Kako kaže Stanojević, stvari treba gledati iz ugla djeteta

Stravično ubojstvo u školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu potreslo je cijelu Srbiju. Prvotni šok i nevjericu da se tako nešto dogodilo polako zamjenjuje pitanje – kako se to moglo dogoditi, piše Nova.rs koja je razgovarala s Brankicom Stanojević, diplomiranom psihologinjom s preko 30 godina iskustva u radu s djecom i roditeljima.

“Postoje neki opći društveni čimbenici s jedne strane i osobni čimbenici s druge strane i kada postoji negativan presjek te dvije stvari, onda se nažalost događa ovakva tragedija.

U nedostatku više informacija o pozadini ovog strašnog događaja, Stanojević kaže da je uzrok moguće samo pretpostaviti.

“Može se pretpostaviti da je to dijete bilo u nekom velikom osobnom problemu i da je taj problem pokušavalo riješiti na način koji mu je bio dostupan i da je moguće da nije imalo drugi model za rješavanje krizne situacije u kojoj se nalazilo. “

Sve se to tiče obitelji i društva koji često šute na prve moguće znakove da dijete ima problema.

“Postoje individualni čimbenici, primjerice emocionalna preosjetljivost i nestabilnost, osjećaj frustracije, ali ne znamo sa sigurnošću je li dijete slalo neke znakove i signale da nešto nije u redu, pa oni nisu adekvatno prepoznati.” Ali postoje i one situacije kada se dijete potpuno povuče, a to povlačenje je zapravo često signal da nešto nije u redu. Ne znamo je li ukazivalo ili govorilo da postoji problem, a da su odrasli komentirali da nije ništa ozbiljno i da će to proći.”

Kako kaže Stanojević, stvari treba gledati iz ugla djeteta.

“Svi mi odrasli moramo se staviti u poziciju djeteta, ne gledati stvari kroz svoju prizmu, već iz dječjeg kuta.” Nešto što je nama trivijalno, a djetetu se čini kao sitnica, može biti veliki stres i izvor frustracije. Zato djetetu nikada ne treba govoriti – pusti to, nije to ništa, ono što se nama čini nevažnim može biti veliki problem za dijete. Ne treba nikoga unaprijed optuživati, ali moguće je da je dijete nekome reklo da ima problem, pa mu je rečeno – nije ništa strašno, a onda je posegnulo za onim što je imalo kao model za rješavanje frustracije. Moguće je da je dijete pokazivalo neizravne znakove da nešto nije u redu, na primjer, znakove neizravnog agresivnog ponašanja, povlačenje. Općenito, nagle promjene u ponašanju također su poziv u pomoć, npr. ako je bilo prijateljski nastrojeno pa postane svadljivo, ako počne izbjegavati prijatelje, povlačiti se iz komunikacije s roditeljima, ako postane nervozno, ako dođe do promjena u apetitu, ako je neispavan. Ne znamo je li se to dogodilo, ali moguće je i da su neke stvari skupljene”, kaže Brankica Stanojević i dodaje da je posebno zabrinjava to što je dijete znalo upotrijebiti pištolj.

Također, ne zna se jesu li se neke stvari iz okoline nakupile u djetetu, pa je nešto bilo okidač, no činjenica je da su djeca danas izložena modelima ponašanja koji pojačavaju nasilje.

“Gledate milijun serija, domaćih i stranih, gdje je uzimanje oružja način rješavanja problema, gdje je nasilje način rješavanja situacije. Ovo nas vraća u širi kontekst da se nasilje visoko cijeni. Riječima to negiramo, ali u stvarnosti je drugačije.”

To je alarm za društvo da dobro promotri što nudimo djeci.

“Mi odrasli stvaramo okruženje za djecu i onda se ne možemo čuditi što su nam djeca agresivna”. Za njih smo stvorili sustav vrijednosti i obrazaca ponašanja koji prolaze. Od pojedinaca do institucija stvaramo društvenu klimu, a djecu samo ubacimo u nju i oni odatle pokupe obrasce ponašanja, a posljedica, nažalost, može biti i ovakva.”

Tu je i problem sustavne podrške u našoj zemlji jer, kako se čini, nema dovoljno psihologa i psihijatara koji se blisko bave adolescentima za sve kojima je pomoć potrebna.

“Ta mreža podrške nije ni blizu dovoljna.” Mi koji se bavimo tim poslom znamo kolika je gužva kod nas. To razdoblje osnovne škole i adolescencije je zakonom obuhvaćeno, ali malo je onih koji su direktno zaposleni, stručnjaci u školama su preopterećeni poslom i često rade administrativne poslove. Moralo bi biti puno više stručnjaka na raspolaganju. Podaci govore da kada bi se sada pojavili svi oni kojima je potrebna psihološka pomoć, zadnji bi došao na red u tri godine. Općenito, ljudima treba sve više podrške, a postoje područja u kojima nema dječjih psihijatara i psihologa specijaliziranih za rad s djecom. A ovakve situacije pokazuju, nažalost, koliko je to potrebno. A kad zagrebete ispod površine, vidite da pitanja ne prestaju dolaziti“, zaključuje., prenosi jutarnji list