PRI SAMOM kraju nastavne godine djeca, ali i njihovi roditelji, bake i djedovi, nestrpljivo čekaju čuti s koliko su mališani “prošli”. Uspjeh se nerijetko nagrađuje, ali postavlja se pitanje trebamo li to činiti. Kako bismo doznali kakav učinak imaju nagrade na djecu, obratili smo se pedagoginjama Andreji Grbeš-Perić i Luciji Pauli Deranji.
“Postoje djeca koja, uz sav svoj trud, neće proći s pet. Nije bitna sama ocjena i ne trebamo nagrađivati samo petice. Ako se dijete silno trudilo na predmetu koji mu ide teže i uspjelo je iz njega dobiti trojku, to je vrijedno nagrade. Time smo mu dali do znanja da je u redu nagraditi se za vlastiti uspjeh, za uspjeh u koji smo uložili trud. Tako ga učite da i u odrasloj dobi slavi svoja postignuća i da svojom upornošću može postići puno toga u životu”, kaže u razgovoru za Index Andreja Grbeš-Perić, diplomirana pedagoginja i profesorica engleskog jezika i književnosti.
Nagrade bi, kaže, trebale biti u skladu s mogućnostima roditelja i onime što dijete veseli.
“Dovoljna će biti i filmska večer uz kokice i ljude uz koje se dijete dobro osjeća, odlazak na obližnje izletište, večer društvenih igara, odlazak u kino ili na sladoled. Što god znate da će djetetu izmamiti osmijeh. Možete ga nagraditi i igračkom, dugo željenim tenisicama ili mobitelom, ali bitno je naglasiti mu da ste odlučili obilježiti i proslaviti njegov uspjeh za koji se dijete jako trudilo”, pojasnila nam je.
Djeca pamte osjećaj, a darovi se brzo zaboravljaju
Lucia Paula Deranja slaže se da svaki djetetov uspjeh, a pogotovo uspjeh na kraju školske godine, treba nagraditi.
“Kako? Onim najskupocjenijim što od sebe možemo dati – s vremenom i strpljenjem, tj. dijete trebamo nagraditi osjećajem. Pokloniti djeci sebe, svoju posvećenost i mirnoću, najveći je dar koji im možemo dati. Zašto ne proslaviti kraj školske godine zajedničkim izletom u prirodu, na more, u šumu, u šetnju? Provesti dan radeći zajedno nešto što nas veseli i ispunjava; trčati, skakati, veseliti se i uživati? Mislim da je to izvrsna nagrada koja će zasigurno ostati u najdubljem sjećanju svakog djeteta”, smatra.
Pojašnjava da će svako dijete pamtiti jednodnevni izlet na more, kartanje na plaži, noge zaprljane pijeskom i lice uprljano sladoledom, dok se darovi brzo zaboravljaju.
“Ono što svi mi pamtimo jest osjećaj, pogotovo osjećaj zajedništva i bliskosti s roditeljima. Taj osjećaj nosimo u sebi dalje kroz život, to je ono što svi želimo dobiti kao nagradu, bez obzira o kojem se školskom ili životnom uspjehu radilo”, tvrdi.
Treba li uopće postavljati djeci uvjete i obećavati nagrade ako prođu s pet?
Neki roditelji djeci postavljaju uvjete, poput: “Ako prođeš s 5, kupit ću ti bicikl.” Andreja Grbeš-Perić kaže da zbog toga djeca počinju učiti samo za ocjenu, kako bi usrećila roditelja ili izbjegla kaznu.
“Time ga ne učimo koja je moć znanja i obrazovanja na koje, srećom, ima pravo. Djeci moramo prenijeti poruku koliko je važno ulagati u svoje obrazovanje i pomoći mu da razvije unutarnju motivaciju za rad. Na radionicama ‘Učiti kako učiti’, između ostaloga, učimo ih da se sami nagrade kada obave zadatke koje su isplanirali za taj dan. Oni pri tome sami smišljaju što bi ih veselilo nakon obavljenog rada i najčešće navode odlazak na trening, igranje igrica na mobitelu, odlazak na sladoled, gledanje serije i druženje s prijateljima. Učimo ih da razvijaju radne navike i da sami brinu o školi. Tako razvijaju samostalnost i odgovornost”, dodala je.
I druga pedagoginja kaže da su takvi uvjeti samo kratkoročna motivacija koja ne pruža onaj pravi osjećaj i vrijednost koju je ranije opisala.
“Što vrijedi bicikl i zaključena petica ako dijete nije zadovoljno samim sobom?”
“Općenito, ‘5.0. pokret’ današnjice ne donosi ništa dobro nijednom sudioniku odgojno-obrazovnog procesa: ni roditeljima, ni učiteljima, a pogotovo ne učenicima. Gubi se na vrijednosti te petice i na općoj razini znanja. Stvara se veći jaz među učenicima, marginaliziraju se oni lošijeg imovinskog ili socijalnog stanja, ali i oni s teškoćama u učenju ili drugim razvojnim okolnostima. Nagrađivati taj maraton za peticom i učenje bez razumijevanja nekom materijalnom stvari dodatan je paradoks vrijednosti koju želimo prenijeti na nove generacije”, govori nam.
“Blijedi osjećaj povezanosti, vrijednost petice, osjećaj zahvalnosti, samosvjesnosti i samopouzdanja. Izostaje ona zdrava kompetitivnost, suradništvo i vrednovanje procesa za svakog ponaosob. Za svakog onako kako on raste, razvija se i napreduje. Korištenje uvjeta i ucjena ili postavljanje nerealnih ciljeva u zamjenu za materijalnu nagradu ne donosi ništa dobro, štoviše, može ozbiljno naštetiti razvoju mlade osobe. Raste frustracija, nezadovoljstvo i gubi se pravo ushićenje zbog nagrade na kraju školske godine, kao i osjećaj proslavljanja vlastitog uspjeha. I što onda vrijedi taj bicikl i ta zaključena petica ako u dubini sebe dijete nije zadovoljno samim sobom, ako nije nakon odrađene školske godine na novoj životnoj stepenici, ako nije malo samostalnije, malo samosvjesnije, malo mudrije i malo iskusnije? Malo više nego prethodne i malo manje nego iduće školske godine”, zaključila je Lucia Paula Deranja.
I za kraj, poruka je jasna: “Učite djecu da slave svoje uspjehe, da daju sve od sebe, jer kada ostvare rezultat uzrokovan trudom, tada raste i njihovo samopouzdanje. Djeca uče po modelu. Tako da svakako nagradite i sami sebe za svaki svoj trud i uspjeh.”, prenosi Index.hr