Gotovo polovina učenika danas prolazi s odličnim uspjehom, ali nekim roditeljima ni to nije dovoljno – žele “čistu” peticu za svoju djecu. Prosjek 5,0 postao je imperativ, bdiju nad tim “roditelji helikopteri”.

Samo u posljednjih osam godina, pokazuje statistika Ministarstva znanosti i obrazovanja, broj superodlikaša s prosjekom 5,0 u našim školama porastao je za oko 15 posto, ili za gotovo deset i pol tisuća (10.423)! Broj takvih genijalaca osobito je narastao u osnovnim školama, gdje svako četvrto dijete prolazi s 5,0.

”Prva majka” Sanja Musić Milanović, ostavimo li po strani je li u pismu gimnaziji koju pohađa njezin sin eksplicitno tražila ili nije da mu se povećaju već prije zaključene četvorke iz matematike i latinskoga, ipak je postigla to da su njezinu sinu naknadno, izvan zadanih rokova, već zaključene ocjene iz tih predmeta “zaokružene” na peticu, pa je učenik trećeg razreda gimnazije dogurao do 5,0. Sada cijeli slučaj “češlja” prosvjetna inspekcija, a mi smo za komentar fenomena “roditelja helikoptera”, situacija koje zbog toga doživljavaju brojni prosvjetari i ostalih poteškoća koji iz toga proizlaze, zamolili sveučilišnu profesoricu, pedagoginju i psihologinju sa zagrebačkog Učiteljskog fakulteta prof. dr. Dubravku Miljković., piše slobodna dalmacija

– Fenomen “roditelja helikoptera” nije novi, spominje se još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali do danas su se uspjele pokazati sve negativne posljedice takvog pretjerano zaštitničkog i popustljivog odgojnog stila. Primjerice, pokazalo se da sami roditelji, u konačnici, njime uopće nisu zadovoljni. Njihova djeca, adolescenti, zadovoljna su: mogu raditi što hoće, nemaju obiteljskih obveza, a naiđu li na problem, roditelji su tu da ga riješe – kaže prof. emeritus Dubravka Miljković.

Međutim, dodaje, postoji “kvaka” – ti za djecu pozitivni efekti su kratkoročni.

POTKOPAVANJE OTPORNOSTI

– Kasnije u životu ispoljavaju se oni negativni, počevši od lošijega školskog uspjeha i uspjeha u studiranju, smanjenog samopouzdanja, lošijeg zdravlja i manjeg životnog zadovoljstva. Dijete ne uspijeva iskusiti potrebnu količinu negativnosti koja bi ga imunizirala za kasnije veće životne izazove. Dakle, pretjerano zaštićivanje djece potkopava njihovu psihološku otpornost. Otpornost se razvija svladavanjem teškoća – nema dvojbi za našu sugovornicu.

aj pritisak roditelja postoji od vrtića, čak i do fakulteta, a danas nije rijetkost da roditelji dolaze u škole, pišu beskrajne mailove i pritužbe na pojedine nastavnike, čak i prijete bombama, kako su prepričavali neki profesori i nastavnici. Nije rijetkost da pokušavaju “upasti” na konzultacije na fakultetima, traže sastanke s dekanima, iako su njihova djeca punoljetna.

Profesorica Miljković ispričala je nekoliko primjera iz vlastite prakse.

– Meni je jednom, u jesenskom ispitnom roku, došla mama koja je putovala četiristo kilometara i još je bila bolesna – kako me odmah informirala – te optužila da sam njezinoj kćeri upropastila ljeto. Morala je, jadna, učiti jer sam je ja srušila u ljetnom roku. Zato jer je varala, što mama nije htjela ni čuti – prepričava naša istaknuta pedagoginja i psihologinja.

– No vrhunac onoga što sam čula na tu temu doživjela je kolegica na ispitu na jednom doktorskom studiju. Ulovila je jednog studenta od pedesetak godina da prepisuje i prekinula mu ispit. On je bijesno ustao, počeo vikati na nju “zna li ona tko je on” (nije znala) i da će “on njoj dati otkaz” i tome slično. Drugi dan se pojavio s odvjetnikom koji ju je doslovno pitao: “A jeste li vi njemu prije početka ispita jasno rekli da ne smije prepisivati?” To je za napredni tečaj upravljanja stresom – ispričala je profesorica Miljković, dodajući kako se na koncu više nije pojavio ni student ni odvjetnik, a kolegica i dalje radi.

Pitamo je kako sve to može djelovati na učitelje i nastavnike, osobito na nekoga tko je tek početnik u sustavu, kao mlada profesorica matematike čiji je rad secirala “mama je mama” Sanja Musić Milanović.

– Nastavnici se općenito osjećaju nezaštićeni. U koju god školu dođem i pitam kakvi su đaci, sve do jedan odgovor glasi: “Đaci su super u usporedbi s njihovim roditeljima.” Dolaze kad se sjete, pišu, telefoniraju, zahtijevaju, optužuju, tuže – ističe profesorica Miljković.

NACIONALNI ISPITI

Smatra i kako na razini škole mora postojati procedura rješavanja roditeljskih prigovora.

– U Ministarstvu više ionako ne odgovaraju na anonimne prijave pa je uputnije problem ipak najprije pokušati riješiti u školi. I, naravno, nastavnici se moraju stalno stručno usavršavati, osobito u području vođenja razreda i suradnje s roditeljima, gdje se, prema svim istraživanjima, osjećaju “najtanjima” – preporučuje prof. dr. Dubravka Miljković.

Razlog zašto danas svi teže uspjehu 5,0., kaže ona, vrlo je jednostavan: omogućava djetetu upis u željenu školu više razine. Zato je ona zagovornik uvođenja nacionalnih ispita (“onda bi se dobro vidjelo koliko tko (ne) zna, iako se doduše možda baš to želi sakriti”) ili prijemnih ispita, čemu već pribjegavaju neke škole i fakulteti.

– Kakvu poruku šaljemo djeci kada se postavimo tako da je svaka ocjena ispod petice manje vrijedna? Da je važan rezultat, a ne proces koji će te dovesti do rezultata. Možeš učiti, ali postoje i alternativni putevi do petice – zaključuje profesorica Miljković.

Ipak, kaže, bez obzira što neke situacije mogu biti stresne za djecu, od stresa pobjeći ne možemo.

– Možemo i moramo se naučiti konstruktivno suočavati s njim, upravljati njime, ne dopustiti da stres upravlja nama ili da našim stresom upravlja netko iz druge ruke, pa makar to bio roditelj – poručuje pedagoginja i psihologinja prof. dr. Dubravka Miljković.