U Hrvatskoj još radi manje od 400 pirotehničara. To su ljudi koji stoje između preostale ratne opasnosti i normalnog života kojega želimo živjeti. Prema procjenama, još su tri godine potrebne da bi se Hrvatska očistila od mina, ali kako se taj proces bliži kraju, ostali su tereni na nekadašnjim prvim crtama, dobro posuti minama, sve su nepristupačniji i sve teži. Sustav nije dugoročno planirao, novih svježih snaga nema, a ljudi razmišljaju o mirovini. Pogotovo nakon posljednjeg stradavanja pirotehničara u Lici, a uvjete ih ima oko 70 posto., piše HRT

Rok u kojem bi prema procjenama Hrvatska trebala biti čista od mina je za tri godine, 1. ožujka 2026. Možda bi i bio izvediv, kaže Stjepan Tadić, aktivni pirotehničar i povjerenik Sindikata humanitarnog razminiranja, ako bi se  zadržali postojeći kapaciteti i ako bi se povećala dinamika posla. 

– Ali obzirom na nedavno stradavanje naših kolega u veljači, dio ljudi se odlučio izaći iz sustava razminiranja, to još uvijek nije broj koji bi ugrozio taj rok, ali bojim se da će se s vremenom sve više ljudi odlučivali otići u mirovinu. Jer smo dosta potrošeni i fizički i psihički. Naši materijalni uvjeti nisu se poboljšali već godinama, ako se to podhitno ne dogodi, dosta ljudi će napustiti razminiranje.

70 posto pirotehničara ima uvjete za mirovinu, kaže nedavno umirovljeni pirotehničar Mladen Jukičić i pita se jesu li ljudi koji vode sustav svjesni toga da se ti ljudi mogu svakog trenutka odlučiti i umiroviti se. Dodaje kako prema zadnjem izvješću koje je za 2021. podneseno u Saboru, ima 397 pirotehničara u privatnim tvrtkama.

– Ja mislim da ih sada ima i dosta manje i baš bi me zanimalo ima li sustav podatak koliko ljudi ima uvjete za mirovinu. Novog školovanja i tečajeva nema, jer novi ljudi ni ne dolaze u razminiranje s obzirom da ima još tri godine do kraja. Događa se to da su tereni sve zahtjevniji, a cijena je manja, jer sad da dođete do mjesta rada potrošite se fizički pješačenjem sati i pol do dva, a cijena je na razini cijene kakva je bila u doba kad smo išli iza stroja eventualno pet do deset minuta pješice. Cijena bi morala viša jer su tereni sve zahtjevniji i nema pomoći strojeva zbog čega je upitna sigurnost pirotehničara. Onda imate te zastoje u razminiranju koji također psihički troše pirotehničare, kad se ne može raditi zbog uvjeta, ajde ako je pao snijeg ne može se ok, ali ako netko nije potpisao odluku i zbog toga se čeka posao pa kad se dočeka ide se raditi, pirotehničari ne mogu planirati svoj privatni život, ne znaju kad će biti na terenu, koliko dugo će biti na terenu. Ljudi su jednostavno odlučili potražiti neke poslove i uzeti tu mirovinu koju su zaslužili, a kažem sa uvjetima ih je sigurno 70 posto. 

Jukičić još dodaje kako je na početku razminiranja 1998. radio za 20, 30, 40, 50 kuna. 

– Kad je novac tri puta više vrijedio i kad je litra benzina bila marku ili 3-4 kune. Ili sam onda bio preplaćen ili sam dana potplaćen. Sustav nije dugoročno planirao, ljudi će odlaziti u mirovinu, novih svježih snaga nema. Svi se čudimo Luki Modriću kako dugo igra nogomet, a u razminiranju ima preko 100 takvih Modrića. 

U razminiranju nema kolektivnog ugovora jer on poslodavcima nije baš u interesu kaže Tadić.

– A trebalo bi izjednačiti uvjete i ići prema cijeni kvadrata o kojoj dosta ovisi i naša sigurnost posebno sada pred kraj, kad se strojevi sve rjeđe mogu uvoditi na područja koja su minski sumnjiva. Najveća županija Ličko-senjska ima oko 70 i nešto kvadratnih kilometara još minski sumnjivih površina. Uporabom strojeva stradavanja pirotehničara su se značajno smanjila, a sada se događa obrnuti trend. Vraćamo se na neki način na početak. Vraćamo se na prve crte razgraničenja, na terene koji su minski jako zagađeni i strojevi neće moći odraditi dobar dio tih terena. I očekujemo, nažalost, da će se, ako se nešto ne popravi, stradavanja intenzivirati i postajati sve češća. Stradavanja pirotehničara. 

Mladen Jukičić objašnjava i kakvo je to područje gdje je stradalo dvoje pirotehničara.

– To područje Čanka, to su pašnjaci, šumarci, to je mjesto gdje se crta toliko puta pomicala, toliko je bilo stradavanja za vrijeme Domovinskog rata i ulazilo se u minska polja koja su premještana. Toliko tih PROM mina koje su bile kobne za većinu mojih kolega i prijatelja. “Samci” kako ih zovemo, to su mine gdje je jedna mina postavljena iz bilo kojeg razloga, netko ju je stavio da zaštiti neki svoj položaj. Znači bez ikakvog rasporeda, a broj se ne može znati. 

Pirotehničari su se, kaže Tadić umorili. 

– Stalno smo morali ići u neke borbe, kad god smo nešto tražili morali smo ići u prosvjede i štrajkove, to jest privatni sektor, ali sve se da urediti ako ima dobre volje. 

U zadnje tri godine, kako bi sve prošlo dobro i kako bi se razminiranje i to roku završilo, Tadić kaže kako je podhitno potrebno zaustaviti odljev ljudi povećanjem materijalnih prava. 

– Time će se povećati i naša sigurnost i mirnije glave ćemo ulaziti u posao, moći ćemo kvalitetnije planirati i svoje slobodno vrijeme. Ako se nešto jako brzo ne dogodi, dobar bio ljudi će otići već ove godine i rok za kraj razminiranja 2026. bit će neizvediv.