Proteklih dana odjeknula je kao bomba vijest koju je plasirao medijima odvjetnik Ante Nobilo o zahtjevu upućenom aktualnom predsjedniku Zoranu Milanoviću za pomilovanjem Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, nekadašnjih rukovoditelja zloglasnih tajnih službi, osuđenih na doživotne zatvorske kazne zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Minhenu 1983. godine. Sama činjenica ne bi bila toliko sporna, budući da je institut pomilovanja definiran i zakonom, da se u cijeli priču nisu uplela neka zvučna generalska imena, heroji Domovinskog rata, koji su potpisali pismo u kojem traže puštanje na slobodu Mustača i Perkovića. Tvrde kako je riječ o ljudima zaslužnim za stvaranje hrvatske države, koji su dali veliki obol u obrani zemlje protiv srbo-četničkog agresora i JNA. Pismo između ostalog potpisuju Pavao Miljavac, Marinko Krešić, Ljubo Ćesić Rojs i Ante Gotovina.
Tko su zapravo ljudi koji potpisuju takav zahtjev?
Pavla Miljavca sjećamo se još od 15. rujna 1992. godine, kada je zapovjednik istočnog (slavonskog) bojišta, general Petar Stipetić, u izvješću Glavnom stožeru Hrvatske vojske, zahtijevao „poduzimanje stegovnih mjera” protiv zapovjednika TG-137 Pavla Miljavca, jer je bez odobrenja pretpostavljenog zapovjednika napustio bojište ostavivši malobrojne branitelje u pogibeljnoj situaciji. Marinko Krešić sa završenim fakultetom u Banja Luci, tvrde mnogi, poznatiji je kako je većinu rata proveo u uredu i da je slabo viđen s puškom u ruci na prvoj crti bojišnice.
Nejasna je veza Ljube Ćesića Rojsa s ovom cijelom pričom, vjerojatno je u ovu sramotu ubačen po nagovoru Ante Nobila, koji je inače proglašen krivim kao pomoćnih ministra obrane za otpis duga Hrvatskom dragovoljcu u iznosu od 3,2 milijuna kuna.
Po svemu sudeći, stvari tvorci ovog pisma su general Ivan Čermak i Ante Gotovina, koji su se pametno pritajili i šute o razlozima zašto su se odlučili staviti svoj potpis na zahtjev za pomilovanje dvojca Mustač/Perković i koji su njihovi stvarni razlozi stavljanja trajne i neobrisive mrlje na svoje besprijekorne karijere u Domovinskom ratu.
HRVATSKI DOMOLJUBI? DOISTA?!
Jedna od glavnih teza odvjetnika Ante Nobila i razloga za pomilovanjem UDBA-ških egzekutora je ta da je riječ o istaknutim imenima bez kojih ne bi bilo hrvatske države. Da je UDBA stvorila Hrvatsku znaju već i ptice na grani, ali ipak zabrinjava podatak da Nobilo, nekadašnji državni tužitelj u Jugoslaviji, zaboravlja nekoliko bitnih činjenica vezanih uz lik i djelo Zdravka Mustača i Josipa Perkovića. Mustač je kao šef savezne Službe državne sigurnosti hrvatsku neovisnost dočekao u svom uredu u Beogradu i tamo ostao sve do rujna 1991. godine. Za koga je do tog datuma radio dok su naši dečki ginuli na bojišnicima u domovini, dio je njegove biografije koja ostaje prešućena. Da ne bi bio usamljen u svom radu, pobrinuo se bivši ministar obrane Damir Krstičević, koji je hrvatsku neovisnost također dočekao u Beogradu, kao mlada snaga Vojne akademije JNA sve do sredine 1991. godine.
Iako je Josip Perković bio načelnik 9. odjela Službe državne sigurnosti, čije zadaće su uključivale praćenje i likvidacije hrvatskih emigranata po svijetu, ubojstvo Stjepana Đurekovića nije bio nacionalno motiviran čin. Đureković je bio partizan, nositelj partizanske spomenice, član Centralnog Komiteta i Jugosloven. Da bi se javnost bolje upoznala zašto je Perković bio prisiljen odraditi njegovo ubojstvo, dovoljno je pročitati Đurekovićevu knjigu „Kako Jugoslavija pljačka Hrvatsku” u kojoj se potanko opisuje na koji su način partijski funkcioneri i njihovi sinovi krali društvenu imovinu, prebacivali devize po inozemnim računima u Londonu i Švicarskoj, te za sebe zadržavali i gomilali bogatstvo. Modus operandi bio je jednostavan – kupovala se nafta na inozemnom tržištu a kasnije mešetarilo s istom i preprodavalo je za veće iznose. Razliku između kupljenog i zarađenog su djeca istaknutih partijskih i državnih dužnosnika zadržavala za sebe. Iako se na suđenju u Minhenu pokušala poturiti teza kako je Đureković bio opasan emigrant koji je rušio temelje jugoslavenske države, Sud je ispravno ustvrdio kako je bila riječ o klasičnom ubojstvu po nalogu tih istih koji su krali i pljačkali i kojima je Đureković smetao jer je bio obrazovan, u sustavu i imao informacije tko stoji iz brojnih financijskih pronevjera i malverzacija.
Zasluge Josipa Perkovića za stvaranje hrvatske države i postavljanje Franje Tuđmana za predsjednika Hrvatske su svakako velike. Upravo je on Tuđmana 89-te vozio na famozan sastanak na Plešivicu u vikendicu Ante Ledića, na kojem se odlučivalo o tome tko će biti predsjednik prve hrvatske stranke. Perkoviću je Tuđmanu osigurao i putovnicu, što je bio raritet među hrvatskim proljećarima, a sam je dokument poslužio da se s njime dođe do Austrije i računa u Villachu, na koji je hrvatska emigracija uplaćivala ogromna sredstva za stvaranje hrvatske države. Koliko se s tog računa ukralo i spremilo u privatne džepove odlično zna Radovan Smokvina, koji je na isti račun iz Švicarske uplatio nekoliko stotina švicarskih franaka i zbog pljačke tih novaca uputio više od 20 prijava DORH-u.
Nakon što je dvojac shvatio kako neće biti postavljen za predsjednika nove hrvatske stranke, nego je na to mjesto predložen Marko Veselica, brže-bolje se uputio na Jarun i sa Glavašem na čelu osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu. Količina UDBA-ša prisutna na prvom Saboru stranke bila je impozantna, s Perkovićem na čelu kao glavnim operativcem stvaranja hrvatske države. Nije trebalo mnogo da svoje ljude ubaci u sve strukture nove vlaste i potpuno preuzme vođenje sustava, još mnogo prije 30. svibnja 1990. godine, kada brojni Hrvati misle da je zapravo sve počelo a suštinski nije ni završilo.
S LEX NA EKS…
Uloga Zorana Milanovića u cijeloj priči oko spašavanja UDBA-ških egzekutora je zapravo tužna. Čovjek koji u trenutnoj izvršnoj vlasti predstavlja najsnažniju domoljubnu opciju, bio je prisiljen i prije sedam godina preuzeti vrući krumpir i spašavati Mustača i Perkovića od izručenja Njemačkoj. Cijela ga je priča koštala parlamentarnih izbora, a sada će ga, po svemu sudeći, koštati i novog predsjedničkog mandata. Iako se pomilovanjima do sada nije bavio, zahtjev Ante Nobila morat će shvatiti ozbiljno. Trenutno ga napadaju vodeći HDZ-ovci i tvrde da on stoji iza zahtjeva za pomilovanje, što je malo vjerojatno imajući na umu kako je svojevremeno vodio državu i sjednice Vlade koje su znale trajati nevjerojatnih 11 minuta. Spočitava mu se da nepotrebno dijeli društvo i unosi nemir među generale, kao da ih je on birao i tjerao na stavljanje potpisa na zahtjev za pomilovanje.
Ako se Zoran Milanović doista i odluči pomilovati nekadašnje čelnike Službe državne sigurnosti, pametnije bi bilo da to odradi na „eks”, prije konačnog strmoglavog potonuća na dno političke kace. Najbolje da sa sobom na putu za dno uzme i ove preostale junake Domovinskog rata, koji još nisu povukli svoje potpise s ovog uistinu sramotnog zahtjeva.
redakcijski tekst
