Glumac koji je hrvatskoj kinematografiji darovao najpamtljiviju mušku ulogu, onu Franje Šafraneka u filmu “Tko pjeva zlo ne misli”, čije su izjave ušle u zagrebačku humorističnu svakodnevicu, zapravo je bio jedna od tragičnijih figura domaće glumačke scene. Podcijenjen za života, nije bio član ansambla ni jednog zagrebačkog kazališta, a isto mu se događa i posmrtno pa tako nema ulicu u svom rodnom gradu. Ogorčen sudbinom koju su mu kreirali zagrebački kulturni moćnici, govorio je da nikada ne bi bio glumac da se ponovno rodi. Da ga sasvim slučajno nije otkrio Krešo Golik, njegova genijalnost ostala bi zauvijek skrivena. Ovo je priča o velikom Franji Majetiću., piše večernji list

Svoju ženu nije dal vređati, kad mu se pričalo o Abesiniji, išel je prek k Žnidaršiću, ak je htel popit gemišt, bila je to njegova privatna stvar…. Rečenice iz Golikova hit-filma “Tko pjeva zlo ne misli” odavno su ušle u svakodnevnu zagrebačku šprehu, a sve ih izgovara Franjo Šafranek, sredovječni Zagrepčanin sa specifičnim smislom za humor, nesuđeni avijatičar, štovatelj gemišta i omiljeno lice hrvatske kinematografije.

Svoga imenjaka majstorski je utjelovio Franjo Majetić koji bi baš danas da je živ, proslavio stotku. Majetić je i sam bio Zagrepčanin, kajkavac, a većinu kultnih štoseva koje izgovara izmislio je u improvizaciji na setu. Šafranekove rečenice svi pamte, no malo tko zna da stvarni Franjo, za razliku od fiktivnog, uopće nije pio gemišt, što mi je kroz smijeh ispričala njegova filmska supruga, sopranistica Mirjana Bohanec.

– Kada smo putovali i predstavljali film, gdje god bismo sjeli prvo bi njemu donijeli gemišt! A Franjo ga nije volio, alkohol nije pio. ‘Daj si ti to zemi’, znao me gurkati i na kraju bismo ga prolili kada nitko nije gledao – smije se Mirjana, inače Majetićeva cjeloživotna prijateljica. Godinama nakon filma, priča, njih su se dvoje družili s Mijom Oremović i Reljom Bašićem, najčešće kod redatelja Kreše Golika.

– Franjo je bio izuzetan glumac i predivan čovjek. Kada smo počeli raditi na scenariju, jako sam se bojala velikih glumaca, no on me bodrio, opuštao, pričao viceve – prisjeća se Mirjana Bohanec koju, kao i mnoge, ljuti to što Majetić danas nema svoju ulicu, spomenik niti bilo kakav drugi lokalitet u gradu čijim je simbolom postao. Mnogi ne znaju ni da Majetić nikada nije bio član ansambla nijednog zagrebačkog kazališta, a karijeru je proveo igrajući posvuda od Varaždina, Zadra, Banje Luke i Osijeka, daleko od svjetla pozornica rodnog mu grada. Da ga Golik nije otkrio, umro bi u poluanonimnosti. A do njihove je suradnje došlo gotovo pa slučajno.

– U to sam vrijeme bio angažiran u Varaždinu i igrao stari kajkavski repertoar, Tituša Brezovačkog: Hipohondrijakuša, Diogeneša… Gostovali smo u Krapini, i gledao me Drago Bahun, Golikov asistent. Krešo mu je rekao da bi trebao glumca koji je kajkavac, vedar i furt u nekakvom švungu – kazao je Majetić u jednom od rijetkih intervjua. Nakon toga Golik ga je pozvao na razgovor u kavanu u Medulićevoj.

– “Mi ćemo probati”, rekao mi je Krešo. “Ako uspije – uspije, ako ne uspije, nikome ništa!” – kaže Majetić. Prva je bila u Jadran filmu. S njim za stolom uz Golika, Mirjana Bohanec i Relja Bašić.

– Krešo nam je rekao: “Dajte samo razgovarajte među sobom, bez obzira na rolu!” Bila je to čista improvizacija. Krešo mi je, kao Šafraneku, rekao: “Vi volite popiti?” “Volim popiti, kak ne!” Veli: “A vi ste i hrabri?” “Kak nisam hrabar, ti boga! Ja bi mogel tigrove loviti. Ak sad treba, išel bi u lov za njima!” I tako smo se razigrali. Budući da je Krešo maher, a i ja sam sto puta nastupal u svakakvim skečevima, mi smo počeli tak igrati da su se svi oko nas kesili ko luđaci. Krešo mi je rekel: “To je dobro! To je to! Ali pitanje je kako bu to zgledalo na ekranu” – prisjetio se Majetić. Probna scena bila je ona kada Šafranek šalje malog Pericu po vino k Žnidaršiću, a potom s Fulirom razgovara o Abesiniji. Ostalo je povijest.

I Majetićeva životna priča dobar je temelj za scenarij napete tragikomične povijesne miniserije. A počinje 26. veljače 1923. na zagrebačkoj Trešnjevki, u to vrijeme siromašnom zagrebačkom predgrađu, faveli radničkih potleušica, poznatoj po opskurnim krčmama gdje su bančili zagrebački proleteri, boemi, kriminalci, špijuni i okultisti. Po najpoznatijoj Trešnjevka je dobila ime, a ne po stablima crvenog ploda koja ondje, usprkos betonizaciji, još uvijek rastu. Majetićev rodni kvart bio je obojen teškim krležijanskim bojama, uronjen u panonsko blato i siromaštvo, sušta suprotnost današnjoj Trešnjevki divlje gradnje i urbanističkog kaosa gdje stanove mogu kupiti samo oni malo dubljeg džepa.

– Stanovali smo u “istarskim barakama”. Moj je život bio užasan. Bio sam dijete kad je otac umro. Ostali smo gladni. Uvjeti su bili grozni – mala sobica oblijepljena novinskim papirom, petrolejka, žohari… Grozno! – ispričao je. Njegov otac, porijeklom Venecijanac, bio je samouki slikar, majka, Ličanka, garderobijerka u kazalištu. Težak život trešnjevačke obitelji postao je još teži kada mu je otac umro. Majetić je imao 12 godina. Međutim, zahvaljujući majčinom poslu, u kazalištu je praktički prohodao. večernji list

– U početku je Mali teatar bio na Tuškancu, tamo gdje je danas kino. Mislim da se negdje dvadeset i sedme preselio u zgradu današnjeg teatra Gavella. Mama me uvijek vodila sa sobom – ispričao je. Već s pet-šest godina počeo je nastupati u dječjim predstavama.

– Kad sam malo ponarasel, došlo je doba da se počnem ozbiljnije baviti glumom. U jednoj obrtničkoj zadruzi, na Malom placu, prvi sam put igrao i malo ozbiljniji repertoar. Ja sam u školi s petnaest-šesnaest čitao Filipa Latinovicza, Emila Zolu, Gorkoga, Londona. Mi smo o toj socijalnoj literaturi strašno puno raspravljali. Gledao sam sve Krležine predstave, na koje je i on često dolazio, gledao sve Hamlete što ih je odigrao Vjeko Afrić. Sve sam gledao po sto puta! Dvaput na dan znao sam ići u kino, ali navečer bih ipak završio u teatru – rekao je Majetić.

Nakon očeve smrti sa 16 godina morao je prekinuti školovanje i zaposliti se u tvornici na Kustošiji. Nakon šesnaeste, veli, život mu je brzo krenuo, a ne baš bezbrižnu mladost prekinuo je Drugi svjetski rat. Nedugo nakon što je u travnju 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska, priključio se tvorničkim sindikatima i SKOJ-u.

– Povezao sam se s omladinom na Črnomercu. Skupljali smo dobrovoljne novčane priloge. Pronalazili smo ljude koji su bili za nas – a bila ih je masa – odlazili u tvornice. A to što se govorilo i nudilo – to su bile strašne stvari! Govorilo se, recimo, neće biti radnika da neće imati dvosobni stan i kupaonicu, neće biti radnika koji neće raditi… To što su govorili ti intelektualci i to što su nudili sindikati bila je velika nada. Te su organizacije povezivale ljude svih profila. Bili smo u jednoj euforiji od osjećaja pravednosti, od potrebe za svime što je iskreno, pošteno, ljudsko. Među nama vladalo je veliko zajedništvo, osjećali smo se kao braća. U Zagrebu je svijest radnika tada bila vrlo visoka. Znali smo da stvari više ne mogu ići kako su išle do tada: male plaće, bijeda koja je stalno trajala – opisuje duh Zagreba ranih četrdesetih. Bila su to opasna vremena.

– Nabavio sam tada i pištolj. Ako bih izlazio iz kuće, uvijek sam imao pištolj. To je psihički i fizički bilo neizdrživo. Recimo, idem po ulici i sretnem kolegu s kojim sam se svađao prije rata. A on u ustaškoj uniformi – prisjetio se. U to su ga vrijeme pokušali i unovačiti, najprije u ustaše, potom i u domobrane.

– Za stolom s jedne strane stoji ustaša, a s druge domobran. Mi se svlečemo, kaj ne, doktori nas pregledaju i vele da smo sposobni. E, sad dolazi ustaški oficir i veli: “Čuj, mali, da li bi ti htel doći k nama? Imat ćeš lijepo odijelo, svakakve privilegije. To ti je posebna vojska…”A ja, ilegalac, mislim si: “Kaj je ovome…” I velim mu: “Čujte, ja moram prvo s mamom razgovarati.” E, sada dolazi domobranski oficir i veli isto: “Je l’ bi ti, mali, htel u domobrane?” A ja mu odgovaram: “Moram razgovarati prvo s mamom. Ja sam još mlad dečko, znate. Bum se još odlučil… “Dobro”, vele, “pa kad se ti odlučiš, onda dođi…” Ja sam, jasno, odmah otišao u potpuno ilegalstvo – ispričao je kroz smijeh u intervjuu novinaru Studija Darku Zupčeviću 1985., a na taj će se štos do kraja rata izvlačiti još nekoliko puta. Kada bi mu ponovno zakucali na vrata, majka bi regruterima rekla da je otišao na rad u Njemačku, a isto bi potvrdili i susjedi. Straha da će ga netko cinkati nije imao.

– To je sve bila radnička klasa. Ljudi nisu tada bili takvi kao danas. Kraj nas je stanovala nekakva šnajderica, pa neki siromašni krznar kaj je celi dan smrdel s nekakvim kiselinama, pa neka jadna starica. Mama im je rekla: “Ak pitaju za mojeg Franceka, samo recite da je u Njemačkoj.”

Gazdarica, koja nam je iznajmila sobu u kući, bila je jako zlatna. I ona je tvrdila da sam ja vani. Ustaše više onda nisu po tome pimplali – ispričao je. Ipak, 1943., kada je zagustilo, pobjegao je u partizane.

– Teret mi je ogromni pao. U odredu dijelite sudbinu s mnogo drugih ljudi. U gradu vas čekaju svugdje na ulici, u tramvaju, u kavani. Imate stalno osjećaj da vas netko prati. Nikada ne znate tko će razbiti ćeliju! Budući da sam bil Zagrepčan, otišel sam u Zagrebački odred. Došel sam s još jednim prijatelom. Odmah drugi dan upali smo u neku veliku borbu. Prošli smo Prigorje, dio Zagorja i Posavinu – otkrio je. Kasnije je mnogim zagrebačkim glumcima pomogao da i oni pobjegnu u partizane, a potom i sam počeo glumiti u predstavama.

– Jedno sam vrijeme bio šef Banijske kazališne družine. Drugi su otišli u družinu August Cesarec, a treći su ostali u Centralnoj kazališnoj družini pri ZAVNOH-u. Tu smo se razdvojili. Na kraju sam i ja završio u družini August Cesarec. l moram vam reći da više neće nikada biti takve publike kakvu smo mi tada imali – prisjetio se. Nakon rata zbog zasluga nudili su mu da postane oficir JNA, no kategorički je to odbio.

– Mene to više nije zanimalo. Ja sam bio vojnik kad je to trebalo biti. Sada sam htio biti kazališni čovjek. Nisam mogao delati nekaj kaj ne znam. Otišao sam u Zagreb, u Ministarstvo za kulturu, i rekao ministru, koji je do tada bio sa mnom u trupi, da ne bih htio ostati vojnik. I tada su me s nekoliko kolega prebacili u teatar u Varaždin – ispričao je. Iako mu je ministar kulture i bivši suborac nakon rata nudio da uđe u ansambl nekog zagrebačkog kazališta, i to je odbio, što će se kasnije pokazati kao greška.

– Ja sam bio mlad čovjek i smatrao sam da je jedno bilo biti glumac poluamater u partizanima, a drugo glumac u zagrebačkom teatru. Većina mojih kolega, koji nisu bili iz Zagreba, odmah su tada ušli u veliki zagrebački teatar. Ali ja sam znao što je pravi teatar! Ja sam kao dijete već gledao Dujšina, Strozzija, Boženu Kraljevu, Viku Podgorsku. Mislio sam si: “Pa ne mogu se ja petljati u teatar bez prave glumačke škole!” I velim ja sebi: “Idem ja prvo negdje skuhati zanat” – iskreno je rekao. U Varaždinu je proveo tri i pol sezone, potom godinu u Bjelovaru, četiri i pol godine u Zadru, igrao je u Puli, Banjoj Luci, u HNK Osijek pa opet u Varaždinu gdje će ostati do mirovine. Na sceni HNK Varaždin njegove je majstorije kao gimnazijalac gledao Zlatko Vitez.

– Bio je jedan od nosilaca repertoara, igrao je sjajne uloge, maestralan komičar – prisjetio se Vitez koji je imao sreću da s Majetićem dijeli scenu. Bilo je to 1981. kada je s Glumačkom družinom Histrion postavio praizvedbu groteske Ive Brešana “Arheološka iskapanja kod sela Dilj”.

– Igrao je profesora, ja studenta. Prihvatio je to s oduševljenjem, 40 dana smo se družili na brodu, proputovali obalu, tada sam ga upoznao. Bio je veliki motivator. Kada su bile velike vrućine, on nam je svima dizao moral, uvijek je bio raspoložen, pravi dobrovoljček – nastavlja Vitez kojemu je Majetić često pripovijedao zgode iz partizanskog kazališta.

– Glumačka grupa kojoj je pomogao da napusti Zagreb, u partizane je došla u najljepšim odjelima da po putu ne budu sumnjivi pa su ih svi, pričao mi je, čudno gledali. Mislili su da su špijuni, čak se razmatrala i mogućnost likvidacije. Dugo su nosili glavu u torbi, no kasnije se situacija smirila pa su osnovali partizanske kazališne trupe – smije se Vitez. Rado pamti i anegdotu s gostovanja predstave u Solinu. večernji list

Više pročitajte u večernjem listu