DAVOR GJENERO POLITIČKI JE ANALITIČAR I KOMENTATOR S KRKA Intervju objavljuje GLAS SLAVONIJE

Referendum kao mehanizam poluneposredne demokracije može biti alat poticanja participativne demokracije i može povećavati neposredan utjecaj građana na političke procese, ali može biti i alat populista. Može dovesti do toga da politička klasa na referendumu prepušta građanima odluku o onome o čemu sama nije sposobna donijeti odluku, odnosno prenijeti na građane odgovornost za odluke za koje politička klasa ne želi snositi odgovornost – kaže Davor Gjenero, politički analitičar i komentator s Krka, te dodaje:

– Isto tako, referendum može biti oruđe nelegitimnih veto skupina, koje uz pomoć takozvanih veto referenduma mogu zaustavljati društvene procese, a može biti odzračni ventil koji građanima omogućava da izraze svoju političku volju, koja može biti suprotna političkoj klasi. Dakle, referendum može biti i mehanizam koji vodi u blokadu političkog sustava, ali i mehanizam kontrole i ograničavanja javnih vlasti.Više je ograničenja koja se propisuju u konsolidiranim demokracijama, kad je riječ o predmetima referenduma. Načelno, smatra se da ona pitanja u kojima se građani teško mogu izdići iznad svog osobnog interesa i promišljati u kontekstu javnog dobra, nisu primjerena kao referendumska pitanja. Danska, tako, izričito zabranjuje referendume o pitanjima oporezivanja i fiskalne politike ili mirovinskog sustava, jer se smatra da su ona takva da o njima građani ne mogu neutralno odlučivati. Osim toga, i u većini demokracija uobičajeno je da sva ona politička pitanja koja se ne rješavaju pukom većinom, a takva su pitanja ljudskih prava i prava nacionalnih manjina, ne mogu biti predmetom referendumskog izjašnjavanja. Pitanje budžeta je uvijek pitanje za parlament, parlament je jedino tijelo koje može donositi državni proračun, pa ni ta pitanja ne mogu biti dijelom odlučivanja na referendumu.

Koje zemlje zaziru od referenduma, s obzirom na vlastita negativna iskustva u prošlosti…?

– Zemlje koje imaju loša povijesna iskustva s populizmom, kao što je Njemačka, ne dozvoljavaju nikakav oblik referenduma na razini središnje države. Slično je i u Americi, u kojoj je, međutim, razrađen sustav veto referenduma na razini saveznih država.Najzanimljivija zloupotreba instituta referenduma koju poznajemo iz novije političke povijesti je takozvana “plebiscitarna demokracija”, model kojeg je kao predsjednik republike upotrebljavao Charles de Gaulle, francuski predsjednik iz šezdesetih godina. On je mimo vlade i parlamenta pripremao zakone, iznosio ih na referendum, i kad su, zahvaljujući njegovu autoritetu oni dobili referendumsku potporu, ti su projekti postajali zakonima. Na taj je način de Gaulle de facto uspostavio osobnu samovlast i ponizio institucije parlamentarne demokracije. Međutim, kad mu je projekt reforme lokalne samouprave propao na referendumu, de Gaulle je pokazao da poštuje političku volju birača. Podnio je ostavku i povukao se iz političkog života.Projekt plebiscitarne demokracije zastupao je u Hrvatskoj Miroslav Škoro, svojim nastupnim govorom u predsjedničkoj kampanji 2019. godine. Zanimljivo jeda njegov koncept referenduma na Predsjednikovu inicijativu i zaobilaženje Vlade i Sabora hrvatski politički analitičari uglavnom nisu prepoznali kao koncept degolističke plebiscitarne demokracije.

SLOŽENOST REFERENDUMA

Gledajući širu društvenu sliku, pojednostavljeno rečeno, kakva je “veza” između referenduma, neposredne demokracije i demokracije općenito…? Švicarci referendum koriste nebrojeno puta…

– Treba biti vrlo oprezan kad se govori o švicarskom primjeru. Švicarska ima posve neuobičajen politički sustav. Ona nije parlamentarna demokracija, ne zasniva se na načelu diobe vlasti, nego ima skupštinski sustav. Kao relativno mala, relativno rijetko naseljena država, s visoko decentraliziranim složenim političkim sustavom koji je posve samonikao, razvijen je na drugim temeljima nego ostali europski demokratski poreci, Švicarska ima tradiciju neposredne ili poluneposredne demokracije, a referendumi su dio te tradicije. Švicarska je država koja nema snažnu političku klasu, u njoj je građansko društvo snažnije od države u užem smislu riječi, a referendumsko odlučivanje dio je sustava ograničavanja izdvajanja političke klase u odnosu prema društvu.

Svaki je referendum ujedno i političko pitanje, no kad se radi o referendumima u RH, koliko je to pitanje zapravo precizno definirano u Ustavu i kroz zakone? Postoje li o tom pitanju i neke neriješene dvojbe, da se tako izrazim…?

– Prvo, treba reći da hrvatski politički sustav ima ozbiljan problem u definiranju referenduma. Naime, nakon promjena Ustava prije pristupanja Europskoj uniji, promijenjen je prag za valjanost referenduma koje raspisuje Sabor, odnosno predsjednik Republike uz suglasnost predsjednika Vlade, a odnose se na promjenu Ustava ili na zakonski prijedlog, odnosno na neko drugo pitanje iz ovlasti Sabora, pa je za uspjeh referenduma na nacionalnoj razini dovoljno da polovina izišlih na izbore, bez obzira na to koliko je građana pristupilo izborima, podupre referendumski prijedlog, a za lokalni referendum, za kojeg bi bilo logično da je prag niži, jer su pitanja iz nadležnosti lokalne samouprave primjerenija za rješavanje na referendumu, prag se propisuje daleko više: potrebno je da više od polovine upisanih birača u nekom gradu ili općini pristupi referendumu, i da više od polovine izišlih prihvati referendumsku inicijativu.Hrvatsko zakonodavstvo omogućuje da osim predsjednika i Sabora referendum iniciraju i birači, ali ne poznaje razliku između referenduma narodne inicijative, dakle onog referenduma na kojem birači predlažu neki zakon ili promjenu Ustava, i takozvani veto referendum, dakle onaj referendum na kojem građani žele spriječiti usvajanje nekog zakona ili specifične zakonske odredbe.

Referendum narodne inicijative primjenjuje se u rijetkim državama, a smatra se da je vrlo malo vjerojatno da bi građanska inicijativa mogla nomotehnički uobličiti zakonski prijedlog i tražiti njegovo izglasavanje. Nešto je manje dvojbi o ustavnim inicijativama, jer je vjerojatnije da bi takva inicijativa mogla uobličiti tekst amandmana na Ustav, kao što je to u Hrvatskoj i bilo provedeno, o pitanju ustavne definicije braka.Referendum ne smije biti sam sebi svrhom, što se često događa kad inicijative, bilo formalno nestranačke, bile one iza kojih stoje političke stranke, pokreću veto referendume. Naime, slično kao u Italiji, u kojoj su veto referendumi uobičajeni u političkom sustavu, bar u posljednja dva desetljeća ustavne prakse, može se očekivati da će politička klasa pristati na kompromis s inicijatorima veto referenduma i tako izbjeći izglasavanje veta na njihov zakon. Talijanska ustavna praksa zato ostavlja relativno duge ustavne rokove do provođenja referenduma, upravo zato da bi se omogućilo postizanje kompromisa među zainteresiranima. U nas se događalo da, unatoč tome što je parlament usvojio inicijativu i stavio izvan snage neko zakonsko rješenje, predlagatelji referenduma pokušavaju insistirati da se on svejedno provede.U takvim se slučajevima radi o političkom interesu stanaka koje stoje iza referendumske inicijative, a koje umjesto kompromisa žele postići pobjedu nad parlamentarnom većinom. To je suprotno demokratskoj političkoj kulturi i svrha referenduma ne može biti slabljenje legitimiteta izabrane parlamentarne većine.Veto izglasan referendumom formalno nije posebno čvrst. Naime, godinu dana nakon njegova izglasavanja isto se pitanje ne može postavljati na dnevni rad parlamenta. Međutim, u demokratskoj se političkoj kulturi podrazumijeva da je veto izglasan na referendumu apsolutan, a ne samo suspenzivan, dakle da neku odluku ne suspendira samo na godinu dana, nego trajno, odnosno da, ako se ponovno želi donijeti zakon na koji je stavljen referendumski veto, takav zakon mora biti iznesen na novo referendumsko izjašnjavanje birača.

S tim u vezi, koliko je u RH ukorijenjena tradicija referenduma? U prošlosti je bilo svakojakih referendumskih pokušaja, ali i promašaja… Između ostalih, Anto Đapić je prije nekoliko godina tražio da se raspiše referendum što Hrvati u RH misle o ulasku Srbije u EU…

– Hrvatski problem nije vezan uz referendume na nacionalnoj razini, iza kojih se obilno skrivaju nelegitimne veto skupine, nego uz činjenicu da je zbog niske participacije u političkom životu i niske političke kulture, posve nefunkcionalno provođenje referenduma na razini na kojoj je on smisleno oruđe poluneposdredne demokracije – dakle na razini lokalne samouprave.Kad govorite o toj zaboravljenoj pravaškoj ideji, valja reći da su referendumi posve neprimjereni u pitanjima u kojima se odlučivanje može oslanjati na populizam i na poigravanje emocijama, a političke odluke valja donositi racionalno. Međunarodni odnosi i europske politike nisu primjereni za odlučivanje referendumom, jer se odluke donose u skladu sa zajedničkim europskim politikama, koje proizlaze iz sustava Europske zajedničke pravne stečevine, a taj je sustav “stariji” od domaćih političkih odluka. Populizmom i plebiscitarnom demokracijom moglo bi se stvoriti blokade u funkcioniranju Europske unije i provođenju njezinih zajedničkih politika.

POIGRAVANJE EMOCIJAMA

Nedavno je na inicijativu Suverenista počelo skupljanje potpisa za referendum protiv uvođenja eura. Koliko je zapravo ta inicijativa opravdana ili je sve to još jedan populistički promašaj, kakvih je bilo i prije?

– Ova referendumska inicijativa svojevrsno je “lukavstvo”. Naime, formalno se ne radi o veto referendumu protiv uvođenja eura, nego o referendumu narodne inicijative kojom se u Ustav želi uvesti odrednica o kuni kao nacionalnoj valuti. Da se radi o veto referendumu, bilo bi jasno da je o uvođenju eura već odlučeno na Referendumu o pristupanju Hrvatske EU-u. Ovako, u posljednji se čas želi kunu “ustavno zaštititi”, a onda bi pristupanje Hrvatske eurozoni bio bitno otežano, odnosno izvjesno je, nemoguće do roka u kojem se nadamo da bi Hrvatska mogla postati dijelom Europske monetarne unije, dakle na kraju iduće godine.

Monetarna politika nije prihvatljiva tema za raspisivanje referenduma, a ovdje je riječ o tipičnom populističkom mudrovanju, s idejom da manjina koja se protivi članstvu Hrvatske u EU-u, nametne većini, koja je zainteresirana za uvođenje eura, svoju veto odluku. To je primjer populističke zloupotrebe referenduma, izigravanje mehanizma poluneposredne demokracije i nastojanje da se populističkom zloupotrebom blokiraju razumne i korisne javne politike. (D.J.) Vijest je na LINKU

DEMOS MEDIA