Jeste li znali da u Hrvatskoj pravo glasa, osim maloljetnika, nemaju samo mrtvi i oni koji su izgubili hrvatsko državljanstvo? Dakle, osobe s duševnim invaliditetom, bez obzira na stupanj psihomotornih teškoća, koje nemaju radnu ni poslovnu sposobnost niti su u stanju brinuti se o sebi, mogu sudjelovati u demokratskom procesu i birati visokosložene moduse upravljanja određenih jedinica. Prilično ludo, zar ne?

Naime, po EU-ovim direktivama ne može se donijeti rješenje o potpunoj nesposobnosti, s obrazloženjem da se time štite ljudska prava tog dijela populacije. Međutim, pošto neki od ovih članova društva, kako je upravo u našem listu posvjedočila majka jednog takvog mladića iz Splita, ne znaju što je lijevo, a što desno – i to ne u poltičkom nego u fizičkom smislu – tko će zaštititi pravo na kritički promišljeni i uloženi glas onoga čiji će izbor na listiću možda biti poništen odabirom politike s druge strane spektra, a kojeg će zaokružiti navedeni momak il, možda točnije, njegov skrbnik? Je li ovakav model “demokracija” ili folklorno slavljenje ljudskih prava i društveno toksična politička korektnost?

– Mogućnost glasanja onih s visokim stupnjem mentalnih tegoba je vid psihoterapije kojom se dokazujemo kao demokratsko društvo. Mi takvim osobama ne prilazimo s političkim ili etičkim razlozima, nego isključivo ekonomskim. Promatra ih se kao financijski teret društva, a onda, da bismo stvorili lijepu sliku o sebi, kao lažno humanim bićima, koja žive u lažno humanim društvima, omogućujemo im da na razini epizodalnog i folklornog pristupa stvore, sebi i nama, privid humanog društva – smatra Marko Vučetić, profesor filozofije i predsjednik zadarskoga Gradskog vijeća, koji dodaje kako u današnjoj demokraciji kritičko mišljenje više ne promatramo kao bitno ljudsko određenje, nego smo svedeni s robova koji su bili oruđe koje govori na oruđe kojem je zabranjeno misliti.

Na sličnom tragu je i Žarko Puhovski, umirovljeni profesor i stručnjak iz filozofije politike, koji smatra da je navedeni princip travestija demokracije.

– Osnovne pretpostavke demokracije trebale bi biti da je subjekt, građanin ili građanka, racionalna individua koja je u stanju kontrolirati svoje vlastite interese, svoju poziciju u društvu, odnosno političkoj zajednici, i osnovne koncepte opstanka i boljitka zajednice. Međutim, ako osoba ima poteškoća s mišljenjem i zaključivanjem na elementarnoj razini, to znači da osoba ne može biti subjekt demokratskog poretka. Ovo bi trebalo biti elementarno jasno i nema nikakve veze s ljudskim pravima, jer njihovo pravo da odlučuju o tuđim životima nije u skladu s mogućnostima koje imaju. Govoriti o ovoj temi je, izgleda, tabu, što zbog političke korektnosti, što zbog neke vrste praznovjerja ili straha da se meni ili mojima takvo što ne dogodi – kaže politolog Puhovski.

Perspektivu snaga koje dolaze prostrla je 24-godišnja Hana Samaržija, politička epistemologinja i doktorandica filozofije na Sveučilištu u Warwicku. Ona kaže da, iako je glavna premisa demokracije formalna jednakost svih građana pred zakonom, neovisno o njihovim psihofizičkim ograničenjima i sposobnostima, nju to automatski ne čini intelektualno opravdanom ili dobrim sustavom vladavine.

– Osobe s teškim psihičkim poteškoćama nisu problem demokracije. Oni su iznimno malena i ranjiva skupina čije bi isključenje iz glasačkog tijela nalikovalo eugenici. Pravi problemi demokracije općenita su slaba informiranost stanovništva te rašireno glasanje iz materijalne koristi. Puko zakidanje osoba s teškim stupnjem psihičkih teškoća za pravo glasa kako je danas artikulirano – dakle, za pravo odabira neke stranke – zbog toga što njihovi glasovi neće biti epistemički kvalitetni, čista je politička lijenost i manjak intelektualnog senzibiliteta za alternative standardnoj, stranačkoj predstavničkoj demokraciji, jer takva bi odluka otvorila Pandorinu kutiju nasumičnog isključivanja različitih, a često i deprivilegiranih klasa građanstva iz demokratskog procesa jer nisu politički angažirani i jednostavno ne znaju o čemu govore – upozorava djevojka koja upravo priprema doktorski rad na temu epistemičke neopravdanosti predstavničke demokracije i nekompetentnosti glasača.

Pandorinu kutiju koju Samaržija spominje je, doduše, prvi odškrinuo Platon prije 2500 godina, kada je, kroz lik Sokrata, predvidio razornu moć demagogije i svojevrsnu paralizu napretka koju uzrokuje bezuvjetno pravo glasa. U jednoj od svojih dijalektičkih vježbi usporedio je društvo s brodom te upitao sugovornika Adimanta bi li se radije zaputio na prekooceansku plovidbu s kapetanom kojeg su izabrali iskusni moreplovci ili družba amatera. Nakon očekivanog odgovora, filozof upita: “Zašto onda mislimo da bilo tko posjeduje vještinu odabrati kvalitetno društveno rukovodstvo?”

Slično razmišlja i jedan drugi filozof, Rambo Amadeus, koji kaže da je pravo glasa civilizacijska tekovina koja se stječe onog momenta kad si funkcionalno pismen i sposoban usporediti dvije statističke pogače. Ili, kako smo imali prilike vidjeti u legendarnom prilogu emisije Provjereno, starica iz Dalmatinske zagore, koja ne zna razliku između PDV-a i BDP-a, pa se nada da će prvo rasti, a drugo padati, ima jednako pravo glasa kao doktor političkih znanosti. Nameće se pitanje: kakav civilizacijski iskorak očekivati dok su odluke koje donosi društvo u kolektivnom naporu pametne koliko i prosječni glasač?

Više pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji