U kakvoj vezi mogu biti pad bespilotne letjelice na Zagreb i derbi između Hajduka i Dinama? Kad razgovarate s Jasenkom Krovinovićem, ocem jednog od najboljih veznjaka – Filipa, koji je u subotu napokon, nakon ozljede, zaigrao na Poljudu, onda je i to moguće. Intervju donosi SLOBODNA DALMACIJA

Ovaj 55-godišnji umirovljeni brigadir i trenutačno nezavisni vijećnik u Gradu Petrinji, po struci elektrotehničar i magistar ekonomije, radni vijek proveo je na zagrebačkom FER-u, Hrvatskoj vojsci i Ministarstvu obrane od čega je niz godina bio načelnik za vezu i informatiku te pet godina i glavni predstavnik Hrvatske u Odboru NATO-a za komunikacije, zapovijedanje i konzultacije.

Pad drona na Jarun smatra incidentom sa sretnim ishodom, ali i prilikom da sagledamo sve svoje eventualne propuste. Ako je faktor sreće presudan, a tako je još uvijek i s igrom Hajduka, tada ne možemo biti sigurni u rezultat. Otprilike tako će Krovinović sažeti svoju “vojno-sportsku” analizu. Napominje, međutim, da je već dvije godine u mirovini, a pet godina izvan sustava odlučivanja.

Kada je u osvit rata u Hrvatskoj diplomirao na FER-u, profesori su mu, kao jednom od najboljih studenata iz generacije, ponudili posao na fakultetu. No ubrzo su, govori nam, tenkovi izišli na ulice Petrinje i on se prijavio u vojsku. Mislio je da će se do toga Božića vratiti kući s bojišta na fakultet, no ostao je sve do deblokade Dubrovnika. Potom se na kratko vratio za katedru.

– Profesori su mi rekli da sam izgledao deset godina stariji – prisjeća se dok razgovaramo jutro uoči subotnjeg derbija u Splitu.

Proveo je, kaže, ipak samo dva mjeseca za katedrom jer je krajem 1992. dobio poziv iz MORH-a da preuzme ustrojavanje Dvanaeste petrinjske domobranske pukovnije.

– Tu sam bio i zapovjednik, a potom sam za nešto manje od godinu dana završio zapovjedno-stožernu školu. Onda sam po zapovijedi generala Janka Bobetka, načelnika Glavnog stožera, završio u užem timu generala Petra Stipetića za ratno planiranje – govori Jasenko.

Kažete da ste u NATO-u, kao hrvatski predstavnik, bili u odboru koji ima komunikacijsko-informatički aspekt potpore zapovijedanja na bojištu. Možemo li s tog aspekta prolazak drona preko triju zemalja članica NATO-a smatrati propustom Saveza?

– Indirektno da. Ako govorimo o komunikaciji i koordinaciji, svakako možemo otvoriti pitanje je li, i zašto jest, došlo do propusta. Radari su povezani unutarnjim komunikacijskim kanalima, dakle, sve ono što se vidi na mađarskim ili hrvatskim vojnim radarima dijeli se s članicama NATO-a, odnosno poznato je u španjolskom Torrejón de Ardozu kao centru odlučivanja.

Što se ovdje, po vašemu mišljenju, dogodilo? Premijer Plenković djeluje ljutit.

– Prostora ljutnji ima jer kada dio svoje autonomije prepuštate na savezničku razinu, onda ta razina mora učiniti nešto puno ozbiljnije. Zamislite kako bi bilo predsjedniku i premijeru da je pogodila čovjeka, zgradu, da je pala na studentski dom. Što bi nakon takvog događaja vrijedilo da je njih petero odgovornih dalo ostavke u obrambenom lancu? Šteta se dogodila. No ako postoji kvaliteta Saveza, onda se iz ovoga može itekako izvući lekcija i postaviti stvari kako Bog zapovijeda.

Dakle, stvari nisu dobro postavljene. Moramo li ipak biti zabrinuti za stanje u NATO savezu?

– Načelno, ne bih rekao. Ako je tu bilo pogreški, to se dade ispraviti, nije neispravljivo.

Koje bi to bile pogreške u ovom slučaju? Je li iz NATO-a trebalo javiti zemljama da je primijećen neki objekt?

– Mislim da je trebalo podijeliti informaciju. E sad, može li se u sedam minuta obavijestiti predsjednika i premijera? Načelno ne, ali i neki drugi elementi sustava su tu koji su trebali biti upoznati. Dakle, ja nemam informacije jesu li neke strukture bile upoznate, jesmo li imali samostalnu sliku događanja. Vjerojatno jesmo s obzirom na raspored i poziciju radarskih sustava. Ali kad vidite takav objekt na svega pet minuta od mjesta događanja, dakle mete, vremena za reakciju u principu više nema, osim da aktivirate neke automatske raketne sustave. Zapravo, ne mislim da se radilo o nekom isprobavanju nas sa strane Rusa i ne želim svojim izjavama podupirati paniku u ovom trenutku.

Neki vojni analitičari su itekako kritični.

– Ne želim ići svaki put kritički. Ljudi imaju svoja očekivanja i svoju sliku, ali pitanje je odgovara li ona stvarnoj slici. Ljudi su često pod utjecajem hollywoodskih filmova, ne znam. Ne bih htio ići u previše dociranja, sada možemo govoriti o raznim teorijama. Može li u ovom trenutku u ovaj restoran uletjeti neki manijak? Može. Smatram da je ovo što se u Zagrebu dogodilo bio incident, osim ako se ne pokažu drugi dokazi.

Vjerovali smo da smo kao članica NATO-a ovog trenutka u povišenom stupnju pripravnosti. Zar nismo?

– Da, ako se podigne sustav mjera, to je onda druga stvar. Ako se sustav može podignuti na višu razinu reakcije, onda su i pravilnije reakcije izvjesnije. Ovakva situacija može puno više uozbiljiti političke strukture u Hrvatskoj. Treba se posvetiti obrani. Dosadašnji premijeri su u posljednjih deset, dvanaest godina kudikamo više vremena trebali posvetiti promišljanju koga postaviti na mjesto ministra obrane. Svojim izborom ministara slali su poruku o tome na kojem im je mjestu obrana u skali vrijednosti. Držim da je to bilo daleko ispod prosjeka. Ono što ste napravili krivo prije četiri i više godina, danas dolazi na naplatu.

Kako komentirate činjenicu da je naš sustav protuzračne obrane zapušten, a što je sada došlo na vidjelo?

– Kažite mi koji to sustav nije zapušten u sustavu obrane, pa i šire, izvan vojske, u cijelom društvu. Što smo to izgradili i unaprijedili, evo, na primjer, u prostoru informatičke sigurnosti? Kad biste otišli u analizu udjela proračuna za uvježbavanje i opremanje, onda biste vidjeli da je u strukturi našeg obrambenog proračuna to među najlošijim stavkama, i to među svim članicama NATO-a. Ukupna izdvajanja iz godine u godinu za modernizaciju ne prelaze pet posto. Svako tko dolazi na mandat ministra obrane govori da ćemo izdvajati 25 posto, a nitko to dosad, nakon devedesetih ratnih godina, nije ostvario.

A tu možete povući paralelu s lokalnom upravom i samoupravom u Hrvatskoj. Lokalnim upravama su građani kasica prasica kako bi punile broj zaposlenih do nenormalnih brojki i onda cijeli proračun služi pokrivanju troškova za njihove plaće. Tako vam je slično i u oružanim snagama, većina proračuna odlazi na personalnu upravu, troškove komunalija, goriva i transporta, a ne na smisleno održavanje tehnike, unaprijeđenje kvalitete života i nadasve ne na uvježbavanje i tehničko opremanje. Netko treba u Saboru ili Vladi postaviti pitanje održivosti toga.

Koliko je onda ideja o obveznom služenju vojnog roka, aktualizirana posljednjih dana, uopće realna?

– Određeni oblici izobrazbe i uvježbavanja imaju itekakvog smisla. Nije vojna obveza ukinuta u Hrvatskoj, nego je služenje vojnog roka suspendirano. Imate primjer Izraela i Švicarske, gdje je težište na instruktorima i majstorima koji šegrte uče kako i što raditi. Ljudi služe vojni rok, a to su temeljna upoznavanja, u Švicarskoj tri i pol mjeseca, par mjesec, a onda se svako toliko zanavlja i dograđuje znanje i vještine. Ono što smo mi dobro bili napravili u suradnji s vanjskim ekspertima krajem devedesetih, negdje tamo do 2001. godine, jest da smo centre za obuku i uvježbavanje odvojili od operativnih postrojbi. Poslije se prekida ta strateška ideja i vraća se sve u operativne postrojbe, što je povratak u koncept Istočnog bloka. Evo sada možete vidjeti uspjeh toga koncepta u Ukrajini. Temelj je u instruktorima i oni bi trebali biti stalno zaposleni.

Do čega je najteže doći? Do znanja. Zar je uspjeh, na primjer, što se jedna postrojba rasporedila i vratila u Sinj? To je koncept oružanih snaga iz petnaestog stoljeća. Sad se svaki dan troše stotine autobusa i novca za prevoženje vojske iz Varaždina, Petrinje, Sinja… od točke “a” do točke “b”. Trebalo bi pitati ministra potroši li se više novca godišnje na autobusne linije ili na uvježbavanje sustava protuzračne obrane! Moguće je da premijeri nisu o tome razmišljali, kao što možda ni Putin ne dobiva stvarne informacije s područja Ukrajine, a tako ni njegovi građani. Ljudi u Hrvatskoj, međutim, zaslužuju znati. Ako živimo u demokratskom sustavu u kojem postoji razina odgovornosti, moramo znati koji su problemi i o njima govoriti, a da se to ne predstavlja izdajom nacionalnih interesa.

Je li onda predsjednik Zoran Milanović u pravu kada u prepucavanjima s ministrom obrane Banožićem ističe da je vojska u katastrofalnom stanju?

– Jednim dijelom da, ali treba odvrtjeti film da je i on bio premijer i da je isto tako stavio ministra koji je imao svoju razinu sposobnosti. Ljudi zaboravljaju što je bilo jučer. Što si radio kad si raditi mogao i raditi trebao? Cijelu vijest pročitajte na izvornom LINKU

DEMOS MEDIA