U svjetlu ratnih zbivanja hrana opet postaje tema broj 1. Može li se živjeti i preživjeti na selu? U emisiji Nedjeljom u 2 o tome govorile su poljoprivrednice i poduzetnice Viktorija Terzić i Brankica Borović.

Viktorija Terzić je rekla u uvodu kako na imanju ima puno posla, ali ga obavlja s ljubavlju i voljom.

– Sve što radite morate raditi s ljubavlju i voljom i onda vam ništa nije teško.

Odrasla je na selu, a školovala se u gradovima. Ističe kako je selo za nju bilo presudno. 

– Odrasla sam sa životinjama. Baka je imala životinje i odmalena sam bila stalno sa životinjama. To je bila moja ljubav. U fazi odrastanja, mama, djed i baka govorili su: “Što ćeš u poljoprivredi? Nije to nešto”. Išla sam u školu, završila sve, ali rodila je ona ljubav koja je bila, rodila je i druga i nastavila sam s ovim, rekla je.

Po struci je drvodjelna tehničarka i da ima posla radila bi kao dizajnerica namještaja.

– Mogla bi raditi u nekoj firmi kao crtač ili poslovođa. Odradila sam ja tu školu, ali ovo što trenutno radim je ljubav i nešto što bih voljela raditi do kraja života. 

Vjenčala se 2001. godine i tad je njen suprug izrazio želju da žive u Australiji.

– Bila sam toliko uporna i rekla kako to ne mogu i ne želim. Uspjela sam ga odgovoriti od njegovog cilja. Mislim da bih se svugdje snašla.

Pčele i voćnjak

Rekla je kako je njihov početak bio s pčelama.

– Kad smo se vjenčali, razmišljali smo što ćemo i kako ćemo. Kad već ostajemo ovdje, nešto moramo. Imali smo 60 košnicama i bavili smo se s tim i prodavali smo med. Onda smo htjeli još nešto jer smo ambiciozni. Posadili smo jedan voćnjak, bilo je hektar i pol voćnjaka.  Problem je bio u tome što je za voćnjak trebalo jako puno ulaganja da bi bila čista zarada. Nismo imali toliko mogućnosti da zaštitimo cijeli voćnjak. Pčele smo imali dugo godina, ali onda je došla jedne zime bolest. Pčelari su te godine izgubili svoje pčele. Odustali smo od toga i posvetili se voćnjaku, naglasila je.

Rekla je kako je bila u situacijama gdje je bila ljuta i razočarana zato što je uložila toliki trud i muku.

– Na kraju, saberete se i vidite da svugdje u životu ima nešto i da će poći po zlu. To je tako trebalo biti, istaknula je. 

“Krenuli smo od ničega”

Viktorija je rekla kako je svjesno izabrala život u Ljeskovici jer je njen muž tamo rođen i odrastao.

– Živjeli smo kod njegovih i znali smo da to tako ne može biti vječno i da moramo krenuti s nečim svojim. Igrom slučaja smo uspjeli kupiti jednu kuću. Krenuli smo od ničega. Ljudi ne žive baš dobro u tom kraju i ono što spašava taj naš kraj je Dom za psihički nestabilne osobe pa dosta ljudi radi u tom domu. Ti poljoprivrednici su svi mali jer imamo dosta male parcele i nemamo puno zemlje. Za nas koji bi htjeli se proširiti i imati više zemlje, trebalo bi nam zemlje, ali nje tamo nema i to je problem, rekla je.

Uzgoj ovaca

Nakon početnih neuspjeha, odlučili su se za uzgoj ovaca.

– Imamo trenutno 80 ovaca. Kad u nešto krenete, onda ste u dvojbama: hoće li nešto biti dobro ili neće? Uz optimizam smo krenuli i kupili 10 ovaca. Imali smo malu štalicu za njih. Imali smo mali komad zemlje i kad god smo došli do nekih novaca, ulagali smo u zemlju i kupovali je i proširivali stado. Od 2013. smo dosad uspjeli skupiti njih 80. Radni dan kreće u 6 ujutro i svaki dan je drugačiji, ovisi koji je mjesec u godini. Svibanj je najnaporniji jer tad je šišanje ovaca, košnja, skupljanje. Htjeli bi izgraditi bunar. To bi koštalo 10 tisuća kuna, rekla je. 

Sirana i turizam

Viktorija ima želju pokrenuti siranu, a za takvo što bi prvo trebala proširiti stado.

– Trebalo bi još malo zemlje jer ne isplati se praviti siranu i za male količine. Trenutne količine koje imam, uspijem riješiti s mojim gostima jer se bavim turizmom, dodala je.   

Rekla je kako je cijena janjića porasla otkad je porasla cijena repromaterijala.

Od europskih fondova uredila je kuću, pokrenula turizam i gosti joj dolaze.

– Otkad je COVID, nije bilo puno gostiju, ali zadovoljna sam, dodala je. 

Ima dvoje djece koja jako vole biti na selu. Sin ima 20 godina, a kćer ima 18 godina. 

– Sin je od četvrtog razreda pomagao na OPG-u. Jako voli traktore i obožava raditi na zemlji. Kćer je više uz životinje, ona je zaljubljena u njih. Najviše bi voljela imati svoju modernu farmu. Sin je otvorio svoj OPG i kad ima slobodnog vremena, radi na zemlji i pomaže

Brankica Borović je rekla da je djetinjstvo koje je provela u Radučiću bilo bogato djetinjstvo i puno slobode. 

– To je ostalo kao korijen u meni. Suprug Paolo je bio neki uteg koji je na prvi pogled rekao: Ovo je savršenstvo, ovo ima jako puno potencijala. Nigdje nema takvog sunca i sjaja”. Prava prirodnost ga je fascinirala. Mehanizam velikog grada i radnog vremena od 8 do 10 sati ne daje priliku da u slobodnom vremenu uživate. Možda selo daje pravu priliku za prepoznati pravu vrijednost života. Imate više vremena za razmišljanje, a tjelesno se puno radi. Duša je mirnija i sretnija, nekako ste stabilniji kao osoba. Ne jede vas nikakav mehanizam, rekla je. 

Investiranje u obiteljsku kuću

– Novac koji smo donijeli, investirali smo u obiteljsku kuću jer smo odlučili početi novi život. Smatram da se to može. Ako imate cilj, ideju i viziju, postoji jako puno alata, financijskih alata i fondova koji vam mogu pomoći pri ostvarenju tog sna. Bitno je imati održiv plan. Pomogla nam je općina i županija, rekla je Brankica. 

Alati za pokretanje posla

Istaknula je kako su tromost administracije i puno vlasnika na određenoj parceli veliki problem. Postoji još jedan problem. 

– Teško je naći i kvalificiranu radnu snagu kako bi se mogli na njih osloniti u budućnosti u razvoju. Sve su to realno problemi. Ljudi su već i otišli. Mislim da bi se mogli i vratiti. Koncept čovjeka koji bi se vratio u ruralnu sredinu bazira se na poslu. Ako nemate posao, ne možete prehraniti obitelj. Sad postoje razni alati za pokrenuti posao, a prije deset godina nije toliko postojalo, naglasila je.

“Nikad se u ured ne bih vratila pa taman kopala do kraja života”

Kaže da dok se u polju sadi, čovjek se milijardu puta pokaje, ali nikad se u ured ne bi vratila pa taman kopala do kraja života. Na imanju ima 14 magaraca za koje kaže da je savršena i pametna životinja.

– Oni su nama kao kućni ljubimci i daju nam mlijeko za prirodnu kozmetiku, dodala je.

Brankica ima i plantažu badema.

– Badem je posebna kultura koja cvijeta kad još sve miruje. Oni daju najavu svog tog buđenja. Imamo plantažu badema koja je financirana od strane Ministarstva poljoprivrede. Badem nije težak za uzgoj jer je rustična biljka. Mi ćemo ga stavljati u kozmetiku, jako puno ima prehrambene industrije, rekla je.