Naši su se politički prvaci dugo borili da hrvatski jezik postane službenim u Saboru. Isto tako, generacije su sanjale slobodnu, neovisnu i demokratsku državu Hrvatsku. Za to su podnesene velike žrtve, i njima dugujemo naklon. Svi do jednoga. I u to nitko ne smije dirati.
No, stečena prava i slobode ne bi trebalo politizirati, ni banalizirati, koristiti ih za dnevnopolitičke obračune, a upravo se na tom tragu raspravljalo na sjednici Sabora jer je zastupnik Hrvoje Zekanović iz Hrasta kolegici Dragani Jeckov-Vidaković iz SDSS-a zamjerio što u predstavničkom domu govori srpski, a ne hrvatski. Piše Saša Ljubičić Slobodna Dalmacija
Sporna je bila riječ “ubistvo”, koju je Zekanović ispravio u “ubojstvo”, i nije to prvi put da se s desnice, kad su u pitanju isključivo predstavnici srpske manjine, inzistira na jezičnom čistunstvu.
DIJALEKTI I LOKALIZMI
– Ustav je tu jasan, u Hrvatskom saboru mora se koristiti hrvatski jezik i latinično pismo, osim u pojedinim jedinicama lokalne samouprave u kojima manjinski narod čini trećinu stanovništva. Riječ je o Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, koji regulira da se u jedinicama lokalne samouprave u kojima manjinski narod čini trećinu stanovništva, među ostalim, obvezatno i ravnopravno koristi i jezik i pismo te manjine – kaže ustavni stručnjak, profesor Mato Palić,pa pojašnjava da bi u tom smislu Dragana Jeckov-Vidaković mogla kao općinska, gradska ili županijska vijećnica govoriti srpski na razini lokalne samouprave, no ne i u parlamentu.
Hoće li se onda rasprave u Saboru svoditi na razinu lingvističkih rasprava? Logično je da zastupnica Jeckov-Vidaković kao Srpkinja koja živi u Hrvatskoj miješa hrvatski i srpski, to više što se školovala u Novom Sadu, a, recimo, Furio Radin hrvatski i talijanski?
– Da, ali Ustav je tu jasan, i oko toga dvojbe nema – u Saboru koristimo hrvatski jezik i latinično pismo. Zamislite samo situaciju kad bi svi predstavnici manjina u Saboru govorili svojim materinskim jezikom? Eto, da Radin progovori talijanski, svi ostali zastupnici mogu napustiti sjednicu. Gdje su onda predstavnici Mađara, Čeha, Roma, Slovaka… – nabraja Palić.
Politolog Berto Šalaj respektira činjenicu da je Ustav jasan oko upotrebe hrvatskoga kao službenog jezika u Saboru. Međutim, smatra da je govorni jezik nešto drugo i da mu se u svakodnevnom životu teško mogu iscrtati granice.
– Kad bismo se striktno držali slova zakona o uporabi hrvatskog jezika u Saboru, morali bismo za vrijeme sjednica angažirati “jezičnu policiju”. I oni bi u tom smislu imali pune ruke posla jer zastupnici često miješaju ijekavicu, ikavicu i ekavicu, mnogi ne govore književnim hrvatskim jezikom, nego se služe dijalektom i lokalizmima, i tko god prati sjednice, zna da svega tu ima, i da zastupnici ne govore uvijek, a kako je to propisano, hrvatskim književnim jezikom – ističe Šalaj.
ENGLESKI ‘NORMALAN’
I sam predsjednik Vlade Andrej Plenković, u obraćanju zastupnicima, zna koristiti popularne engleske fraze.
– Da, i to je u govornom jeziku normalno. U skladu s vremenom u kojem živimo. I tko može ili treba na to paziti? Pravo je zastupnika Zekanovića da upozori kolegicu Jeckov-Vidaković da se u Saboru koristi hrvatski jezik, ali to je ujedno i njegova politička poruka. Znači, to je rečeno da bi se poslale određene političke poruke konkurentima u Saboru jer se zastupnici različitih političkih opcija logično ne vole, što je i normalno u pluralnom društvu kao što je hrvatsko. Ne radi se ovdje, dakle, o jeziku, jer ako ćemo se strogo držati jezičnih normi, to će se na kraju pretvoriti u pretjerivanje, nego o politici – zaključuje Šalaj.
