U intervjuu s akademskom kiparicom Dijanom Ivom Sesartić ista naglašava važnost utjecaja umjetnosti na zdravlje, međutim navodi i ozbiljne prepreke koje onemogućavaju tu povezanost i blagodat na naše, prije svega mentalno zdravlje. Kroz modernost i promjene koje se događaju u odnosu na koncepciju svijeta i čovjeka, umjetnica determinira propadanje čovjeka i društva u svim smjerovima, u kojem tek, kako navodi mala šačica ljudi samo vlastitim i velikim nastojanjem pronalazi put oporavka i put zdravlja duše i tijela. Iako je antropologija pokazala da su se u ranoj ljudskoj povijesti umjetnost, religija i liječenje razvijali u istom društvenom prostoru, danas, kaže umjetnica taj prostor više gotovo i da ne postoji. „Prostor religije je jezivo kontaminiran grijehom u svim njegovim strukturama, a onda se pokazalo koliko u domeni liječenja čovjeka vladaju sile zla. „

Dijana Iva Sesartić rođena je u Zagrebu 1966. godine, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studirala je na likovnim akademijama u Sarajevu, Pragu i Zagrebu i diplomirala kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Stanka Jančića. Studijski je boravila u Stuttgartu, Rimu i Firenci. U dvadeset godina rada ostvarila je preko sto dvadeset kiparskih portreta svojih suvremenika, kao i važnih osoba iz povijesti hrvatskog naroda. O njenom radu i stvaralaštvu progovorili su mnogi povjesničari umjetnosti u Hrvatskoj i izvan nje: „Dijana Iva Sesartić rasna je kiparica koja vlada metijerom te kipari s lakoćom i zanosom, istražujući nove i vlastite kiparske mogućnosti, postavljajući si izazove čija je razrješenja ispunjavaju stvaralačkom radošću. Borac je za opstanak i afirmaciju kiparstva, koje je zbog svoje specifičnosti i težine izvedbe, jedno od najugroženijih umjetničkih vrsta.“ (Mr. sc. Branka Hlevnjak povodom nagradne izložbe portreta).Više od dvadeset godina izlaže samostalno i sudjeluje na brojnim žiriranim, skupnim tematskim izložbama i likovnim simpozijima (domaćim i međunarodnim), gdje ostavlja svoja kiparska djela u javnim prostorima, kao i javnim te privatnim umjetničkim zbirkama. Idejna je začetnica i suosnivačica bienalne izložbe Salon suvremene kršćanske likovnosti – IVO DULČIĆ u Splitu, 2017. godine. Dobitnica je prve nagrade III. Hrvatskog trijenala autoportreta "Identiteti" Galerija Prica, Samobor 2014. Članica je HDLU Zagreb od 1996. god., članica HULU Split od 1998. god., članica HZSU od 2010. godine., članica Matice hrvatske od 2009. Unutar svog kiparskog rada izgrađuje opus posvećen ženi te ga unutar istraživačkog stvaralaštva kontinuirano izlaže i publicira. Koristeći nove materijale; metalnu vunu, vosak, metalne i staklene tkanine, propituje njihov suodnos u novim kiparskim formama i kompozicijama. Autorica je niza skulptura u javnim prostorima u Hrvatskoj i inozemstvu od kojih su neki značajniji : Anđeo Rafael, bronca – Vranjic, Solin; Zaštitnik mora, pomoraca i ribara, bronca – Sućuraj, otok Hvar; Poprsje prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, bronca – Solin; Žena i riba, kamen – Sućuraj, otok Hvar; Poprsje nadbiskupa Frane Franića, bronca – Domus Croata Ivan Merz, Rim, Italija; Poprsje nadbiskupa Frane Franića – Grad Kaštela; Bista Marka Marulića, bronca – Gradska knjižnica Marka Marulića, Split; Plaketa za životno djelo u sportu Fabjan Kaliterna, aluminij – Muzej sporta Split; Vratnice crkve Gospe Lurdske, bronca – Bijeli Vir, Metković; Spomenik "I u mom gradu Vukovar svijetli", bronca – Split; Skulptura Mobula, pocinčana mreža – Hotel Anni, Makarska; Bista prvog rektora zagrebačkog sveučilišta p. Filipa Kaušića, bronca – Zagreb; Celindof -Austrija; Spomenik studentima, taubeki- ispred FFRZ- Jordanovac, bronca – Zagreb; Spomenik Lumin, bronca – Omiš; Bista Maestra Delmate, bronca – Gradska knjižnica Marko Marulić, Split; Spomenik VITA, drvo – Delnice.

S obzirom na različite definicije umjetnosti kako bi vi istu interpretirali?

Da, to su mnogi moji prethodnici pokušavali objasniti ili opisati. Definicija po značenju nikako mi se ne čini kompatibilnom s umjetnošću pa se uvijek nasmijem kada ljudi traže odgovor na pitanje definicije umjetnosti. No pokušat ću posložiti mogući odgovor. Kroz sve ove godine života i rada u kiparstvu spoznala sam kako taj poziv u meni koji je pulsirao kao prepoznati talent i dar od Boga i kojeg sam još davno slutila u danima djetinjstva i odrastanja pa sam se za njega izborila u danima školovanja, studiranja, odabrala ga na kraju za svoje zanimanje; postaje životom samim. To je i Van Gogh rekao: „Umjetnost je sam život!“ i dodao objašnjenje: „Kad kažem da sam umjetnik, pod tim mislim: Ja tražim, ja se borim, ja sam dušom i srcem za to!“ To je možda dobro objašnjenje u relaciji umjetnik-umjetnost, no odnos umjetnosti i svijeta, čovjeka promatrača, publike puno je složeniji, a umjetnička praksa dijeli se na puno grana koje donose i same vrste i podvrste umjetničkog djelovanja. Glazba, likovnost, književnost i film tradicionalna je podjela u kojoj odmah razumijemo da je duh na djelu. Čiji duh? Pa, naravno onaj s kojim čovjek-umjetnik gradi katedralu susreta svakog čovjeka, svega ljudskog i svega stvorenog sa Stvoriteljem posredstvom svih oblika umjetničkog izražavanja. Ta katedrala mjesto je povijesti, mjesto gdje se svo znanje suobličuje na slavu i hvalu onome koji nam je svakom ponaosob ( umjetniku) taj i takav umjetnički talent darovao. Ponekad mi je simpatično kako mnogi umjetnici ne žele priznati talent kao dar pa se dive i veličaju sami sebe, stvarajući kult malih bogova. U svakom slučaju izvor je jedan priznali to ili ne priznali, a kad imamo izvor onda prepoznajemo i razumijemo da je umjetnost upravo taj skup svih ljudska djelatnost koji različitim oblicima komunikacijskog sredstva (riječ, boja, volumen, zvuk, slika u pokretu), preko umjetnika (čovjek obdaren talentima iz izvora) upravo pokušava ili se obratiti izvoru ili drugima govoriti o izvor. Ako u bilo kojem djelu takvog djelovanja nije čitljiv i prepoznat ovaj odnos izvor – umjetnik, tu se događa sve samo ne umjetnost. Surogata je danas sve više, a najstrašniji koji nas je zahvatio, upravo je ovaj iz novih tehnoloških dostignuća današnjice kojem se već mnogi dive, govorim o djelima umjetnosti koja proizvodi umjetna inteligencija.

Od davnina je kiparstvo shvaćeno kao čin stvaranja, sličan biblijskom. Pojasnite nam navedeno, odnosno što znači skulpturi dati dušu?

Taj dio sam dotakla uz puno samozatajnog rada u svom ateljeu. Nekako su me kroz moje stvaralaštvo u različitim fazama odrastanja uvijek pratili tekstovi koje sam paralelno čitala o velikanima kiparstva, slikarstva, glazbe. Tamo sam nemali broj puta pročitala kako je umjetnik u svom stvaranju imao mistična iskustva Božje prisutnosti. Čekala sam i ja to čudo Božjeg prsta na meni u činu stvaranja skulpture i doista bila obdarena njime. Razmišljala sam kasnije o tom događaju kao potvrdi da je darovani talent jasan dokaz Božje prisutnosti u nama i da talent od Boga ima veliku snagu vitalnosti koja uvijek želi ostvarenje i izgradnju, time i dokazuje da je ta narav, upravo ona kakvom nam je Bog opisuje; umnožava se, uvijek se želi iznova realizirati i rasti. Nakon mojih izložbi portreta ili ženskih aktova ljudi bi mi prilazili čestitati i gotovo svi bi mi rekli identičnu rečenicu:“ Vaše skulpture imaju dušu!“ Pomislila sam uvijek jednostavno: Pa naravno, to je vidljiva moja duša u njima, ali nije to baš tako jednostavno, shvatila sam kasnije. Bog nam u činu stvaranja udahnjuje svoj Duh i mi s Njime dolazimo na ovaj svijet, te smo u tom Duhu slični Bogu, odnosno taj je dio Njegov u nama. Postoji riječ Božja koju je Bog posvetio Jeremiji proroku; „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.“( Jr.1,5.). Sama spoznaja da nas je Bog poznavao prije nego li nas je naša majka u utrobi začela meni daje veliko pouzdanje da što god stvarala, stvaram s Božjim prisustvom u sebi i da moj Stvoritelj zna zašto je meni dao sve te talente. Ima sve više trenutaka kada „ruka radi sama“ oni su nastavak Božjeg djelovanja u ovom svijetu, a mi smo samo posudice s uljem koje on zapali da bi Svjetlo donijelo čovjeku oslobođenje od svega što nije dobro za njega. Tako ja danas razumijem moje kiparstvo i umjetnički rad. Prema tome čin stvaranja je Božje u nama.

Koliko vam je umjetnost pomogla u osobnom i duhovnom razvoju, odnosno otvorila vam um?

Kada sam iz svijeta sporta u kojem sam dugo boravila profesionalno došla u svijet umjetnosti, doživjela sam ponovno rođenje. Svaku knjigu, svaku reprodukciju koju sam za vrijeme studija uzela u ruke pjevala je i govorila o Stvoritelju. Moj život je do tada bio jednostavno okrenut tjelesnom i materijalnom, a duhovna dimenzija imala je neke granice u folkloru, običajima i doživljenim emocijama zajedništva u istim ciljevima i nastojanjima. Odjednom sve je postalo intimno i u osami sam tražila odgovore na pitanja koja su do tada bila zatrpana bukom i galamom sportskih terena, velikih druženja i školskih dana ludosti i prijateljevanja. Odlazak u svijet umjetnosti meni se dogodio jako neobično, danas si to mogu objasniti jedino kroz intervenciju Božjeg prsta. Onako malo te ko pikulicu s katapultom kažiprsta pošalje u drugu dimenziju. U toj dimenziji svaki potez olovkom, svaki ton boje, svaka nota i svaka riječ i slovo, sve izgovoreno ili prešućeno imali su nepresušnu jeku koja se ponavljala u bezbroj visina i daljina. Izgubila sam tlo pod nogama i krenula u potragu, učila letjeti, ponovo učila sve o sebi i spoznavala druge kroz taj let. Ne znam kako bih drugačije to opisala jer za mene ulazak u svijet umjetnosti bio je dizanje moje duše iznad značenja ovog materijalnog vidljivog svijeta.

Koju snagu za samog promatrača ima sakralna umjetnost, koju nerijetko imate u svom opusu?

Sakralna umjetnost je počela svoja najdivnija ostvarenja slagati u želji da neukom i nepismenom puku približi život Biblije, Božje poruke čovjeku kroz Stari i Novi zavjet. Isusov život i sve što se kroz povijest dogodilo. Kasnije se svemu iz Biblije dodavalo tema iz života svetaca koji su tražeći Boga utrli vlastiti put svetosti. To je bilo, doista lijepo i jako korisno. Umjetnici su nadahnuti istinama o Bogu stvarali djela koja nisu samo podučavala, već su svakog čovjeka u duhu vjere poticala na osobne molitve i veću predanost Stvoritelju. Mislim, a i vidim da se danas sakralna umjetnost nalazi u velikim problemima. Sakralni prostori, za mene više ne trebaju pojednostavljenu likovnu naraciju biblijskih tekstova, ali vape za svjedočenjem vjere i putevima i iskustvima osobnog spasenja i molitve, dubljoj i većoj spoznaji o svom Stvoritelju i Njegovim zapovijedima te kako i zbog čega ih poštivati i po njima živjeti sve dane svog života. Možda nikada do danas nije bilo potrebnije jasnije i preciznije odgovoriti kroz Bibliju na pitanja; Tko smo? Zašto smo ovdje i kamo idemo? Umjetnik u sakralnom prostoru treba vjerniku pomoći da uzdigne svoj duh do Spoznajnih Istina o svom Tvorcu, Spasitelju i Otkupitelju preko Biblijskih tekstova i teoloških razmatranja. Uz sve veću manipulaciju čovjekom putem virtualnog svijeta novih tehnoloških dostignuća, upravo bi sakralni prostor trebao biti čvrsto i sigurno mjesto u kojem bi čovjek trebao biti napojen s Izvora vodom od koje više nikada neće ožednjeti. Zato se sakralnim temama više ne bi trebali baviti oni umjetnici koji vješto sklapaju isprazne ljušture metalnih, drvenih ili kamenih konstrukcija, već doista samo oni koji svoju ljubav i vjeru u Isusa Krista žive svakim svojim dahom. Kipovi iz dućana lijepe sakralne umjetnosti proizvedeni u tehnici multipliciranja trebali bi nestati iz sakralnih prostora što hitnije. Problem je još kompleksniji i dublji time što je kler pustio da putem današnje umjetnosti vjernički puk upadne u jezivo idolopoklonstvo, iako ogromna masa svetačkih likova kojima danas obiluju naše crkve iz svetačkih životopisa jasno poručuje; Samo se Bogu klanjaj i samo se Bogu moli!

Antropologija je pokazala da su se u ranoj ljudskoj povijesti umjetnost, religija i liječenje razvijali u istom društvenom prostoru. Kako vidite ovu povezanost danas?

Svima je jasno i vidljivo da službena medicina danas ne priznaje Boga. Možda smo to najočitije vidjeli i spoznali u nedavnoj „plandemiji“ koja je bila totalno zamračenje razuma i duše. Ne bih voljela da se taj užas ponovi, no očito je da prostor u kojem religija i liječenje udružuju snage za boljitak čovjeka više gotovo ne postoji, osim u nekim izoliranim slučajevima i nastojanjima. Prvo zato što je prostor religije jezivo kontaminiran grijehom u svim njegovim strukturama, a onda se pokazalo koliko u domeni liječenja čovjeka vladaju sile zla. Danas vam liječnik službeno ne može ili ne želi propisati ili spomenuti najobičniji cvjetić kamilice koji nam je dan od Boga za lijek. U domeni psihe još je gora situacija. Tamo se ljudi liječe bez priznavanja Božjeg duha u čovjeku, zato je i nemoguće ikoga izliječiti. Sreća je da imamo internet i sve više knjiga gdje možemo pronaći Božju medicinu i ljude koji nas podučavaju kako vratiti svoje zdravlje najprirodnijim putem. Već odavno je sasvim jasno da propadanje čovjeka i društva ide u svim smjerovima i tek mala šačica ljudi pronalazi samo vlastitim i velikim nastojanjem put oporavka i put zdravlja duše i tijela.

Omogućuje li nam umjetnost put do istine, a istina do zdravlja, odnosno kada o nečemu spoznamo istinu započinje li proces ozdravljenja i rasta?

Danas je većina umjetnosti koju nam vladajući serviraju umjetnost podložna politici vladajućih i ona je prepuna laži i manipulacija. Ministri kulture su danas ljudi koji su se politički školovali za perfidno oduzimanje osnovnih umjetničkih sloboda i prava umjetnika te prisilno i ucjenjivački podčinjavaju umjetnost svojim ciljevima. Zato umjetnost koja traži i razotkriva put do istine nije danas lako naći. Čak i u sakralnim prostorima ima puno umjetnosti koja ne potvrđuje niti krči put istine. Da, Isus je rekao Židovima:“ Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Ivan 8,31-32) Zatim je slijedilo pilatovsko pitanje; „Što je istina?“, kojim su se filozofi bavili stoljećima. Istina prije svega dolazi od Boga jer smo po njoj oslobođeni od ropstva grijehu. Svaka istina nas oslobađa i hrani, liječi nam dušu. Čovjek bez puno objašnjenja razumije taj proces oslobođenja i ljekovitosti jer ga doslovno proživljava u sebi na svim razinama. Umjetnost bi mogla omogućiti taj put, ali bi prvo sam umjetnik trebao težiti spoznaji Božje istine te u procesu odnosa umjetnik -djelo- publika , svjesno i spoznajno ga ponuditi.

U suvremenom svijetu ozbiljno se osporava legitimitet estetike. Koliko je estetika važna u životu i zdravlju svake osobe i čovječanstva i koliko estetski doživljaji jačaju jedinstvo ljudi s dobrim i univerzalnim načelima bića?

Estetika je uvijek bila vezana za kategoriju lijepog, dok se nije prvo pojavila Kantova interpretacija u kojoj je smatrao da je estetika „nauka koja promatra uvjete osjećajne percepcije“. Filozof Alexander Gottlieb Baumgarten dao je definiciju po kojoj je estetika „kritika ukusa“ koja je danas sveprisutna i suvremena, a koja je povukla za sobom kategoriju ružne umjetnosti te u procjeni estetske vrijednosti postavila pitanja umjetnosti i morala, odnosno relaciji ružne umjetnosti i nemorala. Naravno da se danas ozbiljno osporava legitimitet estetike jer nas ona može jasno voditi kroz život i moralne dvojbe, kao i ideje vidljivog materijalnog svijeta, svijeta umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva. Ako u svijetu umjetnosti nestane kriterij za lijepo i dobro, duhovna hrana koju umjetnost nudi čovjeku u vidljivom i osjetilnom obliku postat će bljutava, a čovjek bez mogućnosti izbora bolestan u sebi samome. Univerzalna načela su nam potrebna upravo zbog tog jedinstva, nalazimo ih u Božjim zakonima. Aristotel je predlagao da kriterij estetike treba izvući iz umjetnosti, upravo zbog slobode u kojoj umjetnik u duhu istine treba stvarati, a ja sam osjećala da umjetnost mora imati svoju autonomiju upravo iz tih razloga. Sjećam se kako nam je profesor o tom izboru i kriteriju pojasnio stvari, rekavši da je umjetničko djelo ružno jedino ako izostane karakter u njemu. No ova nastojanja i inzistiranja danas na estetici ružnog i doista nemoralnog, posebno u izvedbenim umjetnostima, imaju za cilj nešto sasvim drugo. Prije svega nahraniti čovjeka duhom zla i nemorala kako bi čovjek sam ogrezao u grijehu i udaljio se od svog Stvoritelja, kako bi postao bolestan i izgubio put povratka svome domu, jer nemojmo nikako zaboraviti da nam živjeti ovdje u ovom tijelu na ovoj planeti nije stanak već plovidba u lađi. Upravo zbog toga još više nam je danas potreban orijentir lijepog, dobrog i moralnog, a kritika ukusa koju kao društvo izgrađujemo potrebnija nego ikad.

Pomaže li umjetnost u iznalaženju načina za rješavanje životnih problema?

Pomaže i to na puno različitih načina i vrlo učinkovito. Umjetnici su uvijek i vrlo često inovatori i vizionari jer im je glavna metodika rada izdići se ili udaljiti od predmeta proučavanja kako bi sagledali bolju i širu sliku istog ili same naravi pojavnosti. U takvim trenucima lucidnost i inventivnost postanu pokretačka snaga koja djeluje i zahvaća sam život i time svakog tko je u blizini takvog ostvarenog djela. Nemali broj puta sam prepoznala i otkrila put za životni problem kroz svoje i tuđe ostvareno djelo u kojem je bilo jasno čitljivo i pitanje i odgovor. Iz umjetničkih djela na primjer možete naučiti kada treba biti strpljiv, kada jako znatiželjan, kada brz i hrabar, kada nježan ili poslušan Bogu, kada opušten i pun pouzdanja. Umjetnik o tome uvijek progovara kroz izabrane teme, materijale ili kombinacije boja, u isklesanoj formi ili igri nota, riječi, pokreta.

Depresija, anksioznost je bolest današnjice. I bolest demencije je u svijetu sve zastupljenija. Jedna pilot studija pokazuje višedimenzionale učinke kiparstva na pacijente koji žive s demencijom. Mogu li kiparske aktivnosti pomoći aktiviranju osjetilne stimulacije vanjskog svijeta?

Nemam s time puno iskustva, ali vjerujem da svaki dodir i oblik mogu čovjeka pomaknuti u nekom smjeru, odnosno u smjeru u kojem se čovjek vraća svome izvorištu, sebi samom i bistrini svog duha. To je jednostavno tako jer smo uronjeni od početaka u oblikovni svijet i to nam je tako blisko i svojstveno, tako prirodno naše. Bog nas je oblikovao, stalno nas oblikuje i dao nam je po toj naravi i sličnosti s Njime sposobnost oblikovanja. U trenutku kada čovjek započne proces oblikovanja bilo čega, od svojih misli do neke materije on se vraća svome izvoru i počinje proces dekontaminacije. Ponekad se sjetim one Picassove misli: „Umjetnost ispire prašinu sa duše od svakodnevnog života.“ Kiparstvo je proces oblikovanja koji čovjeka vodi ka umjetničkom izražavanje svojih misli, nevidljive ideje pretvara u vidljivi svijet. Čovjek i oblikovni proces stoje u istom izvorištu u kojem je sva ljubav i dobro našeg Stvoritelja za nas, a svako vraćanje i kontakt s izvorištem u kojem je čovjek posložen blagotvorno je i okrepljujuće. Radila sam kratko nakon diplome na školi sa dječicom ranjenom i uništenom u ratu. Imala sam u tom radu eksplicitne primjere vraćanja te dječice radosti života i zdravlja kroz slobodu u igri boja i oblikovanja. Sigurna sam da kroz metodiku likovne kulture možemo pomoći svakom čovjeku, bez obzira na njegovu dob, u samoizgradnji zdravijeg i kvalitetnijeg života. No, kao i svemu u ovom današnjem društvu i tu su neke mračne sile zapasale svoje. Umjesto da smo u slobodnoj nam Hrvatskoj poduplali satove likovne i glazbene kulture kako bi gradili zdravije i stabilnije društvo na temeljima poticanja kreativnosti u kojoj je uključen svaki vid slobode; sloboda misli, govora i djelovanja, mi smo svako dobro koje nas je moglo osposobiti za kvalitetniji život pojedinca ugasili, dokinuli ili sasvim uništili. Jasno je zbog čega je tako. Neslobodni ljudi su gotov proizvod spreman za manipulaciju. Kipar danas ne treba nikome, prvo zato jer nismo odgojili nove generacije kroz sustav obrazovanja koje će uopće razumjeti da je oblikovana misao čisti izraz slobode pa onda i imati potrebu za oblikovnim umjetničkim djelom u svom životnom prostoru. Drugo, zato što, upravo oni koji razumiju što sve umjetnost pridonosi društvu, sa svojih pozicija moći i vlasti, gdje su došli negativnom selekcijom jedino žele manipulirati i dokidati kvalitetu i dobrobit za drugog čovjeka.

Koliko uključivanje umjetnosti može potaknuti društvene kompetencije, smanjiti rizična ponašanja kod mladih, potaknuti društveni angažman i poboljšati mentalno i fizičko funkcioniranje, pomoći da obradimo teške emocije u izazovnim vremenima te kako može djelovati na povećanje otpornosti u starijoj dobi?

Uključivanje umjetnosti za sve gore navedeno moguće je u našem društvu, ali s velikim zakašnjenjem za mnoge i isključivo za većinu u terapijskom smislu umjesto što bi bilo poželjnije u preventivnom. Prvo bi trebalo u vrtićima i školama stručno i jako puno raditi na poticanju kreativnosti i slobodi izražavanja djece kako bi odgojili nove generacije kreativnih i slobodno mislećih ljudi. Automatski bi to bili mentalno zdravi ljudi koji bi shvaćali da i tijelo treba čuvati i njegovati te pazili na fizičko zdravlje. S time bi došla i jaka emotivna inteligencija koja bi u starijoj dobi značila otpornost i izdržljivost, a kod mladih smanjila rizična ponašanja. To je dug proces i briga za čovjeka, umjetnost tu može dati uvelike svoj obol, ali izdvojena iz kompleksnijih procesa teško da može puno pomoći. Na kraju, danas sve ostaje na trudu i angažiranosti pojedinca koji nakon što mu sustav obrazovanja i odgoja izmakne bitnu edukaciju i uvid u blagodati umjetnosti, potrebnu pomoć potraži sam.

Kada prisustvujete svojoj izložbi što primjećujete kod posjetitelja?

Gotovo uvijek vidim želju i nastojanje posjetitelja da dodirnu djelo. Osim toga vidim i radost kojom su ispunjeni nakon što završe razgledavanje. Često i mnogi mi se žele obratiti kako bi izrazili svoju percepciju i doživljaj viđenog, porazgovarali o idejama.

U kontekstu zdravlja, regulacije emocija i redukcije stresa, kao rizičnog faktora za niz patologija kakav je vaš stav o digitalnim muzejima i online umjetničkim galerijama koje su bile aktualne, posebno tijekom pandemije COVID-19?

Mišljenja sam da je sve online i digitalno iz svijeta svih umjetnosti dobro samo kratko, odnosno kada onaj jedini pravi susret i boravak s originalom nije moguć tog trena. Objasnit ću vrlo konkretno zašto je to tako. Čovjek može pogledati stotine i stotine reprodukcija umjetničkih djela, pogledati filmiće o događaju, ali onu jedinu i pravu narav umjetničkog djela može dodirnuti tek u susretom s originalom jer se u originalu nalazi uvijek i najmanje jedna dimenzija više. Duh kojim je djelo stvoreno, karakter koji je oblikovan ne čita se i ne prepoznaje samo očima. Djelo i promatrač su trajno u neraskidivoj vezi uzimanja i davanja. Svaki promatrač u susretu s originalom nadograđuje svoj dio i to svakim ponovnim susretom drugačije, novo i neponovljivo. Mišljenja sam da nas upravo taj novi, vrli, virtualni svijet digitale, gdje tisuće selektivnih slika i informacija trebamo provariti u što kraćem roku uvlači u patologije i uništava nam zdravlje. Nema u tom svijetu prostora za odmak, pauzu, doživljaj niti kritiku jer sve je servirano u redukciji i s velikom dozom manipulacije. Svaki neodlazak na koncert, u kazalište, u galeriju zakida čovjeka za ono esencijalno bitno i time nam svi drugi oblici prezentacije umjetnosti nude samo surogat. Ne vjerujem da surogat može u kontekstu zdravlja dugotrajno nešto dobro ponuditi. Za vrijeme pandemije ponudila mi je kolegica pomoć oko digitalizacije mojeg kiparskog stvaralaštva. Odbila sam to svjesna i u spoznaji koliko sama fotografija zakida doživljaj i informaciju o skulpturi. Dok ja u procesu nastajanja djelo formiram kroz milijun vizura, osvajam i uvlačim prostore oko djela, fotografija plošno, zakidajući osnovnu dimenziju skulpture nudi dvodimenzionalni i jedan selektivni pogled. Sve je tada podložno manipulaciji i iluziji.

Sve se više raspravlja i djeluje na području povezanosti umjetnosti i medicine. Postoje i projekti na lokalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Na tom tragu, primjećujete li uključenost umjetnosti i kulture na lokalnoj razini? S druge strane ako govorimo o umjetničkom menadžmentu, odnosno o stručnjacima koji rade na posredničkim pozicijama između umjetnika i jedinica zdravstvene zaštite, je li vas netko osobno kontaktirao oko sudjelovanja na nekom projektu zdravstvene zaštite, ili možda nekoga iz vama poznatog umjetničkog kruga ?

Osobno nisam imala poziva za takvu vrstu suradnje, ali sam čitala i vidjela nekoliko takvih projekata gdje su umjetnici bili angažirani, posebno slikari; kako bi oslikali bolničke prostorije za rad s određenom grupom pacijenata, nešto terapijski. Uključenost umjetnosti i kulture u mojoj lokalnoj sredini ide samo po ključu podobnosti koju ja zaobilazim u širokom luku ako u njoj jedini ključ nisu kvaliteta, originalnost i autentičnost. Dapače, sama sam svom gradu Solinu nudila projekt dječjih parkića sa didaktički oblikovnim skulpturama od prirodnih materijala, ali sve je bilo odbijeno. Parkići su dobili plastične i željezne, industrijski proizvedene ljuljačke i tobogane jezivih boja i oblika. Naravno da sam nekoliko puta nudila svojoj lokalnoj zajednici sve svoje znanje i kompetentnost u domeni kulture, ali slobodno mogu reći kako im je puki amaterizam draži. Za umjetnički menadžment samo sam čula na papiru i silno sam tražila takve stručnjake više od jednog desetljeća, no nakon neuspjeha u pronalasku istih, odustala sam od traženja. Zar oni negdje postoje? Mislim da se čovjek u domeni svoje zdravstvene zaštite desetljećima snalazi sam i da kroz umjetnike koji nude kreativne radionice nekako uhvati mrvicu te sprege ljekovitosti u kreativnosti i slobodi izražavanja. Za nešto organizirano i projektno kvalitetno osmišljeno u toj sprezi zdravstvene zaštita i umjetnosti doista nisam čula. Prošle godine bila mi je ponuđena jedna likovna radionica s djecom sa posebnim potrebama. Osmislila sam cijelu radionicu, dovela sam projekt i svoju ponudu do maksimuma, ali onda je izostalo s druge strane razumijevanje za moju naknadu za ponuđeni trud i znanje pa nisam krenula u realizaciju. Znam da bih čuda napravili, no iz proračuna ne postoje sredstva za takav angažman niti projekte prema potrebitima. Obično naletim na projekte koji se trebaju forme radi izvesti, gdje kompetencija nije potrebna, a plaćanje ponuđenog kvalitetnog projekta i rada je zona sumraka. U krugu mojih kolega obično čujem da su izveli neku likovno radionicu za potrebite koja im u institucijama koje su to organizirale nije bila plaćena.

Koliko strukovne umjetničke udruge promiču nove oblike rada i društvene angažiranosti umjetnika?

Umjetničke strukovne udruge danas su maćehe svojim članovima. Na žalost, kao i u samom društvu koje se posložilo negativnom selekcijom na pozicije moći i vlasti isti preslik dogodio se i u strukovnim udruženjima. Svaka nova i dobra društvena angažiranost daje se samo maloj interesnoj skupini umjetnika. Talentirani i radišni, oni koji se ne povinuju niti jednom obliku neslobode nisu dobrodošli niti pozvani. Selekcije se rade po svim nebuloznim ključevima samo ne po ključu kvalitete, vrsnosti i originalnosti, postojanosti i izgrađenosti umjetničkog opusa. Novi oblik rada želi posložiti struku bez struke, rangiranje bez kriterija, podjelu izlagačkih projekta samo podobnima i raspodjelu novca bez transparentnosti. Sudjelovala sam neko vrijeme vrlo intenzivno u radu moje strukovne udruge. Jedino što sam vidjela da oni koji su tamo izabrani od male interesne skupine umjetnika vladaju i vode udrugu na vrlo netransparentan način s puno prikrivanja i manipuliranja te da je jedini interes novac kojeg nema za sve, a pošteni kriteriji ne postoje. Uvijek je umiješan sukob interesa pa ga dobivaju samo oni koji dijele karte onima koji su stalno prvi do stola. Taj začarani krug uvijek je isti, samo su manje ili više vidljivi akteri jer i oni znaju da je bolje djelovati nevidljivo. Za ništa se više u svome radu ne oslanjam na svoju strukovnu udrugu i smatram da mi u takvom obliku baš ništa ne pridonosi niti pomaže, dapače upravo je obrnuto. Suludo je surađivati s onima koji te ne žele niti te poštuju. U strukovnoj udruzi je velik stupanj nekulture u međusobnim odnosima i ophođenju prema svakome tko je drugačiji, nema elementarnog poštivanja niti kolegijalnosti. Udruge su samo preslik društva u ovom trenu naše svekolike zbilje i moja jedina prognoza je da smo jako kontaminirani zlom, da je društvo krenulo u krivom smjeru razvoja te da se bolesti razvijaju rapidno i zahvaćaju društvo u njegove temelje.

Pigmalionov ili Rosenthalov učinak psihološki je fenomen u kojem visoka očekivanja dovode do poboljšanja učinka u određenom području, a niska do lošijeg. U kontekstu navedenog, odnosno zdravlja i čimbenika koji utječu na zdravlje, kako bi opisali hrvatsko društvo?

Pigmalionov učinak tu apsolutno ništa ne znači jer se on trenutno ne može niti pokrenuti. Sustav koji jedino želi urušiti čovjeka, oduzeti mu njegove slobode i sva prava s tih temelja ne poznaje pojam pozitivnog kondicioniranja niti želi takve učinke za društvo. Digitalno doba koje nas je zahvatilo kao rak jedino želi razviti sustav koji bi vladao i manipulirao čovjekom, a zdravlje bi posebno bilo u domeni ropstva i manipulacije. Vjerujem jedino da ćemo jako brzo i što prije razviti sustav pobune i pružanja otpora takvom i tom obliku ropstva i manipulacije našim životima. Čovjek je slobodno biće, Božje prekrasno stvorenje i u takvom dostojanstvu trebamo svi imati pravo živjeti.

Koliko kulturna politika zakonima, mjerama i financijskim sredstvimapruža potporu umjetnosti i kulturi, odnosno možemo li govoriti o zdravstvenoj kulturi, imajući u vidu lošu zdravstvenu sliku Hrvatske i veliku stopu smrtnosti koja je iznad prosjeka EU?

Kulturna politika je samo politika i ako se vi kao umjetnik nađete u krugu interesa te i takve politike dobit ćete baš sve; medijsku potporu, novac za produkciju i publikaciju, mogućnost napredovanja i zapošljavanja, biti će vam otvorena vrata svih galerija i institucija u kulturi. O ključu podobnosti danas, za tu i takvu politiku bolje mi je ne govoriti. Ja to ionako sve preživim iz neke udaljene zemlje u kojoj boravim samo svoja i Božja.

O zdravstvenoj kulturi danas možemo samo čitati i učiti listajući knjige prošlih kultura i naroda. Zadnjih dvadeset godina bila sam uključenja u razna bolnička liječenja teško oboljelih mojih najbližih. Ono što sam vidjela i što sam doživjela prolazeći kroz zdravstvene institucije i zdravstvenu skrb izvan institucija strašno je loše i nedovoljno u svakom obliku. No nije samo problem u sustavu zdravstva koji se kompletno urušio, problem je što nam se obitelj urušila, čovjek više nema ljubavi za svoje bližnje. Još bolesnik nekako prođe i preživi svoj tretman u zdravstvenoj instituciji, no kultura ophođenja prema bolesniku u njegovom domu i obitelji postala je jeziva. Svi smo toga svjesni, malo ih je koji su još spremni pokloniti svoje vrijeme, lijepu riječ, iskreni dodir ili zagrljaj bolesnima, pružiti im potporu i sve što im je potrebno. I taj je dio našeg ophođenja prema bolesnima još važniji za zdravstvenu kulturu. Bolesne se ne želi imati u svom danu punom poslova i trčanja za novcem, u svom domu punom lijepih i mirišljavih stvari, u svojim mislima punim trivijalnosti i ispraznosti. Zdravstvena kultura trebala bi biti kompletna i cjelokupna briga svih nas za svakoga od naših bližnjih i znanih, prije svega u kontekstu mentalnog zdravlja. Zdravlje nam dolazi iz ljubavi prema sebi u kojoj je utkano sebedarje i ljubav za bližnjeg.

Za kraj, a vezano na utjecaj umjetnosti na zdravlje, molim vas neku poruku za javnost.

Svakako imajte na umu da je lijepa i pozitivna, inspirirajuća misao u vašem svakodnevnom životnom prostoru vrijedna oblikovne prisutnosti. Ljekovito je i ozdravljujuće u svakom pogledu.

Razgovarala: Snježana Nemec/Demos media

OVAJ PROJEKT FINANCIRAN JE SREDSTVIMA ZA POTICANJE PLURALIZMA AGENCIJE ZA ELEKTRONIČKE MEDIJE