Ukupna društveno-politička situacija ni tijekom prošlog siječnja nije bila nimalo dosadna. Među ostalim, najnovija situacija oko Ukrajine dodatno je povećala napetosti između Pantovčaka i Banskih dvora. Premijer Plenković prozvao je predsjednika Milanovića da ruši ugled i vjerodostojnost Hrvatske i dodao da se vlada ograđuje od njegovih stavova o situaciji u Ukrajini. Kako to komentira, pitali smo Davora Gjenera, političkog analitičara i komentatora s Krka?

– Uz trenutnog predsjednika Zorana Milanovića povezan je ozbiljan strukturni problem. Naime, on ne pripada demokratskom političkom polju, posve se jasno profilirao kao populistički političar, zastupnik koncepta iliberalne demokracije. Posve je očita njegova djelatnosti izvan polja racionalnih javnih politika i on djeluje, poput bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, u svijetu alternativnih činjenica. Milanović je i kao šef SDP-a, a i kao predsjednik Vlade, bio profiliran kao protueuropski političar. Kao šef stranke otežavao je pristupne pregovore, blokirao konsenzus o političkim pitanjima važnim za pristupanje, komplicirao odnose i ucjenjivao proeuropske aktere u vrijeme ustavnih reformi. Kao premijer nastojao je izigrati u pregovorima preuzete obveze (Lex Perković, ali ne samo to), unazadio je razinu usklađenosti institucija s Pravnom stečevinom Europskih zajednica i Hrvatsku doveo na zao glas marginalne i loše pripremljene nove članice koja ne sudjeluje u ključnim europskim procesima. Danas otvoreno zastupa “strategiju mužnje” (koncentraciju isključivo na crpljenje EU fondova, kao jedinog razloga članstva Hrvatske u Uniji) i prijezir prema vrijednostima europske integracije. Javlja GLAS SLAVONIJE

EKSCESNI STAVOVI

Osim što proziva EU, Ukrajinu, NATO…, Milanović izaziva i dvojbe kad se radi o BiH, kako to objašnjavate…?

– Milanović je i otvoreni protivnik euroatlantizma. Zagovara opciju dogovora i savezništva s akterima koji na Balkanu u ruskom interesu zaoštravaju konflikte i protivi se utjecaju nove američke administracije, koja nastoji riješiti konflikte i stabilizirati balkanski rub Europe kako se kriza ne bi prelijevala na prostor euroatlantskih struktura i europske integracije. Upušta se u aranžmane s akterima koji djeluju u ime Putinova totalitarnog režima, zagovara pregovore o podjeli BiH s Vučićem i Erdoganom, dvojicom protudemokratskih aktera, regionalnih saveznika totalitarnog režima u Moskvi.

U takvim uvjetima, u svom ekscesnom nastupu, u kojemu promovira ruske interese, tvrdi kako Putinov projekt obnove Sovjetskog Saveza nije opasan projekt velikoruskog etnonacionalizma, a da stvaranje etnički čiste, genocidom počišćene paradržave, kojom upravlja ratni profiter Milorad Dodik isto tako nije projekt velikosrpskog etnonacionalizma. Tvrdi da Hrvati, kojih na teritoriju pod Dodikovom diktaturom nema ni četvrtina predratnog broja i koji su tamo posve obespravljena nacionalna manjina, nemaju otvorenih pitanja s Dodikom i njegovom sljedbom, nego da su otvorena pitanja samo u Federaciji, u kojoj doista postoje problemi političke predstavljenosti Hrvata, ali u kojoj Hrvati temeljna prava u velikoj mjeri ostvaruju. Radi sve da bi pregovore o reformi izbornog zakonodavstva doveo u slijepu ulicu i da bi to rezultiralo nastavkom blokade institucija BiH i nakon jesenskih izbora u toj državi. Nije čudno, jer ono što Dodik radi u BiH, Milanović pokušava raditi u Hrvatskoj – nastoji blokirati demokratske institucije i rastakati državu.

Iz oporbe, napose SDP-a, kritike na takve Milanovićeve istupe gotovo da i nema ili su blage naravi…?

– Milanovićevi stavovi o Ukrajini samo su logična posljedica njegova zagovaranja iliberalne demokracije, ismijavanja europskih skupnih vrijednosti, otvorenog protuatlantizma i želje da potisne utjecaj Europe i Amerike s prostora europskog susjedstva na takozvanom Zapadnom Balkanu. Sve su to stavovi tipičnog klijenta Zlog Patuljka iz Kremlja. Fascinantno nije to što se Milanović ponaša kao Putinov poltron, jer to je posljedica njegova političkog formiranja, koje se dovija pred javnošću, nego činjenica da stranke koje bi trebale pripadati ustavnom luku ne reagiraju na ovakvo njegovo zauzimanje političke pozicije koja Hrvatsku isključuje iz europske integracije i eutoatlantskih struktura i gura u glib kaosa Balkana pod Putinovim utjecajem. Peđa Grbin, prema svemu sudeći, ipak s knedlom u grlu, predbacuje premijeru Plenkoviću, koji vodi politike usklađene sa zajedničkom europskom vanjskom politikom i s politikama euroatlantskog savezništva, nedostatak konzultacija i uvažavanja Milanovićevih stavova, a Davor Bernardić, kao glasnogovornik Socijaldemokrata, brani Milanovićeve protueuropske i protuatlantske stavove. Liberalna politička scena gromoglasno šuti. Jasno je da se pred parlamentarnom većinom otvaraju ozbiljni problemi upravljanja krizom, jer je zajednička europska i euroatlantska politika ostala svedena na parlamentarnu većinu. Milanoviću je uspjelo ono što nije uspijevao u vrijeme pristupanja Uniji, razbiti ustavnu, dvotrećinsku većinu u parlamentu koja čvrsto stoji na poziciji europske integracije.

RAZARANJE EUROPEIZMA

S tim u vezi, može se postaviti i logično pitanje, razumije li Milanović (i oni koji ga podržavaju) što zapravo znači članstvo u nekoj organizaciji, da tu ima i obveza, ne samo pogodnosti, primjerice članstvo u NATO-u…? Ili se namjerno stvara zbrka oko nadležnosti, odgovornosti, uloge RH na međunarodnoj sceni, uključujući i ulogu u EU-u… Sve to, naime ljude, širu javnost, dodatno zbunjuje…

– Milanović je tipični populistički političar, političar koji pripada u prostor “iliberalne demokracije” i “alternativnih činjenica”. U tom se političkom prostoru ne razmišlja o odgovornosti, u tom političkom prostoru ne vrijede preuzete obveze. Kao što je 2013. godine mislio da može izigrati preuzetu obvezu prema Zajedničkom europskom uhidbenom nalogu, tako danas misli da može očekivati participiranje u europskim fondovima, ali pritom ne poštovati europske vrijednosti i zajedničke politike. No prvi problem nije Milanović, nego neodgovornost onih stranaka koje bi trebale činiti demokratsku opoziciju. Nevažno je što Putinovi klijenti iz Domovinskog pokreta ili protusistemski Most i ostala “sitnež” u parlamentu misle o Milanovićevoj putinovskoj strategiji, ali nije nevažno što o tome misle dvije socijaldemokratske opcije i liberalno-demokratske stranke poput IDS-a, Centra, Glasa. Distanca od Milanovićeva razaranja hrvatskog europeizma i euroatlantizma preduvjet je za očuvanje njihova demokratskog profila. U normalnim okolnostima već bi se odvijali razgovori o pokretanju procesa opoziva Predsjednika i o očito nužnoj promjeni Ustava, kojom bi se definiralo da se predsjednika Republike bira u Saboru ili nekom posebnom izborničkom tijelu u kojemu bi izabrani saborski zastupnici činili osnovu, najveći dio elektorskog tijela. Osim toga, kad je jasno da će trenutni predsjednik opstruirati hrvatske obveze unutar NATO saveza, da je vrlo vjerojatno da bi on opstruirao čak i hrvatsko ispunjavanje obveze iz Članka 5, najvažnijega članka Sjevernoatlantskoga ugovora (“Stranke su suglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih”), bilo bi nužno ozbiljno razgovarati o formiranju ustavne većine u Saboru koja će osigurati ispunjenje hrvatskih obveza prema NATO savezu. Jasno je da to nije pitanje koje obvezuje Možemo!. Oni su se jasno definirali kao proeuropska stranka, koja je skeptična prema članstvu Hrvatske u NATO-u i jedini su koji su racionalno definirali razloge svoje skepse. Socijaldemokrati i liberalni demokrati, međutim, nemaju opravdanje za politički neodgovornu šutnju o ovom pitanju hrvatskog euroatlantizma.

Vratimo se malo na oporbu. Prošlog tjedna Most je trijumfalno u Sabor dostavio kutije s potpisima za referendum oko COVID potvrda, no sad vjerojatno referendumska pitanja idu na ocjenu ustavnosti…?

– Jasno je da, koliko god Most i njegov sponzor s Pantovčaka željeli drukčije, referenduma o dva glupa pitanja neće biti, jer bi ti referendumi bili protuustavni. Referendumom se ne može odlučivati o organizaciji izvršne vlasti i dovoditi u pitanje pravo da Vlada u skladu sa zakonima formira tijela za provođenje javnih politika, kao što nije moguće ni odlučivati o pitanjima iz sfere zaštite ljudskih prava. Cilj predlagatelja referenduma, a prije svega njihova pokrovitelja, razaranje je institucija i slabljenje države. Most u tome uspijeva, a Milanović uživa u “uspjesima” svojih štićenika. Kad Ustavni sud donese odluku u skladu s Ustavom, bit će to novi motiv za dezavuiranje ovog tijela, a izvjesno je da će u tome Milanović biti podjednako glasan kao i njegovi ljubimci.

NEODGOVORNA OPORBA

Kad pogledamo vlast s jedna strane i oporbu s druge, dojam je da HDZ i koalicijski partneri, bez obzira na aktualne probleme (korona, obnova, ekonomija, inflacija…) sigurno drže vlast, dok oporba nesigurno nešto pokušava, bez većeg uspjeha, pa se čini da je u vlastitoj zamci nemoći, što naravno nije dobro za demokratski pluralizam. Kako to objašnjavate?

– Dugoročno je opasno to što su socijaldemokrati, pa i liberalni u parlamentu otvorili prostor protuliberalnim, populističkim, protusistemskim strankama. Nevjerojatno je da stranke koje bi morale biti stranke ustavnog luka u parlamentu surađuju s onima koji ne pripadaju ustavnom luku, legitimiraju političku poziciju “iliberalne demokracije” iracionalnih politika i “alternativnih činjenica”. Za svaku demokratsku državu važno je da unutar parlamentarne arene postoji snažan politički pluralizam, konkurencija javnih politika, a da se prema prostoru izvan ustavnog luka uspostavi čvrsta granica. Važno je razvijati demokratsku političku kulturu i brinuti se o tome da se biračko tijelo iz demokratskoga prostora ne prelijeva u prostor populizma. U zrelim demokracijama postoji stalni dijalog i kompromis između demokratskih stranaka i sanitarni kordon prema protusistemskima. Bilo bi važno da se tako počnu ponašati i hrvatski političari. Za to odgovornost snose i akteri iz parlamentarne većine i akteri iz demokratske opozicije. (D.J.) Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA