Kada je doznala da ona i suprug Dario Rogić čekaju drugo dijete, Maja Maretić osjećala se stabilnom, sposobnom i neopterećenom zbog dolaska još jednog člana u obitelj. U 12. tjednu trudnoće na standardnom kombiniranom testu na koji ju je poslala ginekologinja saznala je da postoji velika mogućnost da dijete koje nosi ima sindrom Down. Te brojke koje upućuju na “najgore” prevladale su sve misli koje je Maja u to vrijeme očekivala imati i koje je imala kad je bila trudna s kćeri Mijom., piše zadovoljna.hr

Liječnici su je uputili da napravi amniocentezu ili Nifty test koji košta oko pet tisuća kuna. Kako je amniocenteza jedina sto posto točna, odlučila se za nju.

Trebala sam čekati do 17./18. tjedna trudnoće i onda još tri tjedna da dobijem rezultate, znači istinu bih saznala u 21. tjednu. Ta misao bila mi je užasna, dijete se rita, povezani smo, a ja da ga pobacim?!? Zato sam odustala od amniocenteze i odlučila uživati u trudnoći. Moj pristup i stav bio je takav, dok je mužu to bilo teže i mučio se s mišlju da nam se život promijeni za 180 stupnjeva i da nas to definira.

Nismo imali potrebu ulaziti u ‘svijet Downa’ i istraživati, ali podsvijest je ponekad sama nalazila znakove u vanjskome svijetu. Jedan kratki period dok sam s trbuhom dolazila po Miju u vrtić, u njezinu je grupu došao dječak koji je imao sindrom Down, što je bilo vidljivo u njegovu pogledu, i često bih Miju pitala za njega i osjećala neku nježnost kad bih ga vidjela, govori mama Maja Maretić.

Trudnoća je uglavnom bila uredna i Maja je radila do posljednjeg dana pred porodiljni. Na redovnom pregledu u bolnici dva tjedna prije termina doktor je uočio da je posteljica prestala funkcionirati i da treba na hitan carski rez.

S papirom u rukama, prestrašena, sama i u šoku, jedva sam došla na prvi kat pred rađaonicu. Više me bilo strah carskog nego hoću li roditi dijete sa sindromom Down. Uspavali su me i probudila sam se omamljena i zbunjena te su me odveli u sobu za oporavak, gdje sam bila kratko sama, a najčudniji je bio osjećaj da sam znala da sam rodila, ali nemam dijete u rukama.

Nakon nekoliko trenutaka stigao je doktor i rekao da je carski prošao u redu i da će dijete uskoro doći te da sumnjaju da dijete ima sindrom Down i pitao me jesam li to znala. Sljedećih sigurno godinu dana svi doktori s kojima smo imali prvi kontakt pitali su me isto: ‘Jeste li znali u trudnoći?’ Ne želim ni znati što su mi time zapravo htjeli reći jer moj je izbor bio i ostao voljeti svoje dijete i brinuti se za njega.

Prvi trenutak kad sam Marka Ivana primila u ruke bio je najljepši u posljednja 24 sata jer mi je on svojim pogledom i stiskom ručicama potvrdio da će sve biti u redu. Uskrs koji je bio nakon nekoliko dana bio je pun tuge i brige, bez Marka Ivana i mene koji smo i dalje bili u bolnici izolirani od svega toga, ali i uskraćeni za veselje i slavlje, prisjeća se Maja koja je Marka Ivana rodila s 33 godine. Prijatelji su uskoro saznali da je rodila te su dolazile prekrasne poruke podrške i ljubavi koje su Maju bacale u plač, ali istodobno i davale snagu za sve što slijedi. Majinu mužu sve je teže palo, ali, kako kaže, ne može mu se zamjeriti jer muškarci nemaju tu trenutačnu povezanost s djetetom kad se rodi.

Danas znam da smo za našu obitelj Dario i ja najbolja kombinacija i iz svega smo puno naučili o sebi i svom odnosu, dodaje. Osjećali su strah i ti početni osjećaji i misli stalno su se miješali: briga o tome koliko će Marko Ivan biti ovisan o bolnicama, kako će se to odraziti na njegovu seku Miju, na njihove poslove… Još u bolnici Maja je dobila knjižicu koja joj je dala uvid u to što je to sindrom Down, kakve su potrebe djece sa sindromom Down te neke statistike.

Sve je to potrebno bar jednom pročitati, ali meni i mojoj obitelji to nije trebalo u tom trenutku, trebalo nam je iskustvo i razgovor s roditeljima koji dijele s nama istu sudbinu, kaže. Marko Ivan bio je sveukupno četiri tjedna u bolnici i kad su ga napokon donijeli kući. Ogroman strah koji su osjećali jer je bio jako mali, slabo dobivao na težini, imao problema sa saturacijom (zasićenost kisikom) pri spavanju, otvorenu rupicu na srcu, zamijenio je osjećaj zajedništva i obitelji koji im je toliko trebao prethodnih mjesec dana.

Uživala sam u zajedničkim šetnjama, ali taj osjećaj nije bio stalan, već se katkad događalo da si ne mogu pomoći te sam se ulovila kako se uspoređujem s drugim mamama koje šeću sa ‘zdravom’ djecom i ne moraju imati moje brige. Sretna sam da sam te misli brzo preusmjerila na borbu i istraživanje što sve i kako možemo učiniti za našeg sina, ispričala je nam Maja. Rano su krenuli na Goljak na fizikalne vježbe te su se učlanili u Udrugu za sindrom Down Zagreb, gdje je Maja puno korisnih savjeta i podrške dobila od predsjednice Udruge Natalije Belošević. U sklopu Udruge dobili su radnu terapiju i plivanje “Bebe ribe” te se polako počela stvarati mreža obveza koje su postale njihova svakodnevica. U Markovih prvih godinu dana bili su na terapijama u Udruzi za sindrom Down Zagreb, Centru za rehabilitaciju Zagreb, Malom domu, Goljaku te povremeno i u Down sindrom centru Pula.

Više pročitajte OVDJE