Ključno je pitanje mogu li demokratske vlade sada blokirati tu imovinu. Za to postoje dvije neugodne prepreke. Prva je što su mnogobrojni poslovni ljudi sa Zapada duboko povezani s ruskom elitom pa bi se teško odrekli opranog ruskog novca, a druga što bogataši najveći dio imovine imaju na skrivenim računima . U sjajnom komentaru u New York Timesu Nobelovac Paul Krugman piše da samo blokada opranog novca ruskih tajkuna može zaustaviti Vladimira Putina. Zapad, očito, neće maknuti ni prstom da spriječe rušenje Ukrajine kakvu smo do sada poznavali, a ostaje pitanje hoće li vojno ubuduće pomagati za mogući otpor protiv ruskog režima koji će tamo biti uspostavljen. Sankcije mogu dati rezultat, ali tek dugoročno. “Prema konvencionalnim mjerama, Putinov režim ne izgleda jako ranjiv, barem ne kratkoročan”, smatra Krugman. Javlja GLAS ISTRE

Ali, diktator ipak ima Ahilovu petu. To je imovina ruskih oligarha po svijetu, kojom se dobrim dijelom financira i Putinova vlast. “Svi su čuli za divovske jahte u vlasništvu oligarha, sportske franšize i nevjerojatno skupe domove u više zemalja; ima toliko vidljivog ruskog novca u Britaniji da neki ljudi govore o Londongradu”, piše. Godinama su oligarsi prali novac po svijetu, skrivajući ogromna bogatstva po zapadnim bankama, kupujući nekretnine, ulažući u razne poslove. Procijenjeno je da inozemno bogatstvo bogatih Rusa iznosi 85 posto ruskog BDP-a. Ruska elita i na taj način financira ostanak Putina na vlasti, potkupljujući korumpirane zapadne političare i poslovne ljude.

Krugman se pita mogu li demokratske vlade sada blokirati tu imovinu? I daje odgovor da mogu, jer u Americi postoje zakoni koji to omogućuju. “Dakle, imamo sredstva da izvršimo ogroman financijski pritisak na Putinov režim, za razliku od ruskog gospodarstva. Ali imamo li volje? To je pitanje od trilijuna rubalja”, smatra Krugman. Kolumnist NYT-a tvrdi da postoje dvije neugodne prepreke. Prva je što su mnogobrojni poslovni ljudi sa Zapada duboko povezani s ruskom elitom pa bi se teško odrekli opranog ruskog novca, a druga što bogataši najveći dio imovine imaju na skrivenim računima. “To znači da će poduzimanje učinkovite akcije protiv najveće Putinove ranjivosti zahtijevati suočavanje s vlastitom korupcijom Zapada i njeno prevladavanje. Može li demokratski svijet odgovoriti na ovaj izazov? Saznat ćemo u sljedećih nekoliko mjeseci”.

I bez da prođu ti mjeseci nije teško doći do odgovora. Osim u pojedinim slučajevima novac ruskih oligarha bliskih Putinu bit će sačuvan. Zvučno najavljene zapadne sankcije neće naštetiti Moskvi, jer će taj neodoljivi miris novca vrlo brzo pregaziti principe. Talijani, recimo, već sada traže da se iz bilo kojih sankcija izuzme njihova luksuzna odjeća i obuća koju Rusi obožavaju. Što je, uostalom, Rus bez Guccija ili Gucci bez Rusa.

Tako, za sada, ruski diktator može mirno spavati. Dok su rakete padale po Ukrajini, Emmanuel Macron je razgovarao s Putinom, da bi ruski šef države licemjerno komentirao da će “i dalje biti na vezi”. A francuski predsjednik, koji sada vodi EU, dobio je košaricu, kao i uvijek do sada od Putina. Pa zar povijesno iskustvo ne govori dovoljno da se s diktatorima ne pregovara? Jer takvi pregovori ne vode nikamo, diktatori razumiju samo jezik sile. A te snage koja može koristiti silu kao prijetnju diktatorima u ovom trenutku na Zapadu nema. Ni u uvijek mlakoj Europskoj uniji, ni u Washingtonu, ni u ošamućenom NATO-u. Vladimir Putin to dobro zna i baš zbog toga je izabrao baš ovaj trenutak da sruši Ukrajinu. Nakon što je svijet gledao scene kaosa na Kapitolu, Trumpa koji se nije dao iz stolice u Ovalnom salonu, pospanog Joe Bidena, iskusnog političara, ali u poodmaklim godinama koji se sramnotno povukao iz Afganistana, bilo je jasno da će doći do značajnih promjena u svjetskoj političkoj i vojnoj arhitekturi.

Putin je u više navrata rehabilitirao prošlost i izrazio žaljenje za Sovjetskim Savezom, ruskim utjecajem na istoku Europe, svime onime što je s Gorbačovom otišlo u prah i pepeo. S političke scene otišla je i Angela Merkel, jedna od rijetkih političarki koja je mogla urazumiti Putina.

Sada je i car Rusije krenuo na put bez povratka. A kad se tako nešto poduzme uvijek je pitanje i što je sljedeće na repertoaru agresora tog tipa. Baltičke države, širenje utjecaja na Balkan, bivše članice SSSR-a? Činjenica što je srušio Ukrajinu za 24 sata sigurno mu daje krila da planira i nove pohode u fiksaciji obnove velikog Ruskog Carstva. Puhanje u prazno sa sankcijama na dugom štapu koje zapadni političari donose nakon neprospavanih noći i višesatnih summita do kojih nikome više nije stalo osim njih samih, neće sigurno zaustaviti ambicije Vladimira Putina, ako ih i dalje ima.

Što za Hrvatsku znači ovaj tužni pad Ukrajine? Prije svega podsjećanje na dane iz 90-ih, ali s jednom razlikom što je otpor u početku posve nenaoružanih Hrvata bio znatno jači od ovoga što smo vidjeli u Ukrajini koja ima 44 milijuna stanovnika. Iluzija da će Ukrajinu braniti neki drugi zaista je naivnost koju si ozbiljni političari ne bi smjeli dopustiti. Zelenski je simpatičan, ali ipak je riječ o amateru u politici, bivšem komičaru koji je ismijavao predsjednike, a sada strahuje za vlastiti život jer je očito lakše biti “predsjednik” u satiričnim nastupima nego pred ruskom čizmom.

Pozornost Hrvatske u ovom trenutku mora prije svega biti okrenuta prema svim mogućim scenarijima koji se mogu dogoditi poslije Ukrajine. Sam premijer je iz Bruxellesa spomenuo Kosovo, Crnu Goru i BiH, dakle najbliže susjedstvo, trusni Balkan koji je i dalje krajnje nestabilan. Svašta se teoretski može i tu događati, od pokušaja odcjepljenja Republike Srpske pa nadalje. Jučer nam se svima činilo da je nemoguće i ovo što sada gledamo Ukrajini, a ipak se dogodilo. Možda nam danas izgleda nemoguće i da Rusi nastave svoje vojne pohode po Europi, ali ne treba čekati da se otrijeznimo.

Plenkovićevoj vladi treba odati priznanje za nekoliko poteza. Prvi, što je realiziran projekt LNG terminala, često osporavan i doveden u pitanje. Drugi, što je krenula u ozbiljno osposobljavanje Oružanih snaga. Treći, što hrvatsko gospodarstvo nije okretala prema Rusiji, jer se sada vidi koliko bi to bilo rizično. Posljednjih dana čujemo da nismo ni previše ovisni o ruskom plinu, što naravno ne znači da će budućnost biti ružičasta kada je riječ o nafti i plinu.

To je jedna strana. Druga strana je da Hrvatska, kao članica EU-a i NATO-a, mora i u regiji imati značajniju ulogu, da se o utjecaju ne govori. Za Hrvatsku je itekako važan opstanak Bosne i Hercegovine, dao države tri ravnopravna konstitutivna naroda. Važna nam je i stabilnost Crne Gore, koja nam je južni susjed. Očuvanje mira i stabilnosti jugoistoka Europe sada je od presudne važnosti za Hrvatsku i njen glas unutar Europske unije i NATO-a mora biti usmjeren prema tom cilju.

Nema dvojbe da Hrvatska mora sudjelovati i u misijama vojnog saveza usmjerenima da se rat ne proširi i na zemlje koje su članice NATO-a. Nije to laka odluka i mi se naprosto ne možemo ponašati kao da nas se to ne tiče. Jer, tiče nas se itekako, pogotovo što nitko u ovom trenutku ne zna što slijedi.

San o mirnoj Europi polako prolazi. Oglasila se i bivša njemačke kancelarka Merkel tvrdnjom da je ruska agresija duboka razdjelnica u povijesti Europe nakon završetka Hladnog rata. “Svi napori savezne vlade, EU-a i partnera da se što prije zaustavi ovaj agresivni rat Rusije i predsjednika Putina imaju moju punu potporu”.

Dramatični dani čekaju ne samo novu Ukrajinu, u kojoj će najvjerojatnije biti postavljen netko tko će slušati naredbe iz Moskve, već i cijelu Europu. Za to vrijeme Hrvatska se treba dobro pripremiti jer ni nas te promjene neće mimoići.

Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA