Europske vlasti ne štite žrtve koje zlostavljaju moćni političari, a u Europskom parlamentu vlada kultura apatije prema zlostavljanju, pokazala je velika istraga Politica.

U višemjesečnoj istrazi otkriven je sustav u krizi zbog kojeg su niže-rangirani zaposlenici, kako su pokazali deseci intervjua i klasificiranih dokumenata, traumatizirani nakon godina i godina pretrpljenog zlostavljanja, piše Politico.

Svjedoci i žrtve opisuju kako su se zbog zlostavljanja osjećali “fizički i mentalno mrtvo,” čak i suicidalno, kao i da su patili od nedostatka sna i anksioznosti dok su mjesecima čekali da se njihove pritužbe istraže. Jedan od sugovornika opisao je kako se tijekom čekanja osjećao kao “zatvorenik osuđen na smrtnu kaznu.”

Neki insajderi kažu da je razina zlostavljanja u centru europske demokracije bila “izvan kontrole,” a drugi tvrde da ih se seksualno zlostavljalo, kao i da su “mentalne igre” bile svakodnevica.

Često je bilo lakše šutjeti, a neke žrtve kažu da su dobile savjete da jednostavno daju otkaz.

“Zaposlenici su se bojali podnositi pritužbe jer je proces za žrtve vrlo stresan,” rekao je češki europarlamentarac Marcel Kolaja. “Ne mislim da vjeruju procesu.”

Predsjednica Europskog parlamenta, Roberta Metsola, naredila je unutarnje reforme koje bi trebale značajno poboljšati proces istraživanja pritužbi za zlostavljanje. Nakon što se ranije pozive na reformu ignoriralo, aktivisti, žrtve i zabrinuti europarlamentarci boje se da će se i ova prilika propustiti.

U četvrtak su europarlamentarci podržali zahtjeve za pooštravanje pravila i pojednostavljivanje procedure rješavanje problema zlostavljanja, uključujući seksualnog i psihološkog. Još se ne zna hoće li ta podrška rezultirati dostatnom reakcijom.

Istraga Politica, temeljena na razgovorima s 37 pojedinaca s direktnim informacijama o procesu, otkrila je sljedeće:

Proces se smatra odbojnim za žrtve jer je pristran u korist europarlamentaraca. Dolazi do čestih i neobjašnjenih odgađanja, a sankcije su slabe. U periodu od 2019. do 2021. godine, otvorena su 34 nova slučaja seksualnog ili psihološkog zlostavljanja u parlamentu.

Pouzdani podaci pokazuju da kompletni zapisi o punom razmjeru problema ili ne postoje ili ih vlasti drže u tajnosti, usprkos mnogim zahtjevima za objavu detalja. Samo 281 od 705 europarlamentaraca prošlo je dobrovoljnu obuku protiv zlostavljanja od 2019. do danas. Ne postoji prosječno vrijeme za istragu pritužbe, ali od vremena podnošenja do zaključenja slučaja može proći i dvije godine.

Beskrajni dan

Predsjednica parlamenta Metsola najavila je sankcije protiv dvije europarlamentarke ranije ove godine – Monice Semedo iz Luksemburga i Španjolke Monica Silvane Gonzales. U oba slučaja radilo se o psihološkom zlostavljanju. One su jedine dvije članice Europskog parlamenta koje su sankcionirane zbog nasilnog ponašanja od početka mandata trenutnog saziva 2019. godine.

Najmanje dvoje drugih – Assita Kanko iz Belgije i Španjolac Jose Ramon Bauza – trenutno je pod istragom.

No šačica slučajeva koji su procurili u javnost samo su vrh sante leda.

U sklopu ove istrage, Politico je razgovarao s devet zaposlenika koji su prošli ili trenutno prolaze kroz procedure protiv zlostavljanja; sedam bivših dužnosnika koji su bili navodne žrtve zlostavljanja, ali nisu podnijeli formalne pritužbe; pet ljudi koji su posvjedočili navodnom zlostavljanju; i 16 drugih zaposlenika parlamenta, asistenata europarlamentaraca koji su bili uključeni ili su imali informacije o procesu.

Rezultat je mračna slika Europskog parlamenta kao otrovnog radnog mjesta koje konstantno ignorira upozorenja da su politike za sprječavanje zlostavljanja nedostatne. Dokazi koje je Politico dobio na uvid pokazuju da trenutne politike ne štite one koji sve riskiraju kada progovore o svojim iskustvima. U nekim slučajevima žrtve se aktivno odgovara od podnošenja pritužbi kako bi se spasio imidž parlamenta i njegovih članova.

“Svi znaju da je situacija izvan kontrole,” rekla je jedna asistentica, razgovarajući s Politicom pod uvjetom anonimnosti budući da se i sama sprema podnijeti pritužbu protiv jednog europarlamentarca.

Posljedice za žrtve često su tragične. “Bio sam apsolutno fizički i mentalno mrtav,” rekao je jedan asistent koji je podnio pritužbu protiv europarlamentarca. Opisao je kako je izgubio čak deset kilograma, a dijagnosticiran mu je i sindrom posttraumatskog stresa. “Kada bi mi mobitel počeo vibrirati, osjetio bih žarenje u prsima.”

Kraljevi i kraljice

U srcu problema leži dinamika moći između političara i zaposlenika koji im trebaju pomagati. Ta ravnoteža ide u prilog političarima, kažu žrtve.

“Oni su gospodari vlastitog kraljevstva. Institucionalna dinamika im olakšava da preuzmu takvu ulogu,” rekao je jedan asistent koji je podnio pritužbu protiv svog šefa. Iskustvo je “kao da vas cijede kao naranču,” dodao je.

Timovi koji rade za europarlamentarce obično se sastoje od troje akreditiranih asistenata ili APA-ova. Njihov posao je iznimno stresan, a surađuju blisko. U Bruxellesu i Strasbourgu ima ukupno oko 2.000 takvih asistenata. Njihovi ugovori nastaju centralno u Europskom parlamentu, no njihove sudbine gotovo isključivo ovise o pojedinim europarlamentarcima za koje rade.

Za mnoge koji sanjaju o političkoj karijeri, ovo može izgledati kao posao iz snova. No ako se njihov kralj ili kraljica loše ponašaju, svakodnevni život brzo se pretvara u pakao.

Jedna od tri bivša asistenta europarlamentarke Gonzales, koja je u siječnju kažnjena s 10.000 eura za psihološko zlostavljanje, dobar je primjer.

Asistentica je trpjela “profesionalna i osobna ponižavanja,” dobivala nepristojne poruke od europarlamentarke, bila prisiljavana da koristi vlastitu kreditnu karticu za do 700 eura troškova njene nadređene, kao i da se nalazi s njom u njenom domu tijekom covid restrikcija. Konstantno je bila pod pritiskom da za europarlamentarku obavlja osobne poslove, uključujući popravke kućnog interneta i struje, čak i upis njenog djeteta u školu. To nisu tek optužbe, do su činjenice opisane u pismu same Metsole.

Europarlamentarka Gonzales rekla je da je čitav proces bio “uznemirujući” i da žali “što se dolazi do situacije poput ove gdje Europski parlament poziva na sukobe.” Nije direktno komentirala srž pritužbe, kao niti dokaze protiv nje.

Belgijska europarlamentarka Assita Kanko rekla je da ne želi komentirati istragu koja još traje. Monica Semedo iz Luksemburga zaprijetila je da će tužiti parlament kako bi se poništila kazna, no nije odgovorila na upite za komentar. Španjolski europarlamentarac Jose Ramon Bauza za Politico je izjavio: “Kako bi se poštovao integritet procesa, ne mogu davati nikakve izjave zbog povjerljivosti koju zahtijeva Europski parlament. Čak ni u vlastitu obranu.”

Terry Reintke, jedna od čelnica grupe Zelenih u Europskom parlamentu, rekla je da postoji “veliki nesrazmjer u moći” između 705 europarlamentaraca i njihovih asistenata. “Na kraju dana, praktički imamo 705 malih biznisa koje u ovom domu nitko previše ne regulira,” rekla je.

Seksualno zlostavljanje

Podmukla priroda zlostavljanja u parlamentu znači da ono nije uvijek jasno vidljivo promatračima.

“Tijekom čitave karijere trpjela sam seksualno nasilje od strane nadređenih – dirali su me po stražnjici, odbijali me promaknuti jer nisam pristajala na neke stvari,” ispričala je jedna bivša zaposlenica koja je nedavno dala otkaz zbog psihološkog zlostavljanja od strane jednog europarlamentarca. “Te psihološke igre, suptilne borbe… bilo je mnogo gore.”

Oni koji imaju detaljan uvid u proces kažu da je upravo troslojna procedura protiv zlostavljanja, kakvu je uveo parlament, razlog zašto toliko malo slučajeva iziđe u javnost.

Po proceduri za rukovanje pritužbama, zaposlenici koji trpe nasilje od strane europarlamentaraca mogu podnijeti formalnu pritužbu službi za ljudske resurse parlamenta. Ako služba slučaj proglasi prihvatljivim, može ga proslijediti odboru za borbu protiv zlostavljanja. Ako taj odbor odluči otvoriti službenu istragu, pozove navodnu žrtvu i političara na svjedočenje i potom savjetuje predsjedniku parlamenta o mogućim sankcijama.

Čitav proces često traje mjesecima.

“Prolaženje kroz taj proces je mučenje,” rekao je bivši asistenti europarlamentarke Semedo, koja je ranije ove godine po drugi put kažnjena zbog psihološkog zlostavljanja. “Morate sve ponovno proživjeti, a onda se mjesecima ništa ne događa.”

Kada ju je europarlamentarac počeo zlostavljati, jedna asistentica koja sada planira pokrenuti pritužbu potražila je pomoć u parlamentu, ali nije ju pronašla.

Prema njenim riječima, sve službe koje je kontaktirala u instituciji, od savjetnika do pravnih službi, savjetovale su joj da bi joj bilo najbolje jednostavni dati otkaz. U tom slučaju ne bi mogla primati pomoć za nezaposlene, a bila bi kažnjena zbog situacije koju nije sama prouzročila. “Nije li to s*ebano?” upitala se.

Bivši asistent Gonzales, dodao je: “Zašto biste trebali napustiti parlament ako niste ništa pogriješili? Vi ste žrtva i odjednom ste na cesti, nikog nije briga, život ide dalje.”

Drugi su vjerovali da nemaju izbora nego dati otkaz zbog vlastitog zdravlja.

“Kada bi proces garantirao zaštitu od osobe koja me zlostavljala, da, ostala bih,” rekla je bivša asistentica jednom europarlamentarcu iz zemlje južne Europe.

No nakon što se suočila s “konstantnim kršenjem privatnosti, nametljivim pitanjima i nasilnim optužbama, kao i uvjeravanjem da je luda,” asistentica je na kraju dala otkaz.

U četvrtak su europarlamentarci izglasali usvajanje izvješća parlamentarnog odbora za ženska prava. “Slučajevi seksualnog i psihološkog zlostavljanja još uvijek se ne prijavljuju u parlamentu jer žrtve ne koriste postojeće kanale,” stoji u izvješću.

Kultura tišine

Identiteti sankcioniranih zastupnika nisu lako dostupni. Do njih se može doći jedino češljanjem minuta plenarnih sesija dostupnih na stranicama parlamenta. Politico je podnio nekoliko zahtjeva za informacije o efikasnosti procedura protiv nasilja.

Od 2014. su izišla najmanje dva izvješća parlamentarnih tijela koja su proučavala slučajeve zlostavljanja, kao i jedan audit vanjskih stručnjaka koji su dali preporuke za potrebne promjene okvira. Parlament je odbio predati dokumente Politicu, tvrdeći da bi to potkopalo napore za poboljšanje sustava.

Ipak, duboko u dokumentima o parlamentarnom budžetu nalaze se neki dijelovi koji ilustriraju problem. U godinama 2019., 2020. i 2021., parlamentarna tijela pokrenula su 34 nove istrage u slučajeve psihološkog ili seksualnog zlostavljanja, a 24 od njih ticala su se ponašanja europarlamentaraca. U osam od 34 slučajeva došlo je do kažnjavanja prijestupnika.

Politico je kontaktirao i članove odbora za pritužbe protiv europarlamentaraca, no rad odbora odvija se u tajnosti zbog čuvanja privatnosti. Tri europerlamentarca u odboru – Monika Benova, Cristophe Hansen i Fabienne Keller – odbili su komentirati.

Na papiru proces izgleda vrlo tehnički. U stvarnosti, on je vrlo politički, kao i reforma o kojoj se trenutno razgovara na privatnim sastancima.

“Oni ne štite žrtve. Ne štite svjedoke,” rekao je jedan dužnosnik koji je bio svjedok u slučaju. “To je j**eni odbor u kojem sjede europarlamentarci. Oni štite sami sebe.”

“Ako europarlamentarci sami odlučuju o sebi, to nikako nije dobro,” rekla je francuska zastupnica iz redova Zelenih Gwendoline Delbos-Corfield, koja je dio odvojene radne skupine za reformu unutarnjih pravila parlamenta.

Uz tri zastupnika u odboru, moć leži u rukama jednog pojedinca: Metsole.

Predsjednica Europskog parlamenta je ta koja odlučuje o sankcijama za nasilne zastupnike, iako njen glasnogovornik Juri Laas inzistira da ona uvijek slijedi preporuke odbora. Kazne se kreću od blagih “opomena” do financijskih kazni ili zabrane sudjelovanja u aktivnostima parlamenta. Metsolin tim inzistira da ona radi na jačanju sustava.

“Poboljšanje procedura protiv nasilja u parlamentu je prioritet za predsjednicu,” rekao je Laas. Metsola “pokušava poboljšati stvari u parlamentu i učiniti ga transparentnijim, efikasnijim i modernijim.”

Metsola je u siječnju pisala zastupnicima tražeći prijedloge za “poboljšanje odgovora parlamenta na zlostavljanje na radnom mjestu,” nakon što su ona i drugi zastupnici identificirali “mane.”

Tri zastupnice koje već sjede u odboru među onima su koje je Metsola tražila preporuke za poboljšanje sustava.

U svibnju su Zeleni javno rekli da reforme koje Metsola priprema nisu dovoljne. Žele da na odboru sjedi samo jedan član iz redova zastupnika, ali i da to tijelo svoje istrage zaključi unutar šest mjeseci.

Metsola želi poboljšati i još dva područja, piše u pismu iz siječnja: obuke protiv zlostavljanja i vanjsku medijaciju. Samo 281 od 705 europarlamentaraca prošlo je dobrovoljnu obuku od 2019. godine.

Umjesto da obuku učini obveznom za sve zastupnike, služba za ljudske resurse parlamenta predlaže da ona ostane dobrovoljna. Malo je vjerojatno da će to zadovoljiti one koji pozivaju na reformu, poput Evely Regner, podpredsjednice Parlamenta, koja je izjavila da bi obuka morala biti obvezna za sve europarlamentarce koji imaju svoje zaposlenike.

“Čini se da ima nekoliko članova koji to stalno odgađaju i odgađaju. Uvijek pronađu neki drugi ured ili neko drugo tijelo koje bi trebalo analizirati detalje,” rekla je Regner, priznajući ipak da je u posljednjih nekoliko godina došlo do napretka.

‘Napustite svoje europarlamentarce’

Drugi su branili integritet odbora i naglašavali poteškoće s kojima se suočavanju njegovi članovi. Jedan dužnosnik parlamenta uključen u procedure protiv zlostavljanja rekao je da su svi u odboru nepristrani. Ako jedan član ima bliske osobne ili profesionalne odnose s nekim uključenim u slučaj, ili je bio u kontaktu oko slučaja s nekim uključenim, oni se izuzmu iz procesa. posljednjih godina poboljšala se i zaštita onih koji podnesu pritužbe, dodao je dužnosnik.

“Želimo provesti nešto čvrsto i kvalitetno,” rekla je Elisabeth Morin-Chartier, bivša francuska europarlamentarka koja je predsjedala odborom između 2014. i 2019. godine. “Moj posao je bio izgraditi povjerenje i zaštitu za žrtve kako bi se one napokon usudile progovoriti.”