stan sada im mora biti dovoljan jer je Marinela nakon moždanog udara ostala nepokretna i potpuno ovisna o tuđoj pomoći. Priču o njezinoj borbi napravila je reporterka Provjerenog Ema Branica.

Marineli je njezina hrabra baka Rada cijeli život bila čvrst oslonac, pa i sad kad joj je život servirao najgori scenarij dosad – moždani udar.

“Možete misliti kako je to teško gledati. Mijenjala bih se s njom da mogu”, rekla je Rada.

Njih dvije i Marinelin brat žive u stanu od 25 kvadrata koji im nije bio izbor, već nužda. Nakon bolnice i šest mjeseci provedenih u Krapinskim toplicama, za Marinelu je pronađeno jedno mjesto u ustanovi, ali je to otkazano kad su shvatili da se radi o zahtjevnoj pacijentici od svega 28 godina.

Marinela je tako završila sa 71-godišnjom bakom. Hrani se uz pomoć sonde i potrebno joj je aspirirati sekret. Kako se hrani i kako s aparatom za aspiraciju, baki nitko nije pokazao pa se sama morala snaći. Zajedno su od 22. kolovoza i Marinela od tada nije dobila ni fizioterapiju ni logopedske vježbe. Baka je pokušava dizati što više jer su joj se počele otvarati dekubitalne rane.

“Nemam snage više. Mogla bih da sam mlađa, ali ja ne mogu toliko jer se previše iscrpim”, ispričala je Rada reporterki Provjerenog Emi Branici.

Život je od Marinele učinio borca

Marinela je donedavno bila mlada djevojka u naponu snage, nasmijana i vedra. Bila je frizerka koja je bila potpuno samostalna, živjela je sama, a život je od nje učinio borca.

“Tata je hrvatski branitelj i preminuo je. Mama je otišla. Ja ni ne znam gdje je ona sad, navodno je sad negdje na moru”, rekla je Rada.

Marinela ima i dvije godine mlađeg brata, dvojicu polubraće i život, govori baka, kakav djeca ne bi smjela imati.

“Znate vi koliko sam ja otplakala i suza prolila za njima? Kad su živjeli kod očuha vidjela sam da su gladni pa sam išla raditi i honorarno i privatno da imaju. Marinela je završila osmi razred i onda je pobjegla kod mene, a isto je učinio i brat”, napomenula je Rada.

Socijalna služba nije dopustila da djeca ostanu kod nje jer je i tada živjela u prostoru od 25 kvadrata pa su oboje završili u domu, ali su se po punoljetnosti vratili baki. Marinela se zaposlila, otišla u podstanare, a brat je ostao s bakom, studirao i zaposlio se da bi što više pomogao.

Međutim, kada su konačno odrasli i uspjeli krenuti onim sretnijim putem, dogodila se bolest – Marinela se samo srušila.

Tri tjedna se uopće nije budila i onda nam je doktor rekao da će tako i ostati”, ispričala je njezina baka te dodala: “Nekako se ona sama izborila za sebe. Odjednom je otvorila jedno oko pa je počela malo prste micati, pa drugu nogu, pa tako malo po malo. Onda su opet rekli da nema od nje ništa, ali evo ona se donekle se izvukla iz toga svega.”

Osuđena na život na neadekvatnom kauču

U veljači je iz bolnice prebačena u specijalnu bolnicu Krapinske toplice. Tamo je učinila prve korake, vježbala, napredovala. Specijalna bolnica navela je da pet puta tjedno treba ići na fizioterapiju, ali sva ta papirologija putem obiteljske liječnice sada čeka komisiju HZZO-a.

Sada se zajedno moraju snaći u stanu koji im, prema socijalnoj službi, nije bio dovoljan za život kad su Marinela i brat bili maloljetni. Stančić je to gdje nema mjesta ni za pelene, nema se gdje okrenuti. Baka ima 300 eura mirovine, a brat radi preko da bi pomogao baki, zbog čega je u trenutku snimanja priloga Provjerenog bio na sezoni.

Marinela leži na potpuno neadekvatnom kauču. Baka spava na kauču do njega, a kad dođe brat preselit će na minijaturni kauč u kuhinji – baš onako kako je bilo kada su bili mali pa završili u domu.

Marinela je osuđena na pomoć 71- godišnje starice. Ni ne sanjaju o skupoj robotskoj terapiji ni ničemu sličnom, sanjaju o osnovnim pravima: o fizioterapeutu i logopedu, krevetu, rehabilitaciji. Sada više sami sebi ne mogu pomoći više od onog što čine, a to nije dovoljno. Za to bi trebao postojati sustav. Ne na papiru, ne za tri mjeseca – nego sad.

Više o Marinelinoj priči možete pogledati u videoprilogu