Piše Ivica Ivanišević objavljuje SLOBODNA DALMACIJA

Bilo je to negdje u drugoj polovici devedesetih, kad su Chicago Bullsi rasturali.

Toni Kukoč navratio je u svoj grad i prošetao do Poljane Tina Ujevića, koju smo i onda, baš kao i danas, zvali njezinim starim imenom, sklanjajući ga kao da smo božemiprosti, Slovenci – Cankarjeva.

Dan je bio sunčan i topao, štekati prekrcani, gužva uobičajena. Netko sa stasom džokeja možda je i mogao proći neprimijećen, ali ne i tip koji nikad u životu nije imao potrebu kupiti ljestve, ma čak ni bančić, da bi nešto skinuo s vrha ormara.

Naravno, svi su ga opazili i još naravnije, svi su se pravili da ga ne vide.

Pred stotinama dokonih i anonimnih Splićana za koje nitko nikada nije čuo niti će čuti, jer ni po čemu nisu iznimni i važni, upravo je prolazio jedan od najslavnijih sportaša toga vremena, k tome još i dijete njihova grada, a oni su se svi, i ja među njima, bez iznimke pravili da ga nema.

VLASTITA MALEŠNOST

Ne znam kako danas stoje stvari, pandemijska histerija zatukla je i zadnje preostale mrvice moje društvenosti, ali nekoć su Splićani jako držali do toga da nitko ne bi, ne daj bože, pomislio kako su oni fascinirani nekom slavnom osobom.

Vidjeti, recimo, zvijezdu kalibra Micka Jaggera na ulici, i u njega se zapiljiti ili, još gore, za njim se okrenuti, bilo je upravo skandalozno. Manje bi se osramotio da si odlučio učiniti đir Rivom širom otvorena šlica i luftati miška pred očima zabezeknuta svijeta.

Tuđu veličinu doživljavali smo kao atak na vlastitu malešnost, i silno smo se trudili ignorirati očigledno: da su neki ljudi naprosto popularniji, voljeniji i veći od nas prosječnih, običnih i neupadljivih.

Ne’š ti njega. Tu slavnu frazu u mladosti sam slušao najmanje desetak puta dnevno. Svi su je izgovarali, stari i mladi, pametni i glupi, pristojni i zlobni. Što je netko bio slavniji i važniji, to je bio dostojniji lakonskog škartiranja formulom “ne’š ti njega”.

Od stranih celebrityja više smo ignorirali samo domaće, osobito one iz našega grada, kao što je to bio slučaj s Tonijem. Uvijek bi se u društvu našao neki mudrijaš koji će ispaliti još jednu popularnu rečenicu iz tih vremena: “Znan ga od malih nogu”.

Ta je objava trebala značiti kako je medijima posredovana slika o nekoj slavnoj osobi lažna i kriva; ona se može podvaljivati naivcima iz bijeloga svijeta, ali ne i nama, koji znamo kako stvari zaista stoje i zašto je naš popularni sugrađanin ustvari običan bezveznjak.

Sve ovo pričam ne da bih svoj grad i njegove osebujne stanovnike podvrgnuo amaterskoj seansi psihoanalize, nego da bih i sebe i vas podsjetio na činjenicu kako zanimanje paparazza u Splitu nikad nije bilo na osobitoj cijeni.

NITKO DO NJIH NIJE DRŽAO

Da, naravno, ni drugdje u svijetu nije uživalo poštovanje i prestiž. Do tipova koji satima sjede na čeki da bi snimili glumicu kojoj se zadigla suknja i pokazala čipkasto rublje ili sportaša koji se pijan klatari na izlasku iz noćnog kluba, nitko nikada i nigdje nije naročito držao, osim možda njihovih šefova koji su im plaćali da vrebaju u zasjedi i presreću popularne face.

No, u Splitu su bili posebno suvišni i promašeni. U gradu čiji lokalni bonton nalaže da se od slavnih okreću glave, kome trebaju tipovi bez zadnje trunčice dostojanstva, koji u stopu prate manje ili veće zvijezde čekajući da im se dogodi nešto nesvakidašnje i bizarno da bi oni onda mogli okinuti fotografiju koja će ih osramotiti?

Split, međutim, nije bio jedini grad koji je iskazivao prezir prema virenju u intimu slavnih. Sličan “ne’š ti njega” mentalitet njegovao se i u Sarajevu.

“Bijelo dugme” svugdje je bilo veliki bend, osim doma, gdje su od njih bili veći gotovo svi. A možda stvar uopće nije u gradovima i čudnim običajima koji su se na nekim prostorima ukorijenili. Možda je stvar naprosto u vremenu.

Nekoć smo, izgleda, lakše odolijevali iskušenju da bilo koga slijepo obožavamo, u stopu pratimo i za njim se u svemu povodimo, a danas nam to ide kudikamo teže, jer se poredak vrijednosti u međuvremenu iz temelja izmijenio. Nekoć smo branili dostojanstvo, i svoje i tuđe.

Nismo dali gušta celebrityjima da oni vide kako im zavidimo, nego smo ih ignorirali i tako činili uslugu i sebi i njima. Oni su mogli neometano uživati u vlastitoj privatnosti, a i mi u svojoj prosječnosti i anonimnosti, jer nismo šljivili one koji su nas samom svojom prisutnošću podsjećali koliko samo nevažni i mali.

MORALNI BEZDANI

Na paparazze smo nekoć gledali kao na ništarije, a danas smo se manje-više svi u njih pretvorili. Fotografija se kao medij demokratizirala do grotesknih razmjera.

Nekoć vještina kojom su baratali rijetki profesionalci i nešto brojnija, ali svejedno relativno skromna populacija zanesenih amatera, prestala je to biti, jer više nije potrebno ama baš nikakvo stručno znanje da bi se snimila tehnički korektna slika.

Invazivni prodor fotografije u sve sfere i pore društvenog života morao je ostaviti traga i u našem poimanju njezinih granica. Kad smo radosno zaključili da one ne postoje, jer svatko smije snimati što hoće, kad hoće i koliko hoće, svi smo se pretvorili u paparazze koji tragaju za dramom ili komedijom sa slavnim osobama u glavnom ulogama, koju će onda u prikladnom trenutku okinuti i zamrznuti za vječnost.

Nekadašnjim vrebačima s teleobjektivima, ma koliko nesimpatični bili zbog svoje beskrupuloznosti, morali smo priznati barem jednu stvar. Kad su padali nisko i spuštali se u kanalizaciju ljudskosti, to su bar činili kao profesionalci, da bi zaradili za kruh.

U moralne bezdane danas se, pak, stropoštavaju milijuni amatera koji džabe, iz čiste obijesti, samo zato što im se ćefnulo, nasrću na tuđu intimu i dokumentiraju tuđe živote, osobito šporkarije, ako ih uspiju registrirati.

Profesija paparazza više ne postoji. Nju, međutim, nije učinila suvišnom naša etička zrelost i svijest da svatko, i slavni i neslavni, zaslužuju biti ostavljeni na miru.

To zanimanje nije nestalo zato što smo mi postali bolji, nego upravo suprotno, jer smo postali gori, puno i masovno gori.

Kad amateri preuzmu poslove nadzora, ajme ti ga nama. Profesionalci, ma kakvi oni bili, ipak drže do kakvih-takvih pravila.

Amateri se, pak, ne daju impresionirati nikakvim regulama ili boljim običajima. I kako, poslije svega, ne čeznuti za prošlim savršenim vremenima kad su govnari bili manjina, a ne masovna pojava kao danas?

Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA