Velimir Šonje, ekonomski analitičar i poduzetnik, kao urednik i jedan od autora tekstova “Ekonomskog laba”, redovito na webu donosi vrlo utemeljene i zanimljivo pisane analize. Javlja SLOBODNA DALMACIJA

Njegova tvrtka “Arhivanalitika” bavi se izradom makroekonomskih analiza i prognoza, savjetovanjem u financijskom i javnom sektoru, analizom konkurentnosti…

Šonje je k tome (ko)autor knjiga “Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode 1989. – 2019.”, “Euro u Hrvatskoj: za i protiv” i, najnovije, “Koronaekonomika: pet jahača apokalipse”.

Stoga je svakako bilo zanimljivo čuti što ima reći na aktualne ekonomske teme, od kojih su neke s negativnim predznakom, na žalost, predugo aktualne, zapravo “vječne”. No, počeli smo ipak pitanjem koje je potaknuto jednim ohrabrujućim povodom…

Evo, imamo novi kreditni rejting BBB koji je Hrvatskoj dodijelila agencija Fitch, najviši u povijesti Hrvatske. Što to konkretno znači – koliko nam on može biti “poguranac”?

Predsjednik Milanović napomenuo je kako su se rejting-agencije kompromitirale 2008. i da je ova vijest očekivana nakon najave ulaska Hrvatske u eurozonu. Kao da je htio “spustiti loptu”, ipak napominjući kako nam je rejting realno i bolji…

– Da, agencije za kreditni rejting su se kompromitirale 2008., ali to ne znači da iz toga nisu ništa naučile i da njihovo mišljenje nitko “ne zarezuje”. Mnoštvo investitora i dalje koristi njihove usluge i čita njihove izvještaje. Rejting je bitan. Ima dvije komponente: sam rejting i izglede.

Sam rejting odražava analizu onoga što se već dogodilo. Zanimljiviji su stoga izgledi, a oni su nam dodijeljeni kao pozitivni, što znači da bi rejting mogao dalje rasti. Da, istina, najvećim dijelom zbog uvođenja eura i boljeg korištenja sredstava EU-a. To može utjecati na smanjenje rizika zemlje, a smanjenje rizika je ključ za ulaganja i razvoj.

Rejting je kao termometar koji ponekad griješi mjereći bitnu pojavu. No, to ne umanjuje činjenicu da je ta pojava – u ovom slučaju izgledi za smanjenje rizika, ulaganja i rast – za sve nas jako važna.

Ne raste nam samo rejting. Očekivani statistički pad broja stanovnika nakon popisa stanovništva ispada na neki način dobra vijest, s obzirom na to da se BDP dijeli na manje građana. To da će nam BDP po glavi stanovnika zbog toga biti veći sami ste primijetili u jednoj analizi na Ekonomskom labu…

– Pretpostavljam da je ovo vaše da je pad broja stanovnika dobra vijest ipak ironija. Ako imate omjer u kojem postoji brojnik i nazivnik, možete ga povećavati tako što ćete povećati brojnik, BDP, ili tako što će se smanjiti nazivnik, broj stanovnika.

Jasno je da se istinski gospodarski napredak događa ako BDP u brojniku raste, pa pritom još i zadržavate i privlačite ljude. Rast omjera zbog pada broja ljudi u nazivniku je ironičan statistički napredak i nitko se time ne bi trebao hvaliti.

IZGUBLJENE GODINE

Po BDP-u smo pri dnu EU ljestvice – ima li šanse da se pomaknemo i kako?

– Žalosna je činjenica da smo izgubili šest godina gospodarskog razvoja od 2009. do 2014. Ta razvojna rupa nas je koštala masovnog iseljavanja i dovela do toga da je realni bruto domaći proizvod – dakle, realna vrijednost svih finalnih roba i usluga koje proizvodimo u zemlji – tek 2019. premašio razinu iz 2008., i to za samo 3,8 posto.

Dakle, u tih 11 godina rasli smo u prosjeku ispod 0,4% na godinu, što je u EU-u bolje jedino od Grčke. Ove godine ćemo rasti približno onoliko koliko smo prošle godine pali. To znači da se razdoblje strukturne stagnacije produžilo na punih 13 godina. Tek od 2022. imamo izglede da se ozbiljnije izvučemo iz razvojne rupe u koju smo davno upali.

To je dijagnoza, ali ponavljam pitanje: kako se iz nje izvući? Mislim, to jest staro pitanje, ali utoliko gore…

– Što je najgore, o tome se zapravo malo govori. Nema kvalitetne javne rasprave o strukturnim slabostima hrvatskoga gospodarstva koje su uzrokovale dugu stagnaciju.

A te slabosti su prvenstveno vezane uz neučinkovit državni sektor i slabe institucije – pravosuđe, javnu upravu i administraciju, državna poduzeća. Javni sektor u najširem smislu je u hrvatskom gospodarstvu i društvu dominantan.

On direktno upravlja, alocira kroz proračune na svim razinama vlasti ili bitno utječe na oko dvije trećine ukupnih ekonomskih aktivnosti. Stoga svaka slabost državnog sektora može ugušiti sveukupan gospodarski razvoj jer mi nemamo dovoljno velik i autonoman privatni sektor i velike privatne kompanije koje mogu povući ukupan rast neovisno o tako velikom javnom sektoru.

Može li nas rast inflacije omesti na tom putu oporavka? Je li on baš toliko prijeteći? Po nekim tezama ona produbljuje socijalni jaz jer najviše pogađa ljude koji žive od rada, a ne od imovine.

– Prvo treba reći da su plaće od početka pandemije do sada rasle brže od inflacije. Prema zadnjim podacima za kolovoz, koji se odnose na plaće isplaćene u rujnu, prosječna neto plaća po zaposlenome iznosila je 7,118 kuna i bila je 5,9 posto veća nego u istom mjesecu 2020. Kada od toga oduzmemo inflaciju koja je tada bila prešla tri posto, realna prosječna plaća je rasla 2,7 posto na godišnjoj razini.

Svejedno – pitanje je prijeti li nam ubrzanje inflacije, koje u narednim mjesecima može poništiti efekt rasta plaća?

– Nema govora o opasnostima visoke inflacije koje se stariji građani još uvijek dobro sjećaju iz razdoblja prije 1994. No, ne možemo isključiti mogućnost da će se u sljedećih nekoliko mjeseci zabilježiti i nešto veće stope inflacije, oko četiri posto na godišnjoj razini.

Upravo je objavljeno da je inflacija u listopadu bila 3,8 posto u odnosu na listopad 2020. To je loša vijest. Cijeli intervju pročitajte na izvornom LINKU

DEMOS MEDIA