Kako smo svjedočili posljedna reakcija predsjednika Milanovića o genocidu u Srebrenici izazvala je poprilično burne reakcije u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti. Čovjek bi rekao, jedan u nizu njegovih, prije svega kontradiktornih i emotivno nabijenih izjava, no kada se govori o 8000 ubijenih te činjenici da je zločin sudski utvrđen tijekom postupaka vođenih pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), čije je osnivanje i rad podržala i Hrvatska, teško da se može govoriti na taj način.
Da je Milanović nerijetko kontradiktoran pokazuje i njegova izjava od 11. srpnja ove godine na 26. godišnjicu genecoida u Srebrenici: „Genocid koji je počinjen na ovom mjestu prije 26. godina najstrašnijii je zločin na europskom kontinentu nakon drugog svjetskog rata te trajna odgovornost svih država i cijele međunarodne zajednice da čuvaju sjećanje na nevine žrtve ovog brutalnog, nepojmljivog maskara, sumrak civilizacije. Želim naglasiti da se tragedija tisuća žrtava stalno produbljuje brojnim pokušajima negiranja ili relativiziranja ovog strašnog pokolja i to gledamo več desetljećima………“ A onda, uslijedi, upravo relativizacija.
Ovakvom izjavom Milanović je uspio poljuljati i ljevičare, ali ne u izjavama istim intenzitetom, najvjerojatnije zbog raznih kalkulacija, od kojih bi možda bila naprihvatljivija ona da je predsjednik oponent premijeru Plenkoviću i da tako treba ostati kako bi se i dalje skupljali politički poeni na njemu.
Naravno, neminovno se postavlja pitanje od kuda Milanoviću takva izjava, posebno kad je dovedemo u korelaciju s izjavom iz srpnja ove godine, i zašto je na neki način njegova obrana Dragana Čovića i Milorada Dodika koji su glasali za ukidanje Zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici za hrvatsku javnost prošla gotovo nezamijećeno. Ta nezamijećenost nije dobra, naprotiv vrlo je loša jer ostavlja prostora za raznorazne pretpostavke ili izostanak nekog objektivnog sagledavanja situacije.
U osnovi teško je povjerovati da Milanović relativizira zločin, iako izjava bolno upućuje, upravo na to. Prije bi se reklo da se radi o nekontroliranom emotivnom naboju u obrani Dodika i Čovića. Ako je i stao na stranu Dodika i Čovića koji su glasali za ukidanje Zakona o zabrani negiranja genocida, tada se to više čini kao pokušaj da se stane na kraj većinskim bošnjačkim stankama i problemima s kojima se Hrvati susreću u BiH. Međutim, stati na stranu Dodika nije pametna politika jer taj isti Dodi ne dopušta povratak ni ostanak Hrvata u Republiku Srpsku, a da budemo malo i slikovitiji, prema podacima Banjalučke biskupije, u Republici Srpskoj živi svega 10.000 do 12.000 Hrvata, a prema popisu iz 1991. bilo ih je preko 150.000. Taj isti Dodik je na račun hrvatske politike izricao svakakve poruke, nimalo prijateljske. No javnost svjedoči da je Dodik rado viđen gost u Hrvatskoj, što govori samo jedno- Hrvatska politika nema strategiju prema Bosni i Hercegovini. S druge strane zvuči nevjerojatno da kao članica EU i NATO-a Hrvatska ne vodi računa da je Dodik na crnoj listi SAD-a.
Kada Hrvati koji danas u Bosni i Hercegovini ne čine više od deset posto ukupnog stanovništva, imaju predstavnika poput Komšića koji se ponaša neprijateljski spram hrvatske države i spram značajnog dijela Hrvata u BiH, koji nije ništa učinio za Hrvate jer je njegov politički opstanak vezan s bošnjačkim rasploženjem, i činjenicom da su SDA i Bakir Izebegović utjecali da dio Bošnjaka glasa za Komšića, mogu se očekivati svakakve reakcije pa i ove predsjednika Milanovića. Koliko god Milanovićeva izjava bila nerazumna i neljudska, ni potezi bošnjačke vlasti nisu ništa bolji ili kako je to rekao Žarko Puhovski u kontekstu politike koj se vodi u BiH- Sva su politička vođstva nesposobna, ali bošnjačko je daleko najnesposobnije. To je jedina država osim Sjeverne Koreje i dvije-tri postsovjetske republike koja ima sina koji je naslijedio oca u demokratskim uvjetima.
Kada već govorimo o Bakiru Izetbegoviću, ne treba zanemariti niti njegov prijateljski odnos s turskim predsjednikom Erdoganom. Alexander Görlach za Deutsche Welle napisao je kako turski predsjednik širi utjecaj i daleko izvan granica vlastite zemlje. I Austriji kako navodi postaje sve jasnije da Turska, pod predsjednikom Erdoganom pa i uz pomoć sumnjivih islamističkih skupina, pokušava realizirati svoje političke ciljeve u Europi. Kako smo svjedočilii Erdogan je bio kum Izetbegovićevoj kćeri. Može to netko povezati s riječima Alexandera Görlacha i ne mora, ovisno kakvu percepciju ima, no kumstvo je nešto blisko i ne daje s svakome.
Sa sposobnom ili nesposobnom politikom u BiH, opasnim ili glupim namjerama, ostaje činjenica da su Hrvati institucionalno obespravljeni, i da se u takvoj konstalaciji snaga i masovnom iseljevanju može očekivati samo daljne narušavanje. Može li to kod čovjeka izazvati nekontroliranu reakciju. Može. Može li kod političara. Može, ali nije nimalo pametno, posebnno ne kada se ide preko žrtava genocida.
Četvrt stoljeća nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma BiH je u krizi, a neki će reći- nikad goroj. Za sada se rješenje ne nazire, ali je svima jasno da ovakvo dvo-entitetsko uređenje nije funkcionalno, nije pravedno i ne osigurava dobru budućnost Hrvata u BiH pa ni same BiH države. I čini se da nikoga nije briga pa ni Hrvatsku. Naizgled Milanovića je, ali samo naizgled jer retorika se već sutra može promijeniti.
ms/dm
.
